Malo ko se zapitao, dok u rukama drži neku knjigu, koliki put je prešao tekst od pisca do izdavača i na kraju čitaoca. Iako je crnogorsko tržište knjige malo, pisci, posebno oni koji tek ulaze u taj krug, imaju poteškoća da nađu zajednički jezik sa izdavačima, pa često odluče da je i ne objave u Crnoj Gori, već potraže svoju izdavačku kuću van granica, a neki se pak odluče i da to samostalno učine.
Teška komunikacija
Sagovornici “Vijesti” iz izdavačkih kuća u Crnoj Gori su kazali da se trude da, ako dobiju dobar rukopis i prepoznaju talentovanog pisca, zadrže ga i ne odustaju lako od njega.
Izdavači navode da pojedini pisci prije odustanu od objave knjige nego li prihvate sugestiju urednika, a silina sujete kod mladih pisaca, posebno onih koji dođu u izdavačku kući sa prvim rukopisom je zabrinjavajuća
“Najčešće nam pisci šalju preobimne rukopise. Takve je najteže privoljeti da se obim napisanog smanji, drastično ga i smanjujemo ako su autori voljni da slijede naš zahtjev, a u načelu najviše se pažnje obraća na nova literarna imena na koja pokušavamo uticati konstruktivnim savjetima. U kojoj mjeri će naše sugestije biti prihvaćene zavisi od taštine koja je, kako je poznato, u pisaca božanske siline. Najčešće nas ‘poslušaju’ dobri pisci koji ubrzo bivaju vrijedni našeg zalaganja. Te i takve autore pokušavamo po svaku cijenu zadržati i dalje kao saradnike.
Kako je PLIMA kuća kojoj je u strategiji rada stalo da rađa nove i dobre autore, takva bratstva po bliskim idejama prihvatamo bez obzira na napore koji se traže od nas kad treba dodatno kultivisati već dobar rukopis”, kazao je direktor izdavačke kuće “Plima” Jovan Nikolaidis i dodao da proces rada na rukopisu traje dugo i u nekoliko verzija.
I direktor izdavačke kuće “OKF” Milorad Popović smatra da je jedan od najčešćih problema u komunikaciji urednik-pisac upravo sujeta, ali on smatra da su “stariji pisci sujetniji”.
“Pored ovoga postoji još jedno pravilo, a to je da što je lošiji pisac to je sujetniji. Obično se uhvate za neke besmislice koje su očigledna nezgrapnost, nepismenost i neukus. U tom slučaju daje svoje uslove i sugestije pod kojim knjiga može da se publikuje, ali tu se obično ne može ništa”, kazao je Popović.
Bez novca i kadra
On je upozorio da je u principu u Crnoj Gori, počevši od lekture, korekture, dizajna knjiga, prisutna neprofesionalnost, te da crnogorsko izdavaštvo tavori iz dva razloga - zbog novca i nedostatka kadra.
“Ova dva razloga su kauzalno povezani. Crnogorsko tržište knjiga je jako malo, tiraži su mali, nijedno djelo koje se tiče lijepe književnosti ne može se komercijalno tretirati, a samim tim, izdavači gledaju da za što manje para publikuju knjige, jer ne mogu računati da će im se to na bilo koji način isplatiti. Izuzimajući knjige koje se prodaju na kioscima i ulici, za crnogorske prilike, ako se knjiga proda u 300 primjeraka to je automatski, bestseller, a obično se prodaja kreće od 10 do 50 primjeraka”, kazao je Popović.
Crnogorsko tržište knjiga je jako malo, tiraži su mali, nijedno djelo koje se tiče lijepe književnosti ne može se komercijalno tretirati, a samim tim, izdavači gledaju da za što manje para publikuju knjige, jer ne mogu računati da će im se to na bilo koji način isplatiti
“Uglavnom urednici imaju određene sugestije, a katkad se dogodi da autor po cijenu da mu knjiga izostane iz izdavačkog plana odbije da postupi prema uredničkim sugestijama, a rad na knjizi može da traje samo nekoliko mjeseci, a nerijetko se desi da traje i nekoliko godine”, kazala je Tošović.
Zavisno od izdavača, broj rukopisa koji pristiže je različit, a najčešće izdavači nemaju posebne urednike za različite književne žanrove.
“Zaista, mi imamo nekoliko polica sa rukopisima koji konkurišu da budu objavljeni, i mada se trudimo da blagovremeno reagujemo, više pristiže novih rukopiosa nego što redakcija stiže da vrati, ili prihvati za štampu od rukopisa koji su ranije pristigli”, kazala je Tošović dodajući da izdavačka kuća “Nova knjiga” nema posebne urednike za sve žanrove.
“Za nas rade jedan stalni i honorarno trojica urednika koji međusobno dijele knjige svako prema svom ličnom afinitetu”, kazala je ona.
Ni izdavačka kuća “Plima” nema posebne urednike za oblasti, a urednici biblioteka su angažovani i u časopisu PLIMAplus.
“'Plima' je mala izdavačka kuća, krajnje oskudne infrastrukture, ne može da ima posebne urednike za pojedine oblasti. Urednici za pojedine biblioteke (Biblioteke: PROTIV KANONA, NOVA CRNOGORSKA KNJIŽEVNOST, PRIJEVODI, TRAGODY, AGORA, EROS i THANATOS...) su ujedno i urednici u časopisu PLIMAplus, što volonterski pokrivaju i uredničke poslove pomenutih biblioteka. To su uglednici iz regije čija se imena nalaze u popisu Uredništva našeg časopisa. Kadšto se za mjesto urednika zamoli i koji drugi personalitet znatnih referenci“, kazao je Nikolaidis.
“OKF” je za urednike angažovala mlade a značajne crnogorske pisce, za prozu Ognjena Spahića, a za poeziju Pavla Goranovića, što zadovoljava potrebe ove izdavačke kuće koja publikuje oko 20 knjiga godišnje.
Manjak dobrih pisaca
Kada se govori o pisanju u Crnoj Gori, često se čuje “hiperprodukcija”, “skribomanija”, a mali je broj onih kojima se djela i objave, ali i onih koji mnogo pišu, a rijetko nađu izdavača. Još je manji procenat crnogorskih pisaca koji su uspjeli da izađu svojom književnošću van lokalnih okvira.
U izdavačkoj kući „Plima“ kažu da se za razliku od ranijih perioda osjeća manjak dobrih rukopisa.
„Nažalost, za razliku od ranijeg perioda kad se i rađala plejada vrsnih autora naše nacionalne literature, danas osjećamo osjeku, prorijedile su se pošiljke dobrih rukopisa... Brine silina sujete mladih autora koji previše drže do svog rukopisa, iako im je on prvi... Bez ostatka, ma koliko autor bio dobar, odbacujemo rukopis čija sadržina blati naše nacionalne tekovine, vrijeđa ljudsko dostojanstvo ili kudi multikulturalnost. Posljednji primjer takve vrste rukopisa je indikativan”, kazao je Nikolaidis dodajući da je u pitanji norveški pisac kojeg su lako odbili.
Neki izdavači i u osrednjem takstu nađu potencijala. “Desi se da do nas dođe takav, isprva osrednji rukopis, ali koji na pojedinim dijelovima ‘prospe’ pred urednika dragulje. Takvog teško puštano od sebe, tjerajući ga da s nama krene u oranje svoje duhovne poljane”, kaže Nikolaidis.
S druge strane, kako je kazala Tošović, takva praksa postoji u nekim izdavačkim kućama koje imaju ambiciju da proizvode bestselere, ali ne i kod njih.
SFRJ - kvalitetno i bogato
Crnogorski pisac Sreten Asanović nekada se bavio i izdavaštvom, a “Vijestima” je objasnio kako su se nekada u socijalističkoj Jugoslaviji objavljivale knjige.
“Za vrijeme socijalističke Jugoslavije postojala su, ponekad i vrlo glomazna, izdavačka preduzeća i to po nekoliko njih u gotovo svakoj republici, kao i u obje pokrajine (najviše ih je bilo u Beogradu i Zagrebu) i sva su bila u tzv. društvenom vlasništvu. Naravno, imala su najviše činovnika i administracije, direktore koji su bili partijski kadrovi i, najčešće, učesnici NOR-a, te po nekoliko urednika za razne oblasti, a to su uglavnom bili afirmisani pisci, kritičari i istaknuti kulturni radnici.
Izdavački savjeti , kao društveni organi, uz učešće direktora i urednika utvrđivali su programe i odobravali svaku knjigu koja je trebalo da bude štampana. Urednici su prethodno naručivali ili dobijali od autora rukopise, za koje su, pored ličnog rada na rukopisima, obavezno obezbjeđivali recenzije od vrlo kompetentnih saradnika.
Nijesu mogli biti objavljeni rukopisi koji bi sadržali kritike političkog sistema, a kamoli nešto što bi bilo protiv Tita ili Saveza komunista. Međutim, i pored svih ovih ograničenja, nikad izdavačka produkcija nije bila bogatija i kvalitetnija - stvarana su i objavljivana velika ili nezaobilazna djela i u Sloveniji, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini, i u Makedoniji, i u Crnoj Gori, i Vojvodini i Kosovu...
I za razliku od Sovjetskog Saveza i zemalja istočnog bloka, u Jugoslaviji je cvjetao 'estetski pluralizam', tako da tzv. socijalistički realizam nije ostavio nikakva traga u književnostima naših naroda i narodnosti. A i honorari autorima bili su solidni ...”, rekao je on.
„Algoritam” ima uputstva
Kruno Lokotar, urednik u jednoj od najvećih i najznačajnijih izdavačkih kuća “Algoritam”, kazao je da ne pate od manjka autora i da kada mu se pretedent za objavu javi, dobija formatizovani obrazac sa nekoliko pitanja i uputstvima za pripremu teksta za uredničko čitanje.
Sugestije su nezaobilazne i idu u svim smjerovima.
“Kada 'pisac u pokušaju' pošalje po tačkama priređen rukopis i odgovore na pitanja, odmah vidim ima li smisla u njega polagati nade. Ipak, da ne bih pogriješio, bacim oko na tekst, baš tako, bacim oko, jer dovoljna je kartica teksta da vidim ima li smisla dalje čitati ili ne. Ljudi su zapravo zastrašujuće nemaštoviti i skromno pismeni, jedino ne znam zašto žele biti pisci.
U cilju poboljšanja teksta sugestije idu u svim zamislivim smjerovima: materijalnim, logičkim i stilskim. Autori znaju da pate od 'roditeljskog sljepila' i puno im znači kada se neko brine za njihovo dijete. Nekada se dogovorimo o promjenama, nekada ne. Nakon što kažem da će knjiga biti objavljena, da sam našao u okviru firme i svih izvora sredstva za nju, zadnja je uvijek autorova”, kazao je Lokotar.
Neću knjigu pored salama
Pjesnik Dušan Đurović koji je svoju knjigu pjesama “Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja” objavio u samizdatu kaže da iza takve njegove odluke stoji nekoliko razloga.
“Moram da priznam da mi nije trebalo puno da se odlučim na samizdat. Naime, kad sam sebi objaviš knjigu u nju možeš da defeciraš sve svoje uspomene i doživljaje, kako iz spoljašnjeg tako i iz unutrašnjeg svijeta. Drugi i ne manje bitan razlog je taj što je Dragan Radulović, pisac nad piscima, nekoliko knjiga objavio u samizdatu.
O izdavačima nemam neko mišljenje, jer ništa ne znam o tom svijetu. Ono u što sam siguran je da ne bih dozvolio da mi knjiga stoji na polici za suhomesnate proizvode. Što se tiče moje sljedeće knjige, već sam dogovorio da mi izdavač bude nova izdavačka kuća 'Blogofanzin', jer su uslovi koje su mi oni ponudili sjajni”, rekao je Đurović.
Bonus video:
