(Ranko Bugarski, Govorite li zajednički? Biblioteka XX vek, Beograd 2018.)
Nedavno je u izdanju renomirane Biblioteke XX vek izašla knjiga znamenitog profesora Filološkog fakulteta iz Beograda, angliste Ranka Bugarskog pod naslovom Govorite li zajednički? Nakon u lingvističkoj nauci poznatih i važnih knjiga na kojima su se obrazovale generacije studenata: Lingvistika o čoveku, Jezik u duštvu, Jezik od mira do rata, Lica jezika – sociolingvističke teme, Žargon – lingvistička studija, Jezik i kultura, Jezik i identitet i drugih, ovo je četrnaesta knjiga iz pera profesora Bugarskog u ovoj ediciji, a prva o Deklaraciji o zajedničkom jeziku. Podnaslovom Kako je nastala i kako je primljena Deklaracija o zajedničkom jeziku, profesor Bugarski precizira centralnu temu svoje knjige, dok je, kako sam autor ističe, njen glavni negativni lik - nacionalizam koji je doveo do destrukcije svega što je do rata na ovom području bilo zajedničko, a glavni pozitivni junak jeste upravo zajednički jezik.
U prološkom tekstu knjige, koji bi mogao biti i epiloški, profesor Bugarski odgovara na pitanje postavljeno u njegovom naslovu: Da li zajednički jezik može da doprinese pomirenju? Zaključuje da zajednički jezik može da bude sredstvo pomirenja među nacionalizmom zadojenim političkim i kulturnim elitama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji i to: podizanjem stepena jezičke tolerancije, korišćenjem prednosti koje obezbjeđuje zajednički jezik i afirmacijom njegove ujedinjujuće funkcije, ali da je to teško očekivati od istih vladajućih garnitura čija je aktivnost i dovela do potrebe za mirenjem, naročito i zbog toga što je previše grupnih interesa i pojedinačnih karijera, političkih, akademskih i drugih, ostvareno zahvaljujući njegovanju različitosti i netrpeljivosti da bi se taj izvor moći i kapitala lako napustio.
Prva dva poglavlja posvećena su pojmovima nacije, nacionalizma, posebno nacionalizma u jeziku, uglavnom u kontekstu štetnog i pogrešnog poistovjećivanja jezika sa nacijom i državom, kao i negativnim lingvističkim, pravno-političkim, pedagoškim i kulturološkim posljedicama administrativnog nestanka srpskohrvatskog jezika. Jezički nacionalizam se definiše kao nacionalizam izražen u jeziku, pri čemu se jezik doživljava kao glavni simbol, nezamjenljivo i najvažnije obilježje nacije, garant njene posebnosti, pa i samog opstanka. Autor daje pregršt primjera manifestacija jezičkog nacionalizma u svim državama bivše Jugoslavije, zaključujući da ti “nacionalizmi svoju mobilizacijsku moć i pogonsku snagu uveliko crpe iz osećanja ugroženosti; a bila ta ugruženost realna ili samo fiktivna, njome rutinski manipulišu samoproklamovani zaštitnici domaće nacije i njenog jezika”.
Nakon ova dva poglavlja koja predstavljaju lijep teorijski uvod u sržni dio knjige o nastanku i odjecima Deklaracije o zajedničkom jeziku, autor detaljno predstavlja projekat Jezici i nacionalizmi koji je prethodio Deklaraciji a koji je 2016. pokrenulo kulturno udruženje Krokodil iz Beograda na čelu sa piscem Vladimirom Arsenijevićem i u saradnji sa još tri nevladine organizacije iz ostale tri države koje dijele zajednički jezik: Centra za građansko obrazovanje iz Podgorice, P.E.N. Centra iz Sarajeva i Udruge Kurs iz Splita. Inspirisani knjigom Jezik i nacionalizam Snježane Kordić, osmislili su projekat da se tokom te godine održe četiri regionalne ekspertske konferencije na kojima bi se kroz otvoren dijalog lingvista, književnika, novinara i drugih učesnika kojima je jezik dio profesije raspravljalo o aktuelnoj jezičkoj situaciji u pomenutim državama. Projekat je imao za cilj da se artikulišu i u javnosti čuju mogući drugačiji pristupi jeziku od onih vladajućih nacionalističkih. Opisan je rad sve četiri konferencije, naprije one održane u Podgorici, zatim u Splitu, Beogadu i najzad u Sarajevu, sa detaljnim izvještajem o debatnim temama, o učesnicima konferencija, najznačajnijim izvodima iz njihovih diskusija, te o odjecima konferencija u medijima i društvu.
Za čitaoce iz Crne Gore veoma su interesantni djelovi knjige koji se odnose najprije na konferenciju u Podgorici, ali i druge, i u kojima se razotkriva crnogorski jezički nacionalizam i zvanična crnogorska jezička politika u kojoj su “nesrećno spojeni neznanje i moć”. Konferencija u Podgorici od strane “korifeja crnogorskog jezičkog nacionalizma” A. Čirgića, perfidnom manipulacijom proglašena je napadom na crnogorski jezik, iako se izrečene kritike nijesu odnosile na crnogorski jezik, čije postojanje i ime niko nije osporavao, već na način njegove kodifikacije i praksu da se nacionalistički mitovi predaju kao naučne istine na novosnovanom fakultetu za crnogorki jezik na Cetinju.
Profesor Bugarski detaljno opisuje i okolnosti nastanka, kao i proces objave Deklaracije o zajedničkom jeziku 30. marta 2017. godine u Sarajevu. Popisuje i analizira brojne negativne i pozitivne rekcije na taj značajni dokument čija je sama sintagma “zajednički jezik” djelovala kao “crvena krpa” na neke političke i kulturne elite regiona koje svoje položaje, povlastice i moć duguju upravo uspješnom razgrađivanju svega zajedničkog. Najbrojnije i najburnije negativne reakcije Deklaracija je imala u Hrvatskoj, oglasili su se najviši državni funcioneri, vjerodostojnici, čelnici naučnih i kulturnih ustanova, pojedini intelektualci, dok u preostale tri države nije bilo reakcije sa državnog i institucionalnog nivoa, već isključivo pojedinačnih, niti je u njima bilo javne diskreditacije i šikaniranja pristalica Deklaracije kao u Hrvatskoj.
Kao dokument koji poziva na pružanje otpora jezičkom nacionalizmu i političkim manipulacijama jezikom, kao što je vještačko razdvajanje varijanata zajedničkog policentričnog jezika, ili jezička segregacija djece i diskriminacija u javnim i obrazovnim ustanovama na osnovu navodno različitih maternjih jezika, ili besmislena prevođenja u administraciji i medijima, Deklaracija je podržana od velikog broja potpisnika (oko devet hiljada) iz cijelog regiona, ali i od stručnjaka za jugoslovenske jezike i kulture iz Velike Britanije, Poljske, Austrije, Holandije, Poljske, Grčke, SAD... Među potpisnicima je i niz poznatih lingvista na čijem je čelu Amerikanac Noam Čomski, najveći živi lingvista i intelektualac današnjice.
Knjiga o Deklaraciji o zajedničkom jeziku nastala je prema riječima autora iz njegove želje da se jedna velika i vrijedna inicijativa i akcija velikog broja posvećenih ljudi, kakva god bila njena sudbina, predstavi i u koricama jedne knjige ostane trajno zabilježena. Tako je Deklaracija dobila svoji prvu knjigu: objektivnu, preciznu i naučno utemeljenu, knjigu o dokumentu koji predstavlja glas razuma u balkanskom mraku malih nacionalizmom opterećenih zajednica i jezičkih politika.
Bonus video:
