U kancelariji direktora Radija Crne Gore Radojice Bulatovića, i danas se čuva uramljen natpis: “Radio Cetinje”. Na njemu potpis: “A. Prijić”.
Borci Narodnooslobodilačke vojske, Deseta crnogorska brigada, oslobodili su 13. novembra 1944. godine Cetinje, a već 27. novembra iste godine oglasilo se Radio Cetinje.
Po završetku Drugog svjetskog rata, na Cetinju je, 1945. godine, pri Ministarstvu prosvjte Narodne Republike Crne Gore, formiran Umjetnički studio, a 1946. osnovano Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, đe su se najviše angažovali crnogorski umjetnici Petar Lubarda, Milo MIlunović, Miloš Vušković, Aco Prijić, Anton Lukateli, Nikola Mijo Vujošević… Bez njihovog učešća, tada, nije se mogla zamisliti nijedna kulturna manifestacija. Pravili su i prigodne plakate, značke, posvećene značajnim događajima, kongresima, Njegoševim jubilejima… Prijić se isticao izradom naslovnica knjiga i časopisa; ispisivao, kad je zatrebalo, nazive državnih institucija, kao i ovaj koji je stajao na zgradi Radio Cetinja, nekadašnjeg bugarskog poslanstva, današnjoj Gradskoj kafani cetinjskoj. Počekom 1949. Radio seli za Titograd; s njim je s Cetinja otišao i Prijićev rad… I: 30. aprila te godine svečano se oglasio Radio Titograd.
Jednog od najistaknutijih crnogorskih slikara, Aleksandra Aca Prijića, (1920 -1986) prvi put sam vidio još kao dječak, dok sam išao u Osnovnu školu “Njegoš” na Cetinju. Stanovao je između takozvane “Zelene kuće” i “Vojnog stana”, preko puta Vlaške crkve, nedaleko od Škole “Njegoš”, najstarije u Crnoj Gori. Dolazio je s Milošem Vuškovićem kod mojih roditelja; a ponajviše su se družili u Klubu kulturnih i javnih radnika, u zgradi sadašnjeg Ministarstva kulture Crne Gore, đe su često igrali bilijara.
A kad se Aco s porodicom preselio u Titograd, sretao sam se s njim u Umjetničkom paviljonu kraj Ribnice, zatim u njegovom domu, preko Morače, u Ulici Jovana Tomaševića.
I: tek sam ušao u novinarstvo, jedan od mojih prvih velikih intervjua pravio sam krajem 1963. upravo s Acom Prijićem. Otvoren, iskren, predusretljiv; zahvalan sagovornik!
Bio je i beranski đak; zamolio sam ga da mi iznese sjećanja o svojim predratnim gimnazijskim danima, omladinskoj aktivnosti i štrajkovima kojima je Berane tada obilovalo.
- Opisivanje toga, što mi je ostalo još sasvim svježe u uspomeni, kroz jedan ovakav razgovor je nemoguće - kaže Prijić. - Ali, mogu reći, da je to vrijeme, kada su se aktivnosti, naročito kod omladine, odvijale samoinicijativno, tako da nije trebalo dotacija ni za sport, ni za kulturno-umjetnička društva, ni za mnogobrojne priredbe, što danas, pored svih materijalnih davanja, začudo nije slučaj...
Prijićeva poznata slika “Jasikovac”, koja se nalazi u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju, inspirisana je pogibijom nekoliko njegovih dragih beranskih drugova.
- To je prva vijest koju sam dobio u logoru o represalijama okupatora - sjeća se Aco Prijić. - To je sinteza doživljene ljepote tog pejzaža u mladosti sa tragedijom koja se na njemu dogodila. Mislim da ću morati praviti još varijanti o tome, jer sa prvom lično nijesam u potpunosti zadovoljan, mada je od kritike i publike vrlo dobro primljena. Najradije bih na pogodnom mjestu u samom Ivangradu izradio istu, u mozaiku…
U ateljeu, na štafelaju, masline; očigledno, slikarev omiljeni motiv?
- Maslina je čudno drvo. Posmatrajući ga, uvijek sam u njemu nalazio neke figure, bilo ljudske ili životinjske. Zbog toga najviše i volim pjesmu Radonje Vešovića “Ples masline i hrasta”, jer je i on to uočio - veli Aco Prijić. - Volim poeziju a zatim muziku. I jedna i druga slikaru pomažu na traženju i izraza i novog. Kad god pročitam Đuranovićevu “Nahiju” ili Brkovićevog “Višnjića”, ne mogu da se otmem želji da tako nešto ostvarim i u slici. Kažem, te grane umjetnosti su vrlo bliske, jer tonovi u muzici izazivaju u vama razna duševna stanja isto kao da gledate izvrsno komponovanu i islikanu sliku…
Pokušavao je Prijić da slika i u apstraktnom stilu, ali mu to, očigledno, nije ležalo, pa je ubrzo odustao?
- U svim vidovima stvaralaštva dozvoljene su intimne šetnje, pa sam i ja to radio - kaže slikar. - Međutim, to nije bilo neko ozbiljno opredjeljenje, tako da je za vrlo kratko vrijeme za mene izgubio svaki značaj. Možda se čudite zašto!? Jednostavno, uočio sam da to nijesam ja i da za mene u tome nema ničega ozbiljnog u likovnom pogledu. Koliko talenta i truda treba utrošiti na realizaciji jedne kompozicije sa, recimo, pet figura, a koliko na pet apstraktnih slika, gdje, vjerujte mi, u devedeset odsto kod naših stvaralaca slučajnost igra odlučujuću ulogu, a koji se prave veći apstraktisti od tvoraca tog pravca, Kandinskog, Klea, Mondrijana ili Pikasa.
Reći će mi Prijić da se divi Tintoretu i Van Gogu; u nas Račiću i Lubardi… A najdraža slika?! Slikaru je, prirodno, svaka slika draga; rastajući se s njom, on osjeća i radost i žalost. Radost, što je zapažena i otkupljena; a žalost što će nedostajati njemu samom, jer u svakoj umjetnik ima makar djelić novoga što je unio u nju.
- Kad se već moram odlučiti, onda neka to bude “Crveni pijetao” kojeg sam izlagao na Četvrtom memorijalu Nadežde Petrović u Čačku 1966. godine i na mojoj samostalnoj izložbi u Umjetničkoj galeriji u Skoplju - priča mi Aco Prijić. - Pitate me zašto, kada je to po formatu jedna od mojih najmanjih slika?! Zato što sam na njoj došao do rezultata koji mi je otvorio novi put. To je slika rađena u pastelu, ali reljefno, što sam kasnije primijenio u tehnici ulja koju i dan-danas upražnjavam i usavršavam. To je slika koju ne mogu nazvati svojom najboljom, ali mi je omogućila da dođem do onih koje smatram najboljim, koje sam kasnije radio. Zato zaslužuje da je najviše volim. Hoću da kažem, ne voli se uvijek najbolja slika, već ona koja je otvorila put ka boljima i stilski individualnijim. Zato takva slika može da bude najdraža iako nije najbolja…
Ljeto 1965. Zajagrilo; kulturno-zabavni život Titograda prilično monoton. Pokatkad, tu i tamo, bljesne neka iskrica, neki zanimljiv kulturni događaj, a zatim se brzo ugasi. I: sve po starom.
Moderna galerija, bez sumnje, predstavlja dragocjenu kariku u kulturnom životu glavnog crnogorskog grada. Utemeljivač: Aleksandar Prijić; i njen upravnik; vazda izuzetno angažovani kulturni i društveno-politički radnik.
- Od svoga formiranja, 1961. godine, do danas, Moderna galerija je imala dobre rezultate u radu, ali oni nijesu ni približno dovoljni, niti možemo biti njima zadovoljni - kaže Aleksandar Prijić. - To su uslovili razni činioci, prvenstveno nedostatak svojih vlastitih prostorija, jer je Galerija smještena privremeno u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Ali i ta okolnost je pozitivna, jer se čitav likovni život ne samo Titograda nego i Republike odvija baš u Paviljonu, kojega ostala mjesta ne posjeduju. Da je Moderna galerija imala svoje prostorije, ona bi mogla da razvije kudikamo veću i stalnu aktivnost. Ovako joj je rad uslovljen slobodnim terminom u Paviljonu…
I u takvim neodgovarajućim uslovima, Moderna galerija je priredila izložbe vajara Luke Tomanovića i Mija Mijuškovića, retrospektivu slikara Miloša Vuškovića, zatim izložbu svojih eksponata i nekoliko izložbi reprodukcija svjetskih majstora. Sve ove manifestacije pratile su odgovarajuće publikacije. Registrovana je u međunarodnom kodeksu muzeja, u svjetskoj publikaciji “Muzeji i galerije svijeta”. Prikupljen je i veći broj eksponata koji su magacionirani, fotokopirani i uvedeni u fototeku Galerije. - Stvoriti fond Galerije nije lako - veli Prijić. - A stvoriti ga na vrijeme u uslovima pogodnim za to uvijek se pokazalo ispravnim. Zamislite koja bi nam sredstva danas bila potrebna ako bi otkupljivali one radove koje smo otkupili prije tri godine!? Tri puta onoliko koliko smo dali, jer su cijene umjetničkih radova, danas i onda, neuporedive…
Glavni crnogorski grad sa svojom okolinom, kao što je poznato, obiluje značajnim spomenicima kulture, koji bi svakako bili interesantni turistima.
- Zar nije za čudo da najstariji i najveći kulturni spomenik crnogorske istorije doživljava dane svoga propadanja baš u vremenu i društvu koje je voljno da svo naše nasljeđe sačuva za buduće generacije, recimo, Crnojevića Žabljak - naglašava Aco Prijić. - Priđite mu ako možete, ili, ako nijeste odavde, pogodite kuda se do njega može stići!? To važi i za stari Medun i za grob velikog Marka Miljanova. Čime se ističe u gradu gdje se nalaze ovi i još mnogi spomenici kulture i upućuje kako se do njih može doći!?
Upravnik Moderne galerije, Prijić, smatra da turistima treba prezentirati Zavičajni muzej, Modernu galeriju, Duklju, Crnojevića Žabljak, Dajbabe, Medun, Spomenik partizanu-borcu na Gorici…
- Ali - veli Prijić - ove i mnoge druge objekte treba najprije urediti pa tek o njihovom prezentiranju govoriti. A zar nije i vrijeme da se u našem gradu osnuje jedna ekspozitura Zavoda za zaštitu spomenika kulture, slično dubrovačkoj koja je u potpunosti opravdala svoje postojanje, a ne mora da bude administrativna ili da radi kao ustanova, već oformljena od ljudi ljubitelja spomenika kulture i turističkog društva, čiji rad u gradu građani do sada nijesu osjetili i pitaju se da li ono uopšte postoji…
A slikari, prirodno, vezani za svoj osnovni motiv, i od njega počinju, istražuju, jer je to taj najglavniji motiv koji ih najviše preokupira od prvih do posljednjih poteza kičice.
- Pored svog osnovnog motiva, svaki umjetnik, tu i tamo čini poneke, da ih tako nazovemo, izlete u nepoznato, njemu još neotkriveno, ali se ipak uvijek vraća onom svom osnovnom motivu. Za mene je to Crna Gora, čije me vizije iz najranijeg djetinjstva i dan danas podstiču u radu i koje su, ustvari, i učinile da se opredijelim za slikarstvo - priča mi Aco Prijić. - U tim vizijama, čudnim oblicima prirode i borama ljutog krša, jednako vidim bore lica crnogorskog čovjeka, jer su ih stvorili i na kamenu i na licu isti uslovi. Eto, to je ono što me još u najranijem djetinjstvu, kao osnovca, podstaklo da slikam…
Sretao sam ga često; obožavalac crnogorskog pejzaža i podneblja, koga, po njegovom mišljenju, nema nigdje na drugom mjestu.- To je - veli Prijić - vječiti motiv koji se ne plaši iskorišćavanja pa makar ga obrađivale hiljade slikara, jer će svako u njemu naći ponešto a i djelić samoga sebe.
Pitam 1973. Aca Prijića o tadašnjem trenutku crnogorskog slikarstva. - Bojim se - kaže Prijić - da već stvaramo prazninu koju smo imali između dva rata. Ovim nijesam želio da kažem da crnogorski likovni podmladak nije kvalitetan, već: treba da bude hrabriji i da prati sva zbivanja u svijetu. Čini mi se da mladi koji počinju treba da imaju mnogo više borbenosti. Šteta što je umjetnička škola u Herceg Novom ukinuta. Ona je dala puno velikih slikara za razliku od današnje Pedagoške akademije koja daje samo dobre likovne pedagoge. Treba pozdraviti ideju o osnivanju likovne akademije. Crna Gora, recimo, oskudijeva u grafičarima, tapiseristima, keramičarima… Mi ih imamo širom Jugoslavije. Da bi smo ih imali i ovdje treba stvoriti adekvatne uslove za rad. Na sjeveru Crne Gore treba osnovati jednu galeriju. Praznina je tamo u tom pogledu. Drugo je kad imaš galeriju; prave se katalozi, ona postaje neki registrator, prati taj razvoj, održava kontinuitet. A za sve to nijesu potrebna neka veća sredstva…
I: pogled iz Titograda. Reče da je preokupiran ciklusom sunca...
- Ustah rano jedno jutro, pa vidim: izlazi sunce iza Kuča, pogača crvena, a tamo, prema Cetinju, na istoj visini, bijeli mjesec zalazi - kaže mi Aco Prijić. - Na tu temu možeš raditi stotinu slika…
Politika od danas do sjutra...
Aco Prijić ukazuje na pojavu da u Titogradu, nažalost, ima i takvih mišljenja, ukoliko nema prostorija, onda ne treba da postoji Moderna galerija!
- Neprihvatljiva je činjenica da se postojanje jedne ovakve ustanove, potrebne crnogorskom glavnom gradu, dovodi u pitanje zbog materijalnih izdataka zajednice – kaže Aco Prijić. – U slučaju formiranja i rada ustanova kao što su galerije i muzeji, potrebno je voditi politiku ne od danas do sjutra, već za duži period unaprijed, jer se one jedino u tom vremenu i isplate, kada kulturno nasljeđe treba da pomogne mladim generacijama da krče nove puteve razvitka. Muzeji su žive ustanove koje treba da počivaju na kulturno-prosvjetnoj i kulturno-naučnoj bazi, da postanu pokretači kulturnih zbivanja i ocjenjivanja. Zboga toga, a i sve veće turističke perspektive, naš glavni grad treba da pokloni svu pažnju razvoju ovakvih i sličnih ustanova bez kojih se jedan glavni grad i turistički kraj ne može ni zamisliti…
Bonus video:
