"Visoka arhitektonska kvaliteta izgrađenog prostora jest javni interes, ona nije rezultat slučajnosti, već se stvara neposrednim, savjesnim i koordiniranim djelovanjem arhitektonske i drugih relevantnih struka, uz visoku društvenu svijest i političku volju."
ApolitikA / Smjernice za izradu arhitekotnske politike / Hrvatska komora arhitekata (HKA) i Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA)
Na referendumu održanom u prošlu nedjelju, građani Republike Hrvatske su glasali za ulazak u Evropsku uniju. Što se tiče hrvatske arhitekture, tj. vrhunske hrvatske arhitektonske produkcije, pogotovo recentnije, odavno je poznata i priznata u evropskim i u svjetskim okvirima.
O tome svjedoči velika prisutnost ostvarenja hrvatskih arhitekata u prestižnim arhitektonskim časopisima koji prate dešavanja na međunarodnoj sceni, te u relevantnim publikacijama i na najposjećenijim Internet portalima i stranicama.
Nije sve tako ružičasto, naravno
Od posebnog su značaja međunarodne nagrade uručene posljednjih godina hrvatskim arhitektima - poput Priznanja za dolazeće arhitekte (European Union Prize for Contemporary Architecture/Mies van der Rohe Award - Emerging Architect Special Mention) što ga je 2009. godine dobio Studio Up (Lea Pelivan & Toma Plejić) za objekat Gimnazije 46°09'N/16°50'E u Koprivnici - kao i izložbe koje se organizuju da bi se, u prvom redu međunarodnoj publici, prezentovala najkvalitetnija hrvatska arhitektura - poput putujuće izložbe "Kontinuitet modernosti - fragmenti hrvatske arhitekture od modernizma do 2010", koja je obišla neke od evropskih centara: Beč, Barselonu, Madrid, Amsterdam, kao i regionalne centre: Maribor, Sarajevo, Beograd, Novi Sad.
"Kvalitetna arhitektura mora biti društveno odgovorna"
Nije sve tako ružičasto, naravno. Kvalitetna, tj. visokokvalitetna arhitektura je prije iznimka u Hrvatskoj, nego što je pravilo.
Kada je krajem februara prošle godine u Zagrebu otvorena izložba "Nagrađena hrvatska arhitektura 1990 -2009" - riječ je o zajedničkom projektu Maroja Mrduljaša, teoretičara arhitekture, i Miljenka Bernfesta, arhitekte i arhitektonskog fotografa - oglasio se i Tomislav Pavelić, arhitekt, likovni umjetnik i teoretičar arhitekture.
U tekstu objavljenom u Jutarnjem listu pod naslovom "Ova slika nije realna: vlada bezlična arhitektura" - Pavelić između ostalog piše da je tržišna liberalizacija temeljito obesmislila sisteme vrijednosti - kako po pitanju društvene relevantnosti arhitekture, tako i po pitanju strukovnih normi - što je dovelo do oduzimanja digniteta i samoj struci i građanima - krajnjim korisnicima prostora - pogotovo javnog.
"Do preklapanja domaćeg kreativnog naboja sa svjetskim tendencijama", nastavlja Pavelić, "došlo je samo kod vrlo uskog, onog najambicioznijeg i najotvorenijeg dijela struke. Realnost većine svega sagrađenog u 20 godina hrvatske neovisnosti, što je razdoblje koje ova izložba pokriva, pokazuje da je takvih slučajeva zapravo malo, a da je gotovo sve ostalo bezidejno, bezlično ili u najboljem slučaju - "soboslikarski živopisno".
"Kvalitetna arhitektura mora biti društveno odgovorna", naglašava Pavelić. "Jedino takva ona može biti najjači pokazatelj, ali i promicatelj civilizacijskog trenutka - jer mi smo ono što činimo, ali i ono u čemu živimo. Ona mora biti pozitivan društveni katalizator, a ne tek uslužna djelatnost koja oportunistično služi interesima investitora. Znam, svi mi moramo nekako preživjeti pa tako i arhitekti, pa tako i ja, naročito u opakim vremenima kakvo je današnje. No, oportunizam nas nije odveo u sreću i blagostanje, nego upravo suprotno".
Što se tiče godišnjih nagrada UHA, dodjeljuju se sredinom svakog decembra mjeseca
Najbolji način da se ostvari uvid u aktuelno stanje na hrvatskoj arhitektonskoj sceni je analiza godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) za ostvarenja koja su na najbolji mogući način obilježila proteklu godinu.
Prije nego što pređem na stvar, ipak bih izdvojio razmišljanje Krunoslava Ivanišina - arhitekte čiji je doprinos afirmaciji hrvatske arhitekture nemjerljiv, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu - na temu modaliteta profiliranja aktuelne hrvatske arhitektonske kulture.
"Ona postoji na tri razine", kaže Ivanišin u razgovoru što ga je 2008. godine vodila Renata Margaretić-Urlić sa Goranom Rakom, tadašnjim predsjednikom UHA, i dopredsjednicima - Nenadom Kondžom i pomenutim Ivanišinom. Razgovor je objavljen u dvobroju časopisa "Čovjek i prostor" (1-2 2008).
"Prva je komercijalna, u vezi s tržištem nekretnina. Na toj najširoj platformi možemo se nadati samo podizanju prosječne kvalitete, ako ni zbog čega drugog, onda zbog razvoja samog tržišta nekretnina.
Druga je razina unazad zagledane utopije: "moderna tradicija" tzv. Zagrebačke škole arhitekture. Riječ je o jednoj vrsti sigurnog klasicizma sa svojim formalnim repertoarom. Od njega smo danas udaljeni jednako koliko i od dubrovačkih gotičko-renesansnih palača.
Kruna je svakako Nagrada "Viktor Kovačić" za životno djelo
Na kraju, postoji tanak sloj participacije u aktualnoj europskoj diskusiji i razvoju arhitekture. Za razliku od unazad zagledane utopije koja ima vrlo široku bazu i ne mora se brinuti o svojoj obnovi, taj zadnji sloj nema izražen kontinuitet i samim tim nije tako čvrsto ustanovljen".
Što se tiče godišnjih nagrada UHA, dodjeljuju se sredinom svakog decembra mjeseca, a najvrednija je Godišnja nagrada "Viktor Kovačić", za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje. Dodjeljuje se u kontinuitetu od 1959. godine. Pored najvrednije nagrade, dodjeljuju se još tri: Godišnja nagrada “Drago Galić” - za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture, Godišnja nagrada "Bernardo Bernardi" - za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja, i Godišnja nagrada "Neven Šegvić" - za najuspješniji publicistički, kritički i teorijski rad na području arhitekture i urbanizma.
Kruna je svakako Nagrada "Viktor Kovačić" za životno djelo - i predstavlja najviše priznanje UHA za cjelokupni opus.
OK - krenimo od Godišnje nagrade "Drago Galić" za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture u 2011. godini. Nominovane su bile sljedeće realizacije: Iva Letilović i Igor Pedišić za 5 dvorišnih kućica na ostrvu Silba; Jakša Kalajžić za porodičnu kuću za odmor u Žeževici, u zaleđu Omiša; Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić za Obiteljsko imanje u Bijači, u Hercegovini, tj. u BIH, petnaestak kilometara sjeverozapadno od Metkovića.
"Nelagoda je zapravo bila uzajamna, bilo pojavna, zvučna ili mirisna", kažu autori
Realizacija Ive Letilović i Igora Pedišića je u svakom slučaju najinteresantnija. Mada 5 minijaturnih betonskih objekata - kućica - na prvi pogled djeluje nestvarno - prvo pitanje koje nam pada na pamet je: da li je ovo neka šala? - u kontekstu nominacija za jednu od godišnjih nagrada u susjednoj nam državi, ovdje se zapravo radi o vrlo kompleksnom projektu, što je još jedan u u beskrajnom nizu dokaza da razmjere realizacije ni na koji način ne utiču na kvalitet arhitekture.
Projekat je realizovan u dvorištu - dvoru, kako kažu Hrvati - tipične kuće na ostrvu Silba, koja je izgrađena prije više od jednog vijeka - po tada važećim standardima, dakle bez vode i kanalizacije - bez sanitarnog čvora, tj. WC-a, i kupatila.
"Kuća i dvor smješteni su u centru starog dijela naselja", pišu autori projekta u opisu datom na Internet stranici d-a-z.hr/hr (Društvo arhitekata Zagreba), "čiju urbanističku strukturu čine organski multiplicirane upravo takve stambene jedinice".
Konkretna situacija je bila sljedeća: postoji dvorište ograđeno sa jedne strane kućom kojoj pripada, te dvorištem susjedne kuće, putem i susjednom kućom - koja zauzima najduži front dvorišta i unosi stanovitu zabunu u percepciju susjedskih, odnosno vlasničkih odnosa. Naime, ta kuća ima nekoliko manjih otvora - prozora - orijentiranih na tuđe dvorište - na dvor koji joj ne pripada - pa na taj način prisvaja i dio intime tog dvorišta.
"Nelagoda je zapravo bila uzajamna, bilo pojavna, zvučna ili mirisna", kažu autori.
Svaka kućica udomljuje po jedan "nereprezentativan sadržaj"
Projektni zadatak je bio vrlo jednostavan, gotovo banalan: trebalo je riješiti bazičnu stambenu infrastrukturu, na otoku bez tekuće vode i kanalizacije.
"Dakle, trebalo je izgraditi gusternu (bistijernu - op.a.), septičku jamu i sadržaje koji se na to naslanjaju, te kuću osposobiti za ljetno korištenje".
Tandem je problem riješio izgradnjom 5 kućica dimenzija 1X1,5 m u osnovi - odnosno multipliciranjem identičnih betonskih volumena u pravilnom ritmu - što je u neku ruku povođenje za jednim od gotovo arhetipskih principa gradnje u okviru tipologije kuća sa dvorištem, ne samo na teritoriji Hrvatske, već svuda u regionu ex-YU - a to je "princip koji servisnim i strogo utilitarnim sadržajima nemilice izgrađuje, dograđuje, prigrađuje dvorišni prostor".
Svaka kućica udomljuje po jedan "nereprezentativan sadržaj": roštilj; prostor za hidrofor, mašinu za veš i bojler; sanitarni čvor; tuš - i spremište za alat, svakako - a sve kućice, posmatrane kao cjelina - oduzimaju prvenstvo kući kojoj ovo dvorište ne pripada, istovremeno poštujući tzv. dosjelo pravo njezinih otvora.
Kućice su izgrađene od betona - "prirodnog materijala koji vremenom stari, poput kamena ili poput omalterisanog zida sa ispranom bojom nanešenom prije jedno stoljeće".
"Tijekom dana", zaključuje autorski tandem u poetskom maniru, "sunce na svom putu od istoka do zapada, izmjenama svjetla i sjene pokreće ovaj niz kućica i iz sata u sat stvara novu sliku".
Nastavak priče o prošlogodišnjim nagradama UHA - u sljedećem broju.
Bonus video:
