Na prelasku iz drugog u treći milenijum, 2000. godine, očekivalo se da Nobelovu nagradu za književnost dobiju: Vargas Ljosa, Filip Rot, V. S. Najpol ili Salman Ruždi.
Međutim, švedska Akademija, dosljedna samoj sebi, voli iznenađenja i često nagrađuje ljude nepoznate široj javnosti. Tako je nagrada pripala, prvi put u svojoj istoriji, jednom Kinezu. Srećni izabranik-nepoznanik, porijeklom iz najbrojnijeg naroda na svijetu, bio je Gao Singđen - univerzalni umjetnik: pisac, pjesnik, dramaturg, esejista, slikar, sineasta i reditelj.
Čovjek čije je djelo i te kako subverzivno po formi i po sadržaju (poetska i fantastična proza). Glavne karakteristike tog avangardiste su: kritika, sloboda, apsurd, humor. Uprkos Kini, koja je zaprijetila Švedskoj akademiji da ne daje nagradu njenim disidentima u egzilu (aludirajući na dalaj-lamu), Nobelova nagrada je te godine privukla pažnju svijeta na jednog od najogorčenijih protivnika režima u Pekingu.
Kao pisac trudim se da budem između Istoka i Zapada, a kao ličnost hoću da živim na margini društva zadržavši pravo da ga kritikujem. Zalažem se za individualnu odgovornost pisca koji ima obavezu samo prema jeziku
Gao je rođen 1940. u Ganshou (provincija Đijangsi) za vrijeme japanske invazije od oca bankara i majke glumice. Još od djetinjsta pokazuje višestruke umjetničke talente. Godine 1962. diplomirao je francuski jezik i književnost i radio kao prevodilac. Za vrijeme Kulturne revolucije (1966-76) prognan je u logor za prinudno prevaspitavanje fizičkim radom na pirinčanim poljima u provinciji Jangci.
Tu se Gao sreo sa usmenim prenošenjem narodne tradicije, što će biti vrlo značajno za njegov budući rad. Tu mu se, kako kaže, pojavila neodoljiva želja za pisanjem. Godine 1978. dolazi u Italiju u pratnji pisca Ba Žina i pjesnika Ai Kinga kao prevodilac. Prevodi Joneska, Beketa, Prevera, Rob Grijea…Ta posjeta će učiniti značajan preokret u njegovom slikarstvu.
Pozorišni komad Autobuska stanica 1983. doživio je trijumf u Pekingu, ali su je vlasti osudile kao opasan tekst. Roman Mjesečar, crnohumorna hronika, otkriva bijedu i nasilje u gradovima. Godine 1984. odlazi u daleku kinesku provinciju duž rijeke Jang-ce, gdje se susrijeće s narodnim umotvorinama kao što su bajke, priče, mitovi, pjesme, veselja, obilazi hramove i penje se na visoke planine i napaja ljepotama prirode.
Neću govoriti o postojanju Boga; naspram te enigme uvijek sam osjećao najveće poštovanje, iako sam uvijek sebe smatrao ateistom...
Između 1980. i '87. objavljuje u književnim revijama priče, novele, eseje. Prvi esej o modernom romanu izazvao je oštre polemike o temi realizma i modernizma. Pošto je kritikovao socijalistički realizam, bio je meta konzervativnih komunističkih kritičara, a 1987. njemački Institut umjetnosti iz Friburga poziva ga ne kao pisca, nego kao slikara.
Sljedeće godine, francuska Regionalna direkcija za pomoć stvaraocima, predlaže mu da dođe u Pariz, što on prihvata. Nakon masakra na Trgu Tienanmen 1989. godine u Pekingu, bacio je knjižicu Komunističke partije i postao politički izbjeglica u Francuskoj. “Moja Francuska je slobodarski duh. Piščeva nacionalnost je literatura.“ Dva mjeseca po masakru, piše pozorišni komad Bjekstvo na tu temu, te za kineski režim postaje persona non grata i zabranjuje se štampanje njegovih djela.
Poslije toga Gao Singđen radi nevjerovatno mnogo da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme. Živi od slikarstva, ali ne prestaje da piše. Napisao je na francuskom nekoliko pozorišnih komada. Godine 1997. objavio je roman Knjiga usamljenog čovjeka koji obuhvata, pored života na Zapadu, i njegova sjećanja o životu u Kini.
“Kao pisac trudim se da budem između Istoka i Zapada, a kao ličnost hoću da živim na margini društva zadržavši pravo da ga kritikujem. Zalažem se za individualnu odgovornost pisca koji ima obavezu samo prema jeziku.”
Njegovo kapitalno djelo za koje je dobio Nobelovu nagradu je Planina duše. Nju su prvi objavili Šveđani 1990. u prevodu Gorana Malkvista. Suprotstavljajući se politički korektnim zahtjevima kineske komunističke partije, Planina duše je priča o vremenu provedenom sa samim sobom, introspekciji u kojoj ja postaje ti, zatim on, to je priča o individualizmu, o slobodnom vremenu, o traganju za nekom Kinom i nekim Kinezom u čistom prirodnom stanju.
U njoj autor izučava princip naracije do pokušaja dekonstrukcije samog svog projekta. Priča je fragmentarna, sastavljena od mnoštva književnih rodova koji se nekada dopunjuju, nekada sukobljavaju, ali centralna figura je sama individua. Upotreba ličnih zamjenica umjesto imena njegov je zaštitni znak koji proučavaju teoretičari.
Međutim, taj neočekivani nobelovac izazvao je još veće iznađenje kada se saznalo da je on isto toliko slikar koliko i pisac, ako ne i više. Samo otkako je u Francuskoj, imao je oko sto samostalnih izložbi.
Njegova djela su rasijana po čitavom svijetu. O njemu je napisano desetak knjiga. Ali ni tu nije kraj. On je režirao nekoliko svojih pozorišnih komada, snimio dva filma, da bi sve to zaokružio jednom veoma obimnom operom.
Gospodine Singđen, ono što se Vama dogodilo je pravo čudo. Vaše riječi pri primanju Nobelove nagrade, upućene kralju, bile su: “Vaše Veličanstvo, da li je ovo stvarnost ili bajka?” Možete li govoriti o toj sudbini o kojoj nijeste mogli sanjati ni u najljepšem snu?
- A ovako sam počeo svoj govor: „Ne znam da li me je sudbina gurnula na ovu tribinu, ali zašto ne bismo nazvali sudbinom slučaj iskovan iz serije srećnih koincidencija? Neću govoriti o postojanju Boga; naspram te enigme uvijek sam osjećao najveće poštovanje, iako sam uvijek sebe smatrao ateistom...“
Život ponekad liči na čudo. I čovjek se čudi što je još živ. Čini mi se da je sve plod slučaja i da to nije san, nego java. Da, može se reći da je moja Nobelova nagrada bila pravo čudo. Imao sam mnogo sreće. Ali činjenica je i to da sam puno i preživio. Ne možete ni da zamislite šta mi se sve događalo. Mogu reći da sam imao tri života: onaj u Kini bio je košmar, drugi život je počeo u egzilu i trajao do Nobelove nagrade.
Jedna fotografija sa mojim roditeljima obučenim po zapadnoj modi, bila je dovoljna da me košta života. I danas se sjećam kako se jedna od tih fotografija uvijala na vatri dok je gorjela
A stekao sam tu slobodu da bih radio ono što želim. Ta sloboda mi je bila dragocjena jer me očekivao veliki posao iz oblasti literature, slikarstva, drame, režije u pozorištu i filmu. Taj mi je život bio suviše dragocjen da ga ne bih nizašta promijenio, ni ustupio za bilo šta. I odjednom, sasvim neočekivano, dobio sam tu Nobelovu nagradu. Pošto je to svjetsko priznanje, knjige su odmah prevođene u cijelom svijetu. Ovdje me u početku nisu htjeli objaviti veliki izdavači, ali sada sam preveden na 37 jezika.
Ostati živ uprkos svim patnjama - velika je sreća. Zato je život čudo, ali ne možemo reći da je živjeti - manifestacija toga čuda. Ali zar nije dovoljno ako jedno tijelo, obdareno sviješću, može da osjeti patnje i radosti života? Šta tražiti više od toga?
Kako Vas takva vijest nije ubila?
- Ni sanjao nisam da budem priznat za života. Zato je to bilo veliko i neočekivano iznenađenje, imao sam sreću da to doživim ali, govorio sam sebi da ja to zaslužujem, jer sam znao vrijednost toga što radim. Ipak, tako naglo priznanje je bilo basnoslovno, nezamislivo. Tako se završio moj drugi život u egzilu i nastao treći kada su me zahvatili mas-mediji i kada počinje velika i zamorna trka, takoreći bitka, da sam se poslije dvije godine opasno razbolio. Jedva sam se spasio od smrti i to zbog nenadne slave! Imao sam dvije teške operacije i tako izbjegao moždani udar.
Kako su u Kini dočekali tu nagradu koja je prvi put u njenoj istoriji dodijeljena jednom kineskom piscu, ali ovoga puta kao Francuzu!
- Zaprepastili su se i odmah su me napali. Kineski portparol Ministarstva spoljnjih poslova napao je Švedsku akademiju i izjavio da je to antikineski čin. “Šta to znači nagraditi jednog Kineza u inostranstvu kad mi imamo u Kini trista hiljada pisaca?!”
Pošto ste višestruki stvaralac možda ste Vi najpogodniji da mi govorite o procesu stvaranja.
- Umjetnost je unutrašnja potreba čovječanstva. Svaki umjetnik, bilo da piše ili slika, ako se bavi umjetničkom kreacijom, osjeća duboko u sebi potrebu kojoj ne može da odoli. Mora da radi to svoje što će da iskaže svijetu, ovoj apsurdnoj stvarnosti.
Prvo spaljivanje se dogodilo kad sam se vratio s jedne partijske sjednice i kad sam vidio na ulici kako ubijaju ljude mlateći ih. Ako bi otkrili moje rukopise, i mene bi ubili. U tom momentu najvažnija stvar je bila da se ne zna da postoje. Jer, u protivnom, to je bilo ravno zločinu
Tokom cijelog Vašeg života provlači se jedna riječ koja se događala na različite načine, to je riječ - bježanje. To počinje od Vašeg rođenja: rodili ste se kad je Vaša majka bježala pred japanskom invazijom i to traje do danas.
- Sasvim ste u pravu, to traje do danas, jer i sada bježim od medija, od mondenskog života, od pokazivanja… Poslije Nobelove nagrade i svjetske slave koju ona povlači, pozivali su me na sva ta mondenska okupljanja, ali ja ne želim da budem dekoracija političkih, socijalnih i svih drugih vrsta aktivnosti, jer sam ja pisac i umjetnik i moram da nastavim da se bavim svojim poslom. Zato je taj treći život bitka da se oslobodim da bih mogao da nastavim stvaralački rad. U tom slučaju moj treći život je takođe bježanje. I za pisanje se može reći da je jedan način bježanja. To je mjesto utočišta.
Na početku Kulturne revolucije Vi ste član Crvene garde. Recite nešto o tom početnom entuzijazmu i kako ste bili zavedeni?
- Tu revoluciju je otpočeo Mao Cedung i ja sam u početku bio oduševljen njegovim lijepim riječima, ali se odmah pojavila reakcija u samoj komunističkoj partiji, nastale su razne manipulacije i stvorio se haos u kome ništa nije bilo jasno. Manipulisala je elita u samoj partiji i mi smo postali žrtve, jer je njihov cilj bio samo vlast. Tako se uvijek događa: prosti ljudi, masa, narod, ne razumije ništa i sve je to izazvalo haotične konflikte u Kini, jer je bilo u samoj partiji opozicionara koji su se odupirali napadima Mao Cedunga.
Pisati znači još jednom nešto doživjeti, ali na drugi način. I tako se otkrivaju nove stvari. Ne radi se o dejstvu memorije, to je stvaranje koje dodaje novu osjećajnost životu koji smo već doživjeli. Literatura može biti samo glas individue
U jeku Kulturne revolucije protjeruju Vas na selo da obrađujete zemlju. Tada se kod vas pojavila ta neodoljiva potreba za pisanjem…
- Bila je to prava robija gdje se radilo od jutra do mraka na pirinčanim poljima. Mislio sam da ću tu ostati zauvijek, pa sam se oženio. Prevaspitavali su nas. To je bilo vrijeme ispiranja mozga. Bilo je zabranjeno da se misli, da se osjeća, da se povjerava, da se bude sam! Ono što je bilo dozvoljeno bio je teški rad. (To bi mi rekli: da se krvavo radi!) Partija se miješala u sve: u vaše misli, u vaše djelo, u vaš privatni život. Tada nije bilo mogućnosti da sa nekim razgovarate, da iskreno izmijenite misli sa prijateljema, sa svojom ženom, sa susjedom, jer ako to učinite, izlažete se opasnosti izdaje.
Zato se u tom momentu kod mene pojavila neodoljiva potreba za pisanjem. I moram reći da sam postao svjestan neophodnosti literature upravo u trenutku kad se nije smjelo pisati. To je bilo zabranjeno i opasno. Tada sam shvatio da je literatura ta koja dozvoljava ljudskom biću da sačuva svijest. To je bilo bježanje u imaginaciju, jedinu slobodu koja mi je preostala. Stvarni život je bio toliko mučan, siromašan.
Potreba za pisanjem bila je neodoljiva, jer mi je mogućavala da čujem svoj bezglasni glas, da sebi intimno izrazim svoje misli - da bih opstao. Pisanje mi je činilo život podnošljivijim i imao sam više snage da ga podnosim. Osjećao sam potrebu da svjedočim, da konkretno opisujem ono što se dešava oko mene i što doživljavam, pisao sam kao u dnevniku. Rukopise sam ukopavao u zemlju, u ćupu, ili plastičnoj kesi.
Pisao sam stalno se plašeći da me ne otkriju. Jednog dana sam zaboravio nekoliko listova na stolu koje je pročitala moja žena. To je ona naopako shvatila i odmah me je prijavila. Mogli su me strijeljati. Potkazivali su prijatelji, članovi porodice, susjedi, jedna je riječ bila dovoljna da nekog likvidira. Tada mi nije padalo na pamet nikakvo objavljivanje. Ipak, zbog opasnosti da me ne otkriju, morao sam da spalim sve što sam napisao. Nažalost, to se iskustvo ponovilo nekoliko puta. Kad knjige postaju zabranjeno voće, tada je društvo zaista strašno.
Tako je pisanje počelo iz samoće. Iako sam puno spalio, nastavio sam i dalje da pišem jer sam imao potrebu da razmišljam i da čujem svoj glas, jer izgovarajući riječi, dolazi misao. U protivnom, nema misli, a ako se ne piše, nema načina da se opšti sa drugima. To je bilo doba prevaspitanja koje je praktikovala komunistička partija i prava misao je bila onemogućena, baš tako, i ljudi su prestali da misle. Ali, ako ne prestanemo da mislimo, uvijek želimo da se izrazimo, da ponovo potvrdimo svoj život i svoje individualno postojanje. Mislim da se iz te unutrašnje potrebe rađa pisanje. Pisati znači još jednom nešto doživjeti, ali na drugi način. I tako se otkrivaju nove stvari. Ne radi se o dejstvu memorije, to je stvaranje koje dodaje novu osjećajnost životu koji smo već doživjeli. Literatura može biti samo glas individue.
Što je čovjeku dragocjenije od rukopisa koji sa toliko predanosti piše? Možete li mi opisati osjećanje koje Vas je obuzimalo tokom spaljivanja tih rukopisa?
- Prvo spaljivanje se dogodilo kad sam se vratio s jedne partijske sjednice i kad sam vidio na ulici kako ubijaju ljude mlateći ih. Ako bi otkrili moje rukopise, i mene bi ubili. U tom momentu najvažnija stvar je bila da se ne zna da postoje. Jer, u protivnom, to je bilo ravno zločinu. I jedini cilj tada mi je bio da spasim sebe, da spasim svoj život. Nije mi teško padalo spaljivanje, jer nije bilo vremena za osjećanja. Bila je to hitnost za spasavanje života. Trebalo je to uraditi odmah i brzo. Uništiti svaki trag. Jedna fotografija sa mojim roditeljima obučenim po zapadnoj modi, bila je dovoljna da me košta života. I danas se sjećam kako se jedna od tih fotografija uvijala na vatri dok je gorjela. Eto i to je još jedno bjekstvo koje ste spomenuli na početku. Mnogo sam pisao i mnogo sam spalio, jer se politička situacija često mijenjala i postajala opasna, pa sam bio prinuđen da to činim.
(Kraj prvog dijela)
Bonus video:
