Svega 27 zemalja može da se podiči da su njeni džudisti osvajali zlatne medalje na prethodna 31 šampionata svijeta. Ubjedljivo najviše ih je otišlo u Japan, čak 94 od 210, a sa ovih prostora su samo dva čovjeka slušala himnu sa najviše stepenice pobjedničkog postolja - Nikšićanin Dragomir Bečanović 1989. u Beogradu i Nemanja Majdov 28 godina kasnije u Budimpešti. Momak rođen u Istočnom Sarajevu je 1. septembra prošle godine pokorio planetu u srednjoj kategoriji (do 90 kilograma) i sa sedam pobjeda upisao Srbiju na prestižnu listu najboljih džudo nacija na planeti.
"Nažalost, veliki je razmak u godinama između naše dvije titule, ali je pitanje ko će to u budućnosti ponoviti iz regiona. Morate da budete fanatik, da budete spremni da dođete do tog cilja", kaže 21-godišnji as na početku razgovora za "Vijesti”.
Majdov ovih dana trenira u Nikšiću, baš u dvorani kod predsjednika Džudo saveza Crne Gore, gdje s ocem Ljubišom i bratom Stefanom prenosi znanje mladim generacijama crnogorskih džudista.
"Na sedmodnevnim pripremama smo sa našim klubom kod Bečanovića, koji nas uvijek dočeka otvorenog srca i ponudi nam najbolje uslove. I reprezentacija Crne Gore je bila kod nas prije dva mjeseca, imamo zdravu saradnju i mislim da će rezultati pokazati da smo zajedno na najboljem putu".
Nemanja tek u avgustu slavi 22. rođendan, a već ima svjetsko zlato iz Budimpešte i evropsko srebro, osvojeno u Tel Avivu prije 20-ak dana. Veoma je mlad, pogotovo za džudistu, ali ima ogromno iskustvo koje prenosi kolegama iz Crne Gore.
"Najbitnije je da je puno pozitivne energije. Svi smo zajedno, dišemo kao jedan, guramo jedni druge. Kako kažu - da bi bio lav, moraš da se družiš s lavovima. Pokušavam kao šampion svijeta da "dignem" cijelu tu ekipu, da probijemo psihičku barijeru, da shvatimo da i mi odavde možemo da budemo najbolji na planeti. To je najbitnije, uz puno pozitivne energije i rada doći će i rezultati".
Najmlađi svjetski šampion u istoriji džudoa je legendarni Tedi Riner, koji je imao 18 godina i 159 dana kada je osvojio zlato u Rio de Žaneiru 2007. I Majdov je izuzetno mlad ušao u društvo najboljih...
"Sa 21 godinom nositi zvanje šampiona svijeta i vicepravaka Evrope je rijetkost, to nije pošlo za rukom skoro nikome. Biti prvi Srbin koji je zavladao planetom nije lako, ali nema tajne. Puno je rada, krvi, znoja, odricanja i velike vjere u boga iz kojih proizlazi moje samopouzdanje. Šampion mora da bude kompletna ličnost, ne samo dobar sportista, već da ima i fizičke i psihičke sposobnosti. Ono što odvaja šampione od normalnih ljudi su psiha i mentalitet. Glavna stvar je u glavi, koliko ste posvećeni i spremni da rizikujete i da se odričete normalnog života".
- Kakav je bio osjećaj kada si postao prvak svijeta?
Još ne mogu to da opišem, to je osjećaj koji „ganjate” cijeli život, za šta živite. Treniramo toliko sati da bismo sve doživjeli u tih nekoliko sekundi. To ćemo pamtiti ja, moja porodica, čitava nacija, ti trenuci će biti vječno zapisani. Kada sam postao šampion, činilo mi se da je sve to normalno, jer sam to obećao dva mjeseca prije Svjetskog prvenstva i samo to i uradio.
- Krajem aprila u Tel Avivu si uzeo evropsko srebro. Jesi li bio tužan nakon poraza u finalu?
Nije mi teško palo, veoma sam zadovoljan rezultatom. Ponoviti dva vezana uspjeha je praktično nemoguće. Eto, na Svjetskom prvenstvu je od sedam najboljih šest bilo Evropljana i svi su bili u Tel Avivu, a samo sam ja bio među sedam, svi ostali su izgubili u 1. ili 2. kolu. To je dokaz koliko je teško psihički ostati na nivou. Uzgred, poslije Svjetskog prvenstva sam bio van strunjače sedam mjeseci, slomio sam rebro i pokidao dva ligamenta ramena, pa sam se vratio tek u martu. Nakon mjesec i po rada sam se pojavio na prvenstvu, oduševio sve i pokazao klasu. Pokazao sam da mogu da budem konstantan i da je forma prolazna, a klasa vječna.
- Kako se boriš sa povredama?
Povrede su sastavni dio džudoa, ja sam im malo skloniji. Možda treniram više od drugih, pa dolazi do istrošenosti, ali ništa ne shvatam loše. Nakon svake povrede sam izašao psihički jači. Bog mi je podario to da mogu da trpim bol, jer mi je na Prvenstvu svijeta u četvrtfinalu „puklo” rebro, a u trećem meču ligamenti ramena. Izdržao sam čitav dan, tri-četiri meča sam pobijedio povrijeđen i prevazišao sam bol. Većina ljudi to ne bi izdržala, odustala bi odmah, ali ako vam je želja jaka uradićete to što hoćete, nebitno koliko bili povrijeđeni ili kakvi su uslovi.
- Imaš svjetsko zlato i evropsko srebro. Obećavaš li olimpijsko zlato?
Kad nešto obećam, onda pravim viziju kako da to uradim. Sada to činim da bih bio olimpijski šampion. Za to radim i treniram, ali nikad ne znam šta će da se desi. Mi sanjamo, bog određuje. Šta god da bude, neka bude božja volja.
Koliko mora da se trenira da bi se došlo do ovog nivoa?
Kada se spremam za takmičenja, radim tri treninga dnevno po dva sata. Samo treniraš, jedeš i spavaš i sve tako ukrug dok ne digneš formu na 100 odsto, tek onda misliš da možeš da pariraš drugima. Kad nije sezona, treniram dva puta dnevno i imam pauzu da mogu da odem na kafu, da odmorim. Ali, u džudou sezona traje 12 mjeseci, nema pauze da odmoriš, stalno moraš da budeš na nivou, pogotovo kada si svjetski prvak, jer svi to očekuju od tebe.
- Koliko ti znači što ti je otac trener?
Koliko god da smo mi šampioni jaki, ne možemo ništa sami. Uvijek imamo uspone i padove, ako nemate pravu podršku doći će do krize i pitanje je da li ćete moći da se vratite. U mojoj karijeri su dva ključna čovjeka - otac i trener Ljubiša i Ivan Todorov, koji je predsjednik Džudo saveza Srbije i glavni čovjek mog kluba, Crvene zvezde. Oni su mi pomogli od malih nogu da se popnem na vrh svijeta. To mora da se cijeni i poštuje. Put je bio težak i trnovit, ali to stvara šampiona i pomaže vam da budete spremni na sve uslove života - zaključio je Majdov.
Pantić je klasa, vrijeme Arsa Milića tek dolazi
Nemanja Majdov poznaje većinu crnogorskih džudista, a najviše ga je impresionirao juniorski prvak Evrope iz 2015. Danilo Pantić, od kojeg očekuje nove uspjehe.
"U Crnoj Gori ima dosta momaka koji obećavaju. Danilo Pantić je bio evropski prvak za juniore, a kada osvojite takvo zlato, možete i da pauzirate pet godina i budete šampion svijeta. Rezultat koji je ostvario je potvrda pobjedničkog mentaliteta, to je znak da može da bude najbolji ako bude na svom nivou. Da ništa više ne napravi u karijeri, dosta je uradio, jer možete na prste jedne ruke da izbrojite ko je bio juniorski prvak Evrope iz bivše Jugoslavije - kaže Majdov.
Aktuelni šampion svijeta izdvaja još neke borce.
"I braća Gardašević su mladi momci, gladni uspjeha. Obećavaju i iz dana u dan su sve bolji. Pitanje je vremena kada će ostvariti veliki rezultat. Za njih će se čuti u budućnosti. Obećavaju i braća Gušić, Marko je sada bio peti na Evropskom prvenstvu i iznenadio sve. On je mlad, to je uspjeh vrijedan svake pažnje i tek treba da pravi velike rezultate. Dokazao je da može da se bori sa lavovima i da je pravi lav. Ima tu momaka u mlađoj generaciji - Aca Tomić obećava, Stanišić je strašan, Klikovac, Marko Jancer... To su ogromni talenti, pokazuju da mogu da naprave ogroman rezultat, samo je pitanje kako će u kriznim godinama sve da shvate, hoće li neka druga stvar da ih odvuče sa puta. Biće još evropskih i svjetskih medalja, samo je pitanje kada.
Najbolje, ipak, poznaje Arsa Milića, koji ima dvije bronze sa evropskih i jednu sa svjetskih šampionata u mlađim kategorijama.
"Arso je moj dugogodišnji rival. Imali smo 20 mečeva i možda je skor za mene 12:8. Borili smo od kategorije od 27 sve do 81 kilograma, on je strašan borac i obećava. Ima evropske i svjetske medalje u mlađim kategorijama, njegovo vrijeme tek dolazi.
Bonus video:
