U najnovijem broju “Orisa” - hrvatskog, tj. zagrebačkog časopisa za arhitekturu i kulturu - objavljen je tekst Alana Kostrenčića, naslovljen "Proto/e/co/logics".
Riječ je zapravo o vrlo informativnom prikazu dvodnevnog simpozijuma - Proto/e/co/logics//Speculative materialism in Architecture - održanog 6. i 7. avgusta ove godine u Rovinju - i to baš u hotelu “Lone” o kojem je bilo riječi u prošlom broju.
"Vrlo ambiciozna i vrlo hrabra ideja susreta najrecentnije, vruće filozofske misli - spekulativnog materijalizma - s prominentnim imenima arhitektonske teorije i produkcije, otvorila je niz iznimno zanimljivih tema o kojima ćemo vjerojatno tek još slušati", piše Kostrenčić.
Što se tiče teorije - malo je junaka koji se pale na teoriju - pa se na pomen te riječi ustežemo
Ako uzmemo u obzir činjenicu da su Alisa Andrašek i Bruno Juričić, kuratorka i kurator simpozijuma, uspjeli da okupe fascinantnu ekipu sa svih strana svijeta i da u avgustu mjesecu - dakle usred ljeta, i to u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj nikada "nije pokazivan osobit interes za teoriju arhitekture" - onda bi ovo, "istraju li organizatori na tome i dalje", piše Kostrenčić, "doista mogao biti početak nečega značajnog".
U svakom slučaju, očigledno je da su sponzori simpozijuma - Maistra d.d. - tvrtka koja je, između ostalog, izgradila i koja upravlja hotelom “Lone” - te Istarska županija i Grad Rovinj - prepoznali interes u podupiranju ideje o nužnosti povratka globalnih filozofskih pitanja u globalni arhitektonski diskurs - i to "nakon 15 godina izbivanja".
Ne pitajte me zašto nisam bio tamo.
Tema odnosa filozofije i arhitekture svakako prevazilazi Kostrenčićeve ad hoc simplifikacije, koliko god bile lucidne
Više me ne zanimaju, da budem iskren, manifestacije gdje bih bio u prilici da slušam trendy arhitekte koji pričaju o svojim trendy zgradama - uostalom, sve je to već okačeno na internetu, u ovom ili onom obliku - jer uvijek postoji taj jedan student arhitekture koji mašta da jednog dana postane trendy arhitekt, pa mu nije teško da prevrne i nebo i zemlju u potrazi za što preciznijim informacijama o svojim idolima - ili idolu - kad malo bolje razmislim, uvijek postoji ta jedna, centralna figura.
Što se tiče teorije - malo je junaka koji se pale na teoriju - pa se na pomen te riječi ustežemo, jer ona podrazumijeva ulazak u neistražene i najčešće vrlo egzotične zone. Kako bilo, kada se ukaže prilika - a ne ukazuje se često - nije pametno propustiti šetnju teorijskim poljem pod vođstvom iskusnih vodiča.
U kontekstu hrvatske arhitekture - koja je već ostvarila "izvjesne uspjehe" na međunarodnoj arhitektonskoj sceni, pa se bez zazora može tvrditi da je poznata i priznata u međunarodnim okvirima - dešavanja poput simpozijuma održanog u Rovinju trebalo bi - i morala bi, jer fotografije sa simpozijuma svjedoče o iznimnoj posjećenosti, čemu je vjerovatno doprinijelo i to što nisu naplaćivane ulaznice - podstaći domaću teorijsku misao i poslužiti kao svojevrstan putokaz prilikom formiranja "određene teorijske pozicije" sa koje bi se kanalisao nesumnjivi stvaralački potencijal - "koji se dosad kreativno izražavao prije svega intuitivno", precizira Kostrenčić - i koja bi tom potencijalu otvorila relevantna svjetska vrata.
Sa druge strane, dobro utvrđene teorijske pozicije su neophodan alat za profiliranje bilo koje ozbiljne arhitektonske scene, pa tako i hrvatske, kao i uslov za napredovanje arhitektonske kritike, tj. za nužan izlazak iz uskih, autoreferentnih okvira.
Dobar primjer djelovanja u kritičkom teorijskom ključu je Fremptonov (Kenneth Frampton) koncept kritičkog regionalizma
Nakon što je izašao sa začuđujuće banalnom konstatacijom da veza između filozofije i arhitekture - koju definiše kao prevashodno materijalnu, tj. pragmatičnu disciplinu, okrenutu konkretnom, fizičkom produktu - "možda nije na prvi pogled očita" - Kostrenčić poentira na sljedeći način:
"Međutim, ako arhitekturu promatramo kao disciplinu koja se bavi gradnjom svijeta u kojem čovjek biva, a filozofiju kao disciplinu koja se bavi bivanjem čovjeka u tom svijetu, onda su one vrlo duboko povezane".
Tema odnosa filozofije i arhitekture svakako prevazilazi Kostrenčićeve ad hoc simplifikacije, koliko god bile lucidne - te joj stoga treba posvetiti još nekoliko redaka.
Naime, posljednjih godina, nakon što su silna koplja izlomljena oko suštinskih pitanja koja se tiču mjesta i uloge filozofije, kao i teorije arhitekture - odnosno primijenjene filozofije - u arhitektonskoj praksi - polako sazrijeva uvjerenje među teoretičarima arhitekture da je tzv. kritička teorija - kao dominantan pravac sa dugogodišnjim, tvrdim uporištima u eminentnim arhitektonskim školama na Istočnoj obali SAD - irelevantna praksi.
Kritička teorija je u suštini lijeva, vješto maskirana spekulativna arhitektonska kritika, jer je primarno fokusirana na evaluaciji izgrađenog okoliša, tj. prostora, u funkciji zadovoljavanja potreba društva koje ga je generisalo.
Riječ je zapravo o polemički intoniranim istupima, koji nisu ni deskriptivni ni preskriptivni, već prevazilaze striktne granice oba ova polazišta, iz razloga što autori koji se dobro osjećaju na ovom filozofsko-teorijskom poligonu najčešće ne prezaju od iznošenja političkih ili etičkih stavova - i to iz razloga što je potreba za konstantnom stimulacijom promjena, tj. otpora, najčešći povod djelovanju.
Filozofi optužuju arhitekte, a posebno teoretičare arhitekture - da se ne snalaze u domenima teksta, dok arhitekti optužuju filozofe da se ne snalaze u domenima građenja
Dobar primjer djelovanja u kritičkom teorijskom ključu je Fremptonov (Kenneth Frampton) koncept kritičkog regionalizma, fokusiran upravo na otpor homogenizaciji i unifikaciji vizuelnog okoliša, putem vezivanja za lokalne graditeljske kodove.
"Temeljna strategija kritičkog regionalizma", piše Frempton u eseju "Ka kritičkom regionalizmu: Šest tačaka arhitekture otpora", "je u ublažavanju uticaja univerzalne civilizacije elementima indirektno izvedenim iz osobenih odlika određenog mjesta.
Jasno je iz iznijetog da kritički regionalizam zavisi od održavanja visokog nivoa samosvijesti. Može pronaći primarnu inspiraciju u stvarima poput opsega i kvaliteta lokalnog svjetla, ili tektonike izvedene iz osobenog strukturalnog modaliteta".
Ekstremna kritika same kritičke teorije svodi se na predloge da se jednostavno odstupi sa svih filozofskih i teorijskih pozicija - što bi svakako bilo kontraproduktivno - te se stoga uglavnom pribjegava stavu da valja tražiti nove, upotrebljive i vitalne teorijske strategije - bilo unutar, bilo van diskursa kritičke teorije - koje bi funkcionisale u bitno izmijenjenim uslovima.
Dakle, postmodernistički filozof i arhitekt modernista, sjede i razgovaraju o istini u arhitekturi, o ideji i povijesti arhitekture, o estetici nestajanja
U međuvremenu se filozofija i arhitektura - discipline koje su se u jednom blistavom istorijskom trenutku sasvim skladno dopunjavale u razmišljanju o građenju i građevinama - rapidno udaljavaju jedna od druge, usljed gotovo nerješivih nesuglasica oko terminoloških i metodoloških pitanja.
Filozofi optužuju arhitekte, a posebno teoretičare arhitekture - da se ne snalaze u domenima teksta, dok arhitekti optužuju filozofe da se ne snalaze u domenima građenja, te da njihova apstraktna promišljanja nisu utilitarna u arhitektonskoj praksi.
Iznimno rijedak recentniji primjer plodotvorne saradnje između filozofa i arhitekte - i to strogo u žanru kritičke teorije - bila bi knjiga "Singularni objekti - arhitektura i filozofija" - koju zajednički potpisuju Žan Bodrijar (Jean Baudrillard), proslavljeni francuski filozof, i Žan Nuvel (Jean Nouvel), proslavljeni francuski arhitekt (prevod na četvoroimeni jezik - AGM Zagreb, 2008).
Dakle, postmodernistički filozof i arhitekt modernista, sjede i razgovaraju o istini u arhitekturi, o ideji i povijesti arhitekture, o estetici nestajanja, o herojskom arhitektonskom činu - ali i o boji, sentimentima, ljudima itd.
Knjiga se pojavila davne 2000. godine i kreće od premise da filozofija i arhitektura nisu srodne discipline - niti u praktičnom niti u metodološkom smislu - mada se intenzivno insistiralo na njihovom povezivanju - kroz svoju povijest arhitektura je u većoj mjeri nastojala usvajati filozofska znanja i primjenjivati ih u vlastitoj teoriji, nego što je filozofija koristila iskustva arhitekture i urbanizma.
"Blagostanje, to je bio, čini mi se, neki stari pojam, sada mislim da se nalazimo s onu stranu sreće..."
Slijedi insert iz knjige, kako biste osjetili djelić atmosfere razgovora koji su vodili filozof i arhitekt:
Jean Nouvel: Imaš li i dalje pozitivan stav prema modernosti?
Jean Baudillard: Jesam li ga ikad imao?
J.N.: Imao si nekada, i sada ću te možda uzrujati jer imam tekst koji si ti napisao, a koji nije nipošto nihilistički. Čak govoriš o prilično optimističnoj ideji, o modernosti kao aktivizmu blagostanja.
J.B.: Imam dojam da stalno govoriš o nekom prethodnom životu, to je strašno! Blagostanje, to je bio, čini mi se, neki stari pojam, sada mislim da se nalazimo s onu stranu sreće...
Kud i kamo su oštrija aktuelna trvenja i podjele među samim teoretičarima arhitekture - pripadnicima dviju osnovnih teorijskih struja. Djelovanje jednih počiva na iskustvenom doživljaju arhitekture, na etičkim i poetičkim pitanjima, te na čulnim i estetskim istraživanjima na polju složenih međuodnosa arhitekture i okruženja. Drugi su pak okupirani arhitekturom kao specifičnim fundusom znanja koje se polako zaokružuje kao čisto formalna, ali i društveno-politička praksa - koja upotrebljava alate poput jezika, algoritama i dijagrama.
Tu je i ta treća grupa, ne možemo je izostaviti, koju čine teoretičari koji svoj zadatak vide u manevrisanju, tj. vještoj navigaciji prostorima u djelokrugu te dvije osnovne teorijske struje.
OK - toliko za danas, nastavak ove priče u sljedećem broju.
Galerija
Bonus video:
