“Milena i druge društvene reforme” naslov je prvog romana crnogorske spisateljice iz Londona Olje Knežević.
Ovaj roman, novo izdanje “Vijesti” (edicija Savremeni roman) sjutra će se naći na crnogorskim kioscima.
Autorka vješto ispreda priču koja zahvata različite društvene zone - od vrha do dna - potvrđujući ono što je već poznato čitaocima subotnjeg dodatka “Vijesti” - šarmantnu lakoću pripovijedanja, čak i kada je riječ o vrlo nešarmantnim i teškim temama i pričama.
Na pitanje kakve reakcije očekuje od domaćih čitalaca, Olja Knežević kaže:
" ‘Milena & druge društvene reforme’ moj prvi roman, fikcija je, nije memoar. Ton romana jeste intimistički, jer pisan je u prvom licu, događaji su posmatrani iz Mileninog ugla, ispričani njenim glasom koji može podsjećati na moj, ali ona nije ja. Mogla bi to biti neka djevojka, Crnogorka, koju sam ja, autorka, mogla sresti u Londonu, i koja mi je mogla pričati o sebi, zašto je i ona u Londonu, kako je tu dospjela. Njena je pripovijest ono što sam htjela reći o Crnoj Gori, o prisilnim napuštanjima nesređenih domovina, traženju mjesta pod suncem. Knjiga je u početku bila moja disertacija na londonskom univerzitetu gdje sam magistrirala kreativno pisanje. Disertacija je imala 20.000 riječi, proglašena je za najbolji rad te generacije, a tadašnji mentor, Rasel K. Džouns, rekao mi je: ‘Za ovakav materijal engleski bi pisci išli na kraj svijeta, ubijali. Od ovoga mora nastati roman.’ "
Ona kaže da je mislio na tu zanimljivu i presudnu društvenu pozadinu, sa kojom je imala direktan susret, najviše preko humanitarnog rada Ljiljane Raičević.
Tada je shvatila da je pisanje romana posao, zanat. Tri godine kasnije, roman je bio završen, ali na engleskom jeziku.
A ipak je, kako kaže Olja, bio iznad svega crnogorski.
"Zato je sada na našem tržištu, ovo ga podneblje zaslužuje i najbolje razumije; ipak sam u glavi, dok sam pisala, imala naše ljude kao publiku, za koju se i piše, uvijek se piše za nekog idealnog čitaoca, a najviše sam svojih, Mileninih, idealnih čitalaca vidjela ovdje. Sada, kada Milena ‘prohoda’, neka ide svojim putem, do nekog će srca naći prolaz, do nekog neće, ali to tako i treba da bude. Ne može se svakom ugoditi, pa i meni se događalo da se, recimo, godinama mučim sa ‘Prokletom avlijom’ ili ‘Lolitom’, a ponizno se klanjam i Andriću i Nabokovu."
Domaći čitaoci znaju Vas po zanimljivoj i popularnoj rubrici iz Arta (Iz Londona, s ljubavlju). Kako vidite odnos literature i pisanja za novine?
"Pisanje za novine brzo je, strastveno, inspirativno. Kofeinsko pisanje. Otvoriš jedna vrata, opišeš na šta naiđeš. Literatura je otvaranje mnogih vrata, koja vode sve dublje i dublje, ni sam ne znaš dokle. Pisanje za novine je odličan trening za literaturu. Mnogo je novinskih pisaca napisalo, kada su se tome posvetili, velike romane. Novinsko pisanje iziskuje ispunjavanje rokova, praćenje aktuelnih događaja, ali - po meni najvažnije - uči pisca da mora misliti na čitaoca, ne ostavljati nejasnoće, ne biti sebičan. Sviđa mi se pisanje za novine. Neka od vrata koja otvorim možda me inspirišu i odvedu u literaturu, u novi roman ili pripovijetku."
"Pisanje za novine brzo je, strastveno, inspirativno. Kofeinsko pisanje. Otvoriš jedna vrata, opišeš na šta naiđeš. Literatura je otvaranje mnogih vrata, koja vode sve dublje i dublje, ni sam ne znaš dokle"
Da li Milenu, junakinju Vašeg romana, doživljavate kao jednu od heroina našeg vremena?
"Naravno da doživljavam, inače joj ne bih posvetila tri i po, skoro četiri, godine života. I njoj je bilo potrebno da shvati da jeste heroina našeg vremena. Morala se dobro opeći da bi spoznala svoju snagu. Do početka rata ’90-tih u bivšoj Jugoslaviji, za ženu je nekako najviše važilo da vrijedi onoliko koliko ima škole. I to je zvučalo grubo, poput svake klasifikacije, ali podnošljivo. Onda su se vrijednosti pretumbale, pa je Milena, koja je imala dovoljno škole za dovoljnu količinu poštovanja, resetovala svoje gledanje na svijet, počela se ponovo oslanjati na izgled, mladost, ulagivanje, jer htjela je karijeru. To ju je skupo koštalo, pa je sljedeće oslanjanje bilo na strah, prosječnost, nevidljivost. Kada je uvidjela da i to vodi u problem, napokon je sjela sama sa sobom i spoznala da sve svoje sobom nosiš, i to u glavi. Toliko je kroz roman sazrela, da je i mene oduševila, pa sam ponekad, u teškim situacijama, dizala glavu prema najvišem spratu solitera u koji sam je smjestila da živi i pitala: ‘Reci mi, šta bi ti sada uradila da si na mom mjestu?’ Zar to nije Heroina?
Da li već pišete novi roman?
"Da, počela sam. Jedna mi je prijateljica rekla, ‘Molim te, napiši jedan ljubavni.’ Dobro, pomislila sam, dobićeš ljubavni. Ljubav plus smrt. Odnosno, da li treba trošiti ljubav na one koji su se zaljubili u smrt? Treba li ih vući nazad u život? Nisam sigurna da je mislila na tu vrstu ‘ljubavnog’. Taj roman vidim kao kraću priču od Milenine. A iznad svega toga lebdi broj 3, još uvijek tiho prikupljanje i kuvanje materijala o porodici, pričama mojih baba i đedova, pa i nas nasljednika; bilo je tu mnogo ljubavi, rata, izdaje, logora, putovanja..."
"Ne može se svakom ugoditi, pa i meni se događalo da se, recimo, godinama mučim sa ‘Prokletom avlijom’ ili ‘Lolitom’, a ponizno se klanjam i Andriću i Nabokovu"
Ne smiju se zatvarati oči
"Angažman je dužnost intelektualca. U državama gdje se nema razloga u tom smislu angažovati, pravi ljudi pronalaze drugačije misije, postaju dobrotvori izvan granica svoje zemlje. Već je jedna moja priča objavljena u vrlo angažovanom projektu Amnesti internešnela, ‘Sloboda’, zbirci priča o ljudskim pravima. Živjeti život jake srednje klase na zapadu a ne misliti na svoju domovinu, amoralni, nametnuti joj imidž, nije moj izbor i nikada to neće ni biti. Mada, ne vidim danas nijednu državu koja se ne trese od krize, korupcije, nemorala, nasilništva, epidemije mentalnih bolesti. Zatvarati oči pred svim ovim pojavama, pa to je moderno ropstvo, gašenje prije smrti. Na kraju života onda prezireš sebe. A druge šanse tada više nema."
Galerija
Bonus video:
