Veliki italijanski pisac Antonio Tabuki umro je 25. marta u 68. godini od raka u Lisabonu u Portugaliji, zemlji koja je postala njegova druga domovina. Sva francuska štampa mu je odala zasluženi omaž i time pokazala koliko je taj pisac cijenjen u Francuskoj.
Iako Italijan, po jezicima koje je govorio, nije se znalo da li je više Italijan, Portugalac, Francuz ili evropejac. Kosmopolit i veliki putnik izabrao je život po svojoj mjeri i strastveno ga trošio.
Ljubitelj metamorfoza kao njegovi učitelji Pesoa, Pirandelo i Kalvino, volio je svojim junacima da navlači maske ispod kojih se nazirala drugačija realnost. U Italiji je bio poznat po nemilosrdnom kritikovanju bivšeg premijera Silvija Berluskonija.
Antonio Tabuki ne zauzima samo jedno od prvih mjesta u italijanskoj književnosti, nego i uživa veliki međunarodni ugled
Kao suosnivač Međunarodnog parlamenta pisaca branio je mnoge pisce među kojima Ruždija i svog sunarodnika Adrijana Sofrija.
Oprobao se u svim književnim rodovima: poeziji, teatru, romanu, priči... Preveden je na četrdesetak jezika, bio profesor portugalske književnosti.
Objavio je sljedeće knjige: Trg Italija (1975), Mala flota (1977), Sa druge strane (1981), Žena iz luke Pim (1983), Indijski Nokturno (1984), Mali nesporazumi bez velike važnosti (1985), Crni anđeo (1991), Rekvijem (1991), Snovi o snovima (1992), Pereira tvrdi da… (1994), Posljednja tri dana Fernanda Pesoe (1994), Izgubljena glava Damašena Monteira (1997)… Po knjizi Indijski Nokturno Alen Korno je snimio film 1989. Antonio Tabuki je dobitnik brojnih značajnih književnih nagrada.
Veliki međunarodni ugled
Sada kada je Tabuki nestao, pročitavši ovaj razgovor, shvatila sam kolika je to bila privilegija da provedem djelić vremena sa tim izuzetnim čovjekom.
Antonio Tabuki ne zauzima samo jedno od prvih mjesta u italijanskoj književnosti, nego i uživa veliki međunarodni ugled. Pošto je u Francuskoj dobio 1987. godine najveću nagradu za stranu knjigu - Medisis za Indijski Nokturno, preveden je na mnoge jezike.
Tabuki će postati pisac zahvaljujći Pesoi, a za uzvrat, Tabuki će prevesti cjelokupno njegovo djelo na italijanski i popularizovati ga u Evropi
Koliko jedan običan slučaj može da utiče na sudbinu čovjeka, primjer nam je sam Tabuki. Rodom iz Pize, kao maturant Tabuki odlazi u Pariz na godinu dana da razmisli o budućnosti, „da nađe sebe“, da odluči čime će se baviti u životu. Godina je bila studiozna, bogata u svakom pogledu, ali bez neke jasne odluke.
Na sam dan povratka, pred ulazak u voz, Tabuki kupuje jednu malu knjigu, jeftinu, „jer da sam imao više, ne bih nju uzeo“. I pošto ju je pročitao u vozu, sve mu se rasvijetlilo, našao je svoj put, odlučio je da studira portugalski.
Bila je to knjiga „Prodavnica duvana“ Fernanda Pesoe koja će iz osnova promijeniti njegov život. Tabuki će postati pisac zahvaljujći Pesoi, a za uzvrat, Tabuki će prevesti cjelokupno njegovo djelo na italijanski i popularizovati ga u Evropi.
Rigorozna pravila kratke priče
Tabuki je napisao oko dvadesetak knjiga. Za film su mu adaptirane četiri knjige, među kojima se ističe roman „Pereira tvrdi da...“ čijeg junaka, Pereiru, izvanredno tumači Marćelo Mastrojani.
Njegova proza sadrži kratke priče koje podsjećaju na Borhesove fikcije. Na pitanje zašto piše kratke priče odgovora da je Kortazar upoređivao novele sa sonetima koji zahtijevaju rigorozna pravila...
Tabuki je šarmantan gospodin koji pomalo podsjeća na Džejmsa Džojsa, visok, tanak, sa brčićima i naočarima
Jedne godine (1996) bio je član žirija Međunarodnog filmskog festivala u Kanu. Na konferenciji za štampu, na moje pitanje šta jedna knjiga, adaptitrana za ekran, dobija a šta gubi, Tabuki je odgovorio:
“Film koji je napravljen prema romanu zanima me samo ako je to interpretacija, a ne običan, vodoravan prevod. Ja sam imao mnogo sreće sa režiserima koji su adaptirali moje romane, što su napravili odlične interpretacije. Pošto roman ima različiti govor od filma, ja ne tražim ilustraciju nego interpretaciju.“
Tabuki je šarmantan gospodin koji pomalo podsjeća na Džejmsa Džojsa, visok, tanak, sa brčićima i naočarima. (Kažu da se vremenom poistovjetio sa svojim uzorom - Pesoom!) Za razgovor smo se našli u najluksuznijem hotelu u Kanu, Karltonu, u restoranu - na terasi.
Dan je bio prekrasan i naš razgovor, uz šampanjac, se produžio mnogo više nego što je bilo predviđeno, oko dva i po sata. Tabuki je bio vrlo raspoložen i inspirisan. Dosta smo se smijali, možda i zbog šampanjca. Ali me je unaprijed obavijestio da ne želi da govori o politici. Ali tema se neosjetno uvukla u naš razgovor.
Gospodine Tabuki, šta je za Vas roman?
"To je moje ja. Roman na kraju dvadestog vijeka je kontejner u koji sve može da se stavi ili baci, kako hoćete: intimni dnevnik, pozorište, poezija, dijalozi, jer roman toleriše sve to."
Da li je susret sa djelom Fernada Pesoe bio odlučujući za vas da postanete pisac?
"Mi pisci 20. vijeka bili bismo ništa bez prošlosti. Znači u mom književnom kovčegu ima puno pisaca, i pisaca koje volim. Tu osobito mjesto zauzima Pesoa. Ja ne bih bio pisac da nisam pročitao neke pisce u mladosti.
Moj prvi susret u književnosti bili su Kipling, Stivenson i Melvil (interesantno da su to i Borhesovi omiljeni pisci! - prim. BB). Znate da je to mladićko doba vrlo važno za formiranje mašte i ta mašta je ostala duboko u meni da bi se kasnije razbuktala."
Kako počinjete pisanje?
"Napišem jednu riječ, jednu rečenicu i ta rečenica pokrene nešto što me onda nekud vodi, jer pisanje je kreacija koja je jača od mene. Ponekad mi se pojavi neko lice. Pereira, moj lik u istoimenom romanu, koji tretira fašizam tridesetih godina u Portugaliji u doba Salazara, pojavio mi se prvo u obliku lica, pomalo nejasnog u početku."
Rekli ste: “Između sna i jave ja uključujem moje antene i čujem glasove“.
"Sasvim je tako, jer mi pisci imamo mentalne antene. I to se meni zaista događa. Kad bi to čuo neki psihijatar, rekao bi da sam lud. Ja u tom međustanju zaista čujem glasove i vidim slike i lica. Čujem glasove spolja."
Napisali ste u Crnom anđelu: “Da biste voljeli svoju zemlju treba i mrzjeti.“
"Ja mislim da osobe koje osjećaju samo ljubav prema svojoj zemlji, da ta njihova ljubav liči na turističku razglednicu. Ja ne volim ni taj folklor, ni tu razglednicu. To je isto kao i u pravoj ljubavi u životu: kada osjećate istinsku, duboku i snažnu ljubav prema nekoj osobi, treba da osjećate i mržnju, nešto što ne volite kod voljene osobe, jer bez toga to liči na med, na marmeladu."
Pomenuli ste ljubav, šta je u životu najvažnije?
"To je radoznalost. Ljubav? Ljubav je posljedica radoznalosti. Kad se čovjek zaljubi u neku ženu, on je radoznao i želi da je upozna. Ja mislim da je ljubav stvorila Stendala. Ja sam inače floberovac i književnici su podijeljeni na floberovce i na stendalovce. Ali Stendalova knjiga „O ljubavi“ je izvanredna i potvrđuje to da je za ljubav potrebna radoznalost."
Poznati ste po svom kosmopolitizmu, pa me zanima koja osjećanja preovlađuju kod vas: da li ste prvo italijanski pisac pa onda evropski ili obrnuto?
"Literatura, kao i umjetnost, su bez granica, što nas približava drugim ljudima, dok nas političke ideje i religije razdvajaju. Ma gdje se nalazili pisci u svijetu to su mi braća. Zato bi mi bilo teško da kažem da sam samo italijanski pisac. Ja sebe smatram građaninom svijeta, iako su moji kulturni korijeni italijanski.
"Nikako ne možemo zaobići remek-djelo italijanske književnosti Božanstvenu komediju, zatim Petrarku"
Ja sam stekao svoje obrazovanje u Italiji i vaspitan sam u poštovanju italijanskog slikarstva - Đota, Fra Anđelika... i ne mogu preći kulturnu bazu.
Uz to, neki su pisci na mene ostavili duboke tragove, kao Italo Zvevo, čiju ironiju i zanimanje za psihoanalizu veoma cijenim, i Pirandelo koji je, mislim, veliki italijanski pisac 20. vijeka.
Nikako ne možemo zaobići remek-djelo italijanske književnosti Božanstvenu komediju, zatim Petrarku. A od modernih Karla Emilija Gadu i Itala Kalvina koji posjeduje sasvim kosmopolitski pogled na svijet.
Moj kosmopolitizam možda potiče i od toga što sam ja svoje obrazovanje dopunio u Portugaliji koja je okrenuta Amerikama, Africi i Istoku i gdje se još uvijek jasno osjeća kosmopolitska atmosfera."
U knjizi Pereira tvrdi da... ima jedna zanimljiva teorija: “Doktori Ribo i Žane vide jednu ličnost kao konfederaciju više duša, jer imamo više duša u nama, federacija koja je pod kontrolom jednog hegemonističkog ja; u slučaju da se pojavi neko drugo ja, jače i snažnije, to ja nadjačava ono hegemonističko ja i zauzima njegovo mjesto i ono sada upravlja kohortom duša, i njegova dominacija traje sve dok na njega ne dođe red da bude smijenjeno...“ Vi u to vjerujete?
"To je moja interpretacija jedne stvarne teorije koja je postojala u 19. vijeku, ali ju je Evropa zaboravila dolaskom Frojda. Takva teorija je privlačna za jednog pisca i ona je meni vrlo bliska.
Jer mislim da jedan romansijer mora da izmišlja mnogo likova, mnogo duša, pa sam ja bio i stara žena, i mladić i starac, pjesnik, djevojčica, propali čovjek... Za mene kao romansijera koji je preživio mnoge priče svojih likova to znači da ja u sebi imam mnogo duša.
Pitate me kako izmišljam likove. Dosta mi je da budem samo Antonio Tabuki već 52 godine i koga suviše poznajem. Hoću da budem neko drugi. Evo sada sjedim sa vama na terasi Karltona u Kanu i gledam ovog mladića sa djevojkom i odjednom mi dođe želja da budem on. Tako počinje priča."
Na kongresu pisaca u Starzburu rekli ste važne stvari.
"Rekao sam da pisci žive na periferiji stvari. A da su u centru društva političari, oni koji imaju vlast. Pisac živi na periferiji, ali ono što čini tiče se same srži, to je kontradiktorno, ali je tako. Umjetnici nemaju vlast."
U knjizi Pereira tvrdi da... upotrijebili ste takav oblik naracije u kojem vam priču priča sam lik iz romana. Zašto?
"Kada sam pisao htio sam da odgovornost padne na mog junaka, jer sam tražio načina kako da se o prošloj stvarnosti govori sa pogledom današnjim. Uzeo sam njega kao svjedoka. Tražio sam njegov stav na njegovu odgovornost.
Znate, ono o čemu pišemo to nam pomaže u životu, to je mala vatra koju održavam i dajem drugima kao nešto od čega treba poći, kao nešto suštinsko. Ja potpuno prihvatam svoju političku obavezu kada kriminalni političari daju bombu djetetu u obliku lutke, treba pisati i o politici i o moralu, jer moral nije daleko od politike.
Moj Pereira se buni protiv ubistva. I treba se pobuniti, reći, manifestvovati, biti čovjek, pošten, suprotstaviti se mržnji. Drugi svjetski rat je uništio legimitet umjetnika, ja hoću da sam otvoren svakoj priči istoriji."
Postoji kontrast u vašoj priči Žena iz luke Pim između jednostavnosti intrige i žestokosti tragedije, pa je vjerovatno otuda, iz tog kontrasta i emocija koju čitalac osjeća?
"Da, konstrukcija je klasična sa različitim elementima koji, kada se sretnu, izazivaju dramski šok i iskru kojom se nešto pali. Metafora pisanja je kao lijepa žena zbog koje nam bije krv u sljepoočnicama."
Žena u toj priči je zaista lijepa. Znači, ona je metafora?
"Žena je metafora pisanja, žena je fascinacija, ona je život. To je toliko fascinantno da je nerazumljivo. Teško je čovjeku da razumije ženu. Pisac je rijetko razumije. Bovari i Ana Karenjina možda su bile shvaćene samo sa muškog stanovišta. Žene su između smrti i riječi. Žena je privid u pustinji. Žena je želja i fascinacija."
Vi kažete: “Mi se svakog časa mijenjemo i mi nismo oni od juče.“ To vi vjerovatno upotrebljavate u vašem pisanju?
"Mnoge stvari su me promijenile, naročito iz oblasti umjetnosti. Mogu vam dati primjer. Na mene je mnogo uticalo slikarstvo, ja volim slikarstvo i ono me je mnogo izmijenilo. Velaskezova slika u Pradu u Madridu, Las Meninas je napravila pravu revoluciju u meni. I to ću da vam ispričam.
"Proveo sam to popodne posmatrajuci tu sliku i shvatio sam da i ona mene gleda, jer i slika vas gleda"
Bio sam student, dakle vrlo mlad, i do tada sam bio vidio samo reprodukcije od Velaskeza, a ne slike. I jedno poslije podne našao sam se pred tom slikom. Nikada ranije nisam mislio šta znači gledati sliku sa filozofske tačke gledišta i biti gledan od strane slike. Još nisam umio da posmatram.
Još nisam bio pročitao Sartra niti Riječi i stvari. I estetičko i filozofsko shvatanje koje sam stekao posmatrajuci tu sliku je ogromno. Proveo sam to popodne posmatrajuci tu sliku i shvatio sam da i ona mene gleda, jer i slika vas gleda. Posmatrajuci tu sliku u jednom momentu sam shvatio da i mene cijela slika gleda, što je bilo potpuno otkriće za mene.
I kako ste me pitali da li o tome pišem, ja sam to opisao u knjizi Igra naličja. Šta znači naličje i šta znači biti posmatran. Otada sam počeo de gledam na svijet na drugi način i drugačije se ponašam kad znam da sam gledan."
Na početku našeg razgovora rekli ste da ne biste da govorite o politici. Ipak je politika sastvani dio svakodnevnog života i pisac ne može da je zanemari.
"Treba obratiti pažnju na politiku, razmišljati o raznim vrstama totalitarizama koji su ostavili opasne tragove. Ja sam odabrao 1938. godinu kada se Salazar instalirao na vlasti u Portugaliji, u Španiji su pobijedili frankisti, u Italiji fašisti, a u Njemačkoj nacisti.
"Ja sam vrlo skeptičan, ne vjerujem"
Pisao sam o tridesetim godinama, potražio kontekst da u njega stavim novinara koji neće praviti ustupke, ali čija je evolucija spora jer je takva njegova priroda. To je priča o postepenom osvješćivanju i shvatanju šta se zaista dešava u društvu, poslije čega se čovjek spontano angažuje.
Treba čovjek da postavi sebi pitanje u kojem svijetu živi. I litratura je za to da se postravljaju pitanja. Sartr je ovako govorio: “Ko je angažovan pisac? Neko ko se zanima za druge.“ Ja mnogo govorim o drugima, to je literatura koja govori o drugima."
Vi takođe govorite o pokajanju.
"Ja nisam katolik. Prihvatam i poštujem sve religije. Ja sam vrlo skeptičan, ne vjerujem. Mislim da pokajanje nije samo religiozna koncepcija, nego i moralna i etička, pa, čak i estetička, jer se ponekad prave i takvi izbori, ponekad se čovjek prevari i trebalo bi da se pokaje.
Ja volim ljude koji dovode sebe u pitanje i to treba do smrti da radimo. Ljudi se svakog časa mijenjaju. To nam se događa pošto vidimo jedan film ili neku sliku ili neko lice, poslije nekog susreta. Poslije pročitanog romana. To je zadatak i života i umjetnosti, pa makar ta promjena bila od jednog milimetra."
Bonus video:
