Mirko Kovač bio je dio teškoartiljerijske književne jugoslovenske trojke, koju je činio zajedno s Danilom Kišom i Borislavom Pekićem.
Ispisao je neke od najboljih stranica književnosti koja se tada zvala jugoslovenska, a njegov angažman u borbi protiv nacionalističkih primitivaca tokom devedesetih bio je jedan od najglasnijih.
Njegova okrvavljena glava na jednom od skupova otpora 1990. bila je među prvim zlokobnim signalima. On je to doživio kao svoj poraz i otišao. Ove jeseni odigraće se susret Mirka Kovača i Beograda, prvi poslije 20 godina. Prenosimo dio intervjua beogradskog Blica sa poznatim piscem:
Nedavno, kada ste bili najavljeni, niste došli, ali Filip David nam je obećao da dolazite u Beograd u septembru. Književno veče ili posjeta prijateljima?
Sa svojim prijateljima, malo ih je ostalo, ja se viđam. Uvijek se nađe neka zgodna prilika za susret. Vjerovatno ćemo negdje na jesen praviti promociju mojih novih knjiga koje su objavljene u Beogradu, u ediciji „Samizdat B92“.
Šta vama znači Beograd?
Beograd je značajno i važno mjesto u mom životu. Čak i one loše stvari koje sam doživio za mog dugog boravka u tome gradu, sada mi se čini da su bile nužne, jer po nekom pravilu, zlo i dobro idu naruku piscu, pogotovo kad to umije da koristi u svojim knjigama. Ali ono što je najbitnije, u Beogradu sam naučio da budem u otporu prema dogmaticima, prema svakom obliku totalitarizma, u Beogradu sam formirao svoje liberalne poglede na svijet. Taj instinkt da se oduprem rulji ili bilo kakvim kolektivnim euforijama okrenuo se zapravo protiv onih koji su svojim uskogrudim nacionalizmom pobjedili taj liberalni kosmopolitski Beograd. Ja sam tada priznao poraz i otišao.
Da li imate želju da ga vidite i razumijete izvan politike?
Politika je samo jedna dimenzija života, ali je, nažalost, nakon kraha komunističke ideologije postala dominantna. Svi su opsednuti politikom, jednako oni koji se gade politike, kao i oni koji od nje profitiraju. Lično bih volio da sada, nakon toliko godina, doživim Beograd izvan politike, da vidim neke pozorišne predstave, neke kulturne događaje, da posjetim neke osobe i porodice, da zađem u restorane, itd. Kad se počne bolje živeti i ako usvojimo demokratske standarde, politika neće imati takav uticaj, a naše će intelektualne i građanske dužnosti biti da prokazujemo i kritikujemo lošu politiku, da ismijavamo političke budale, da osuđujemo gramzivost, korupciju, itd.
Sada, kada se mnogi prigodno, s tonom „ma, da li je moguće da nam se to desilo“ sjećaju početka rata, da li se vi sjećate čovjeka koji vas je pogodio u glavu na skupu reformista u Domu omladine u Beogradu 1990. godine?
Sjećam se toga tipa, opisao sam ga u jednom svom tekstu. Ali on je nevažan. Sjećam se ljekara u kolima hitne pomoći koji je, dok mi je čistio ranu, rekao da je i sam četnik i da je taj koji me je udario u glavu imao pravo, jer šta sam ja tražio na skupu ustaša u Domu omladine.
Nedavno vam je Novak Kilibarda u jednom tekstu u „Pobjedi“ zamjerio to što ste, citiram, „M. K. i fizički i tematski izbjegao svoje Petroviće u čemu su i bitisali njegovi Kovači, a prepustio se temama s univerzalnom opštošću“. Čovjek bi mogao da pukne od smeha, ali zar nije i zlokoban ovaj zahtjev za „domicilnom poetikom“?
Ja crpim iz samoga sebe, a ne iz nekih mjesta, ma kako se ona zvala. Takve ljude i takvo shvatanje književnosti treba uzimati tačno kako ste vi rekli „da čovjek pukne od smeha“, to je duhovna provincija, blebetanje koje ne treba uzimati ozbiljno. Pisac sam stvara neku vrstu sopstvene toponimije, čak i onda kad je neko mjesto stvarno. Meni su važni svjetovi, a ne provincije ili bilo kakva mjesta.
Da li ćemo u knjizi „Vrijeme koje se udaljava“, a koja uskoro izlazi, čitati o vašim bivšim i sadašnjim prijateljima? Kakva vam je intonacija, praštate ili, ipak, ne zaboravljate?
Ne bavim se praštanjem, nisam sveštenik. Ne zaboravljam, jer da zaboravljam, te knjige ne bi bilo. To što sada pišem jeste dug pamćenju. Mislim da će to biti ona vrsta knjige kakvu sam oduvek želio da napišem. Knjiga je žanrovski nešto između memoara i romana, mada više naginje romanu, jer sam i stvarne ličnosti i njihove priče prevodio u ono što se naziva romanesknim.
Bonus video:
