Da li znate ko stoji iza projekta prvobitnog hotela Avala u Budvi?
Teško pitanje, definitivno...
Što se tiče hotela Avala na Avali - koji se nalazi na brdu/planini u blizini Beograda - tu je sve jasno: podignut je 1930. godine po projektu Viktora Lukovskog, ruskog arhitekte na privremenom radu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS - od 1918. do 1929. godine), tj. Kraljevini Jugoslaviji (od 1929. do 1941. godine), koji je ostavio neizbrisiv trag u graditeljskoj istoriji Beograda, a i šire.
Kada bi Srbi riješili da pometu hotel Avala na Avali, kao što smo mi pomeli budvansku Avalu Lukovskom ostaje za utjehu činjenica da je potpisao, između ostalog, i zgradu Patrijaršije u Beogradu
Kada bi Srbi riješili da pometu hotel Avala na Avali, kao što smo mi pomeli budvansku Avalu - mada nema naznaka da će se to desiti u dogledno vrijeme - Lukovskom ostaje za utjehu činjenica da je potpisao, između ostalog, i zgradu Patrijaršije u Beogradu.
Ako vas, kojim slučajem, zanima ko je autor dekorativne plastike na hotelu Avala na Avali, kao i one dvije čuvene skulpture sjedećih sfingi na ulaznom trijemu - i tu je opet sve jasno. Odgovor glasi: Vladimir Zagorodnjuk.
Međutim, hotel Avala u Budvi je baš teško pitanje...
OK - odgovor je: beogradski arhitekta Dragomir Tadić, najvjerovatnije.
Postoji i knjiga Dragomira Tadića naslovljena Opšti uslovi za izradu kamene obloge fasade dvora Miločer - knjiga je objavljena 1934. i baš bih volio da je imam u rukama
Nakon opsežne pretrage koju sam sproveo na Internetu, pronašao sam tekst objavljen u jednom crnogorskom dnevnom listu gdje se navodi da je upravo Dragomir Tadić autor projekta prvog hotela Avala u Budvi.
Kako pomenuti tekst baš obiluje greškama - ovu činjenicu treba uzeti s izvjesnom dozom rezerve.
U tekstu se, na primjer, navodi da je prvobitni hotel Avala izgrađen 1937. godine, te da je srušen 29. marta 2008. godine - što su grube greške. Hotel je otvoren za posjetioce u julu 1939, a srušen je - miniran je - nakon katastrofalnog zemljotresa koji je 15. aprila 1979. pogodio Crnogorsko primorje - snimak miniranja imate na YouTube ako vas zanima - tako da 2008. nije srušen prvi, originalni hotel, već njegova druga varijanta, izgrađena 1984, po projektu crnogorskog arhitekte Vlada Plamenca.
Međutim, ako znamo da je Dragomir Tadić izradio skice i planove kraljevske vile/ljetnjikovca u Miločeru, te da je kralj Aleksandar Karađorđević, neposredno pred odlazak u zvaničnu posjetu Francuskoj 1934. godine, naložio da se Tadiću isplati suma od 37.000 dinara na ime potraživanja za izrađene skice i planove - sačuvan je i dokument koji to potvrđuje - onda je moguće da je Tadić radio i na projektu hotela Avala, prvog reprezentativnog hotela u Budvi, i uopšte na crnogorskom dijelu jadranske obale.
Inače, Dragomir Tadić je bio veliki arhitekta, srpski patriota, univerzitetski profesor - bio je i jedan od 1.300 kaplara - a bio je i mason
Postoji i knjiga Dragomira Tadića naslovljena Opšti uslovi za izradu kamene obloge fasade dvora Miločer - knjiga je objavljena 1934. i baš bih volio da je imam u rukama - što je još jedan, opet indirektan dokaz u ime tvrdnje da je Tadić projektovao Avalu - znanja i iskustva koja je stekao prilikom izgradnje vile u Miločeru, lako je mogao da iskoristi u Budvi - bilo bi to sasvim prirodno - jer je tehnika oblaganja fasade Avale gotovo istovjetna.
Ako vam je pri ruci Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka, autora Slobodana-Giše Bogunovića (izdavač Dobra knjiga, Beograd) - onda možete da provjerite - znam da u toj knjizi postoji odrednica Dragomir Tadić, pa je moguće da je dat i spisak njegovih najznačajnijih realizacija i projekata. Pomenuta enciklopedija mi trenutno nije pri ruci, jer bih u protivnom sam provjerio.
Inače, Dragomir Tadić je bio veliki arhitekta, srpski patriota, univerzitetski profesor - bio je i jedan od 1.300 kaplara - a bio je i mason - o čemu svjedoče i simboli: šestar, uglomjer i tri znaka koji povezani daju jednakostranični trougao - koji se nalaze na kući u Beogradu, na Vračaru, u Ulici Internacionalnih brigada, tj. njegovom domu. Uz to, bio je odan i SPC, za koju je projektovao više od 150 crkava.
Dakle, kralj Aleksandar je 2. oktobra naložio da se isplati honorar gospodinu Tadiću - ako uzmemo u obzir da je izgradnja hotela koštala oko 2 miliona dinara, Tadićev honorar je bio pozamašan - pa je 4. oktobra iz Zelenike isplovio za Marsej, gdje je 9. oktobra ustrijeljen.
Ideološki, kraljevska vila u Miločeru i hotel Avala u Budvi počivaju na istom obrascu.
Vila je građena u periodu 1934. do 1935, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada je aktuelan bio stav da rezidencije i ostali reprezentativni objekti - pogotovo kraljevski i državni - u unutrašnjosti, tj. u provinciji, moraju reprezentovati autentične, tj. primarne graditeljske kodove pojedinih okruženja, tj. regija.
Čudno je što se na fotografiji hotela Miločer snimljenoj 2000. godine vide barokni elementi
U slučaju Miločera, u suštini, imperativ je bio jasan otklon od mletačkih, tj. italijanskih i austrougarskih uticaja na reprezentativnu arhitekturu u primorju. Otuda i ta "spartanski rustikalna" arhitektura vile, koja, kako tvrdi Dušan Ignjatović u svojoj knjizi Jugoslovenstvo u arhitekturi 1904. do 1941, "mnogo više podsjeća na obične primorske kuće za stanovanje što su ih gradili "narodski majstori", nego na stilski obrađene vlastelinske palate koji su pokazivale uticaj "strane" italijanske kulture".
Čudno je stoga, što se na fotografiji hotela Miločer snimljenoj 2000. godine vide barokni elementi - tipičan balkon sa balusterima, na primjer - pa je za pretpostaviti da je objekat u međuvremenu pretrpio stanovite stilske intervencije i dorade.
"U dominantnom ideološkom fokusu čitanja primorske arhitekture jednostavnih kuća od kamena", nastavlja Ignjatović, pozivajući se na Aleksandra Deroka (Folklorna arhitektura u Jugoslaviji), "podrazumijevalo se da ona nije bila vezana ni za jedan od istorijskih stilova prošlosti, niti da je na njen razvoj uticalo u većoj mjeri ugledanje na modele iz inostranstva, već da su oblici i izgledi proizašli iz praktičnih komponenata".
Ovdje je riječ je o "svojevrsnoj arhitektonskoj arhaizaciji", kojom je trebalo potvrditi virilni (muški), "zetski identitet" Crnogoraca
"To nije bilo ništa drugo", zaključuje Ignjatović, "nego govor istog onog diskursa jugoslovenstva koje je gradilo svoju mitologiju autentičnosti kroz otklon od "tuđinštine" i insistiranje na geografskoj, a ne kulturnoj determinisanosti arhitekture".
Vila Miločer je, treba i to reći, građena od armiranog betona i cigle, a samo je njena kamena fasadna obloga korespondirala zacrtanim ideološkim uzusima.
Dragomir Tadić se pojavljuje, 1933. godine, uz Sergeja Smirnova i Nikolu Krasnova - kao autor projekta tzv. dvora Leskovac, na Rijeci Crnojevića - koji je takođe građen za potrebe kralja Aleksandra I Karađoređevića, na bivšem imanju njegovog djeda - kralja Nikole I Petrovića.
"Tu je vrlo malo iskrenih patriota Jugoslovena, dosta je indiferentnih, a malo je i separatistički nastrojenih u nacionalnom i u državnom pogledu"
Ovdje je riječ je o "svojevrsnoj arhitektonskoj arhaizaciji", kojom je trebalo potvrditi virilni (muški), "zetski identitet" Crnogoraca - koji je u to vrijeme smatran za izrazito autentičan - otuda i insistiranje na lokalnom nasljeđu - i paralelno amortizovati politička nezadovoljstva i potisnuti indiferentnost Crnogoraca prema projektu jugoslavizacije - čime je reprezentativna arhitektura postala jedno od sredstava u složenom sistemu marginalizacije crnogorskog kulturnog i kulturološkog nasljeđa.
U oficijelnim izvještajima o političkom stanju u Zetskoj banovini stoji, između ostalog, i ovo: Tu je vrlo malo iskrenih patriota Jugoslovena, dosta je indiferentnih, a malo je i separatistički nastrojenih u nacionalnom i u državnom pogledu".
U to ime, korišćena je "gruba i svedena semiotika", kaže Ignjatović, "u kojoj su osnovne elemente predstavljali zidovi od tesanika i rustično obrađena baza, kao i čitav niz detalja poput krovnog pokrivača od kamenih ploča i prostih drvenih zastora (škura - op.a.) na prozorima".
Za sagledavanje arhitektonskog, tj. ideološko-formalnog obrasca prvobitne verzije hotela Avala u Budvi, od izuzetne važnosti je i monumentalna palata Kraljevske banske uprave Zetske banovine, koju je, u periodu između 1930. i 1932. godine, podigao Nikola Krasnov na Cetinju.
Mada ovdje Ignjatović prepoznaje "akademsku sintaksu i primjetni stilski eklekticizam" i naglašava da je palata volumenom daleko premašivala sve ostale zgrade u međuratnom Cetinju, ipak zaključuje da je prizivala duh graditeljske tradicije čitave regije koju je predstavljala - u prvom redu svojom svedenošću i rustičnom obradom kamenih blokova kojima je obložena fasada.
Palatu Zetske banovine Ignjatović vrlo vješto pozicionira u kontekst Cetinja, kao "hotimičan otklon od prezrene artificijelnosti" ostalih reprezentativnih zdanja
Palatu Zetske banovine Ignjatović vrlo vješto pozicionira u kontekst Cetinja, kao "hotimičan otklon od prezrene artificijelnosti" ostalih reprezentativnih zdanja - neorenesansnih i neobaroknih palata podignutih za potrebe stranih poslanstava i crnogorskog državnog aparata prije "oslobođenja i ujedinjenja".
"Tako je arhitektura postala važno sredstvo", nastavlja Ignjatović, "ne samo da se konstituiše "autentičan" identitet, već i da se demistifikuje izvještačena "aura" strane arhitekture i nekadašnjeg crnogorskog identiteta.
Činjenica da je banovinska palata podignuta u neposrednoj blizini pompezne neobarokne arhitekture nekadašnjeg Ruskog poslanstva arhitekte Karla Antonija Koradinija (realizovane 1903. godine) ubjedljivo svjedoči o tome".
Evo, ispucah kvotu za danas - a još nisam ni počeo...
Na kraju, Ignjatović maestralno poentira stavom da se jukstapozicioniranje - nasprampostavljanje - palate banovine u ambijent tadašnjeg Cetinja može razumjeti i kao "ciničan komentar nekadašnjih namjera da se Crnoj Gori pribavi evropska spoljašnjost" - što opet upućuje na bitan otklon od uvriježenih stavova.
"Primjenom umjerene kamene dekoracije i oblika izvedenih iz istorijskih stilova mediteranskog kulturnog kruga", piše Aleksandar Kadijević, "Krasnov se uspješno uklopio u ambijent grada pod Lovćenom, suptilnije od mnogih graditelja koji su u centru Cetinja podigli reprezentativne objekte u neorenesansnom i neobaroknom stilskom maniru".
U svakom slučaju - više mi se sviđa Ignjatovićev stav o "ciničnom komentaru".
Evo, ispucah kvotu za danas - a još nisam ni počeo...
Što da vam kažem - nastavak priče o hotelu Avala u Budvi - u sljedećem broju - baš sam uzeo žešći zalet, moram priznati.
Galerija
Bonus video:
