Izložba crnogorskog umjetnika Tadije Janičića, na kojoj će se jedan od izuzetnih predstavnika mlađe generacije likovnih stvaralaca predstaviti sa trideset radova nastalih u proteklih nekoliko godina, biće otvorena 18. aprila u 20 sati u podgoričkoj galeriji “Pizana”.
Janičić je rođen 1980. u Nikšiću. Završio je Akademiju umetnosti u Novom Sadu 2004. godine, a od tada do danas aktivno izlaže na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, stičući zavidnu umjetničku biografiju.
Osim u Beogradu i Novom Sadu, učestvovao je na izložbama u Parizu i Tokiju. Dobitnik je više nagrada i priznanja: Prva nagrada 37. Novosadskog salona za sliku, Novi Sad; Nagrada YU palete mladih, Vrbas; Najbolji mladi stvaralac u kategoriji crtež, u okviru projekta “Perspektive II”, Art klinika; Godišnja nagrada za crtež Fakulteta likovnih umjetnosti, Cetinje.
U galeriji “Pizana” likovna publika će biti u prilici da pogleda radove iz raznih perioda, različitih ciklusa, a najveći broj, kako nam je kazao umjetnik, pripada ciklusu “Optimizmom u službi života”.
Vaš izazov je savremeni čovjek i njegovo okruženje. Koju strategiju birate kao ključnu u “poigravanju sa motivima i mitovima današnjice”?
"Nema tu neke strategije, jednostavno je, nalijećem na scene u životu koje me ne ostave ravnodušnim, sprovedem ih i lijepo upakujem!"
Vaši junaci, smješteni u različite ambijente i situacije, ravnodušni su. Hroničnom nezadovoljstvu ne stajete na put, agoniju koja je konstanta ne zaustavljate. Naglašavajući određena stanja pružate li im otpor ili...
"Ne pružam otpor, to je samo konstatacija zatečenog stanja, nešto što sam vidio. Možda posmatraču to i izgleda kao neki otpor ili kritika, ili nešto tako, ali nije. Samo prenosim na platno ono što mi je ostalo u sjećanju, ili ono što me je nečim začudilo."
Između predmeta i junaka gube se razlike. Kako smo dozvolili ovoliku sličnost?
"Slično je konstatovao i jedan pisac u vezi sa mojim slikama, sa čime se potpuno slažem. A kako smo dozvolili!? Mislim da se mi tu malo šta pitamo, izgubili smo nekako borbenost da se sa nečim ne slažemo ili da se protiv nečega bunimo. Dosta toga nam je servirano i lijepo aranžirano, naše je samo da klimamo glavom."
Radove grupišete u cikluse, a nazivima dodatno “izoštravate apsurde” kojima ste zabavljeni?
"Naziv rada mi je jako bitan i posvećujem mu veliku pažnju. Smatram da je to neodvojivi dio rada, sažeta misao koja ga prati. U većini slučajeva on mi je polazna tačka i inicijalna kapisla, a kod nekih slika, on dođe tek po završetku rada."
Šta je bitno savremenom čovjeku - savremenom umjetniku?
"Mislim da je bitno da realizuje svoje ideje, da radi, da stalno radi. I da te svoje ideje pokuša da plasira u sredine u kojima to nekom nešto znači. Takve sredine podrazumijevaju prije svega publiku koja je zainteresovana, a potom i ostale djelove tog velikog sistema, poput galerista, kritičara itd."
Tijelo kao svjedok
“Baveći se stanjima svijesti svojih (anti)junaka, njihov duh (duhovnost ili, češće, nedostatak iste), Tadija psihološki transponuje, prelama i odražava kroz prikaze tijela, odnosno njihovih izopačenja, deformacija, spoljašnjih i unutrašnjih povreda i ožiljaka…
Izvitoperenost tijela, odnosno paradoksalnost situacija u kojima su ona zatečena u krajnjem ishodu dovodi do zaključka kojim protagonisti ovih slika postaju svjesni kako su upravo njihova tijela medijumi doživljavanja/ispoljavanja trauma i kontradiktornosti svijeta kojim su okruženi.
Riječ je o tijelima koja, pored vlastitih, svakodnevnih radnji, istovremeno, možda više no o bilo čemu drugom, svedoče i o ukusu i vrijednostima (etičkim, estetičkim, političkim) vremena u kom žive”, zapisao je o slikarstvu Janičića Nebojša Milenković.
Bonus video:
