Marija Obradović jedina je danas živa od petnaest osoba sa kojima se drogirala od 2000. godine.
Tridesetsedmogodišnja bivša zavisnica u razgovoru za “Vijesti” ispričala je da je zbog upotrebe narkotika prije godinu i po bila na rubu smrti.
“Samo prošle godine umrlo ih je oko deset. Što muškaraca, što žena. Ostali su umrli ranije. To su uglavnom bili mladi ljudi, moje godište. Tek sada postajem svjesna da su umrli zbog droge, sada kada sam jedina preživjela od ekipe sa kojom sam prije 17 godina počela da se drogiram”, rekla je Podgoričanka.
Marija je bila uspješna rukometašica, ali kaže da je sa 20 godina prvi put zapalila džoint i da je zapravo to bio početak pakla.
Objašnjava da su znatiželja i loše društvo najveći krivac za ulazak u svijet droge, a bijeg od istine što je u njemu dugo ostala:
“U to doba nije se puno znalo o štetnosti droga. Nije bilo ni servisa za pomoć, nije bila ovoliko rasprostranjena i dostupna svima. Sticajem okolnosti u naselju u kojem sam živjela bilo je dosta onih koji su uzimali drogu. Malo iz znatiželje, malo po njihovom nagovoru, probala sam marihuanu. Nisam znala da je to ulaznica u pakao. Nastavila sam da koristim marihuanu iako nisam bila oduševljena kako je djelovala na mene, a onda je to počelo da vuče sve drugo - kokain, heroin, razne tablete, hašiš i ko zna šta”.
Podgoričanka je rekla da tokom narkomanskog staža nije uzimala jedino sintetičke droge, a da je heroin koristila duže od deceniju:
“Na heroinu sam bila 12 ili 13 godina. Kada sam ga prvi put uzela, pomislila sam da sam pronašla smisao života i da mi ne treba ništa drugo. Svi drugi i sve drugo postalo je nebitno. Jedino što mi je bilo važno je da dođem do heroina i nadrogiram se. Napustila sam studije i posao. Zapostavila porodicu, zapostavila sebe... Roditelji su mi umrli. Uništila sam čitav život, a da toga nisam bila svjesna i ništa od toga me nije interesovalo, osim da 24 sata budem nadrogirana. Heroin je bio moja opsesija”.
Marija se posljednju godinu liječila u ustanovi na Kakarickoj gori, ali tvrdi da nije bila svjesna da je u tolikom problemu dok je nijesu pronašli polumrtvu.
Za Mariju i njen problem saznalo se u martu prošle godine - njena školska drugarica Ana Ivanović pronašla ju je nepokretnu, jedva živu u zapuštenom stanu.
Na krevetu pored nje u teškom stanju bila je zavisnica Ivanka C. (32).
Ivanovićeva i direktor nevladine organizacije 4 Life Saša Mijović uspjeli su da spasu Mariju. Za Ivanku je bilo kasno.
“Nisam imala nikakav osjećaj kada je Ivanka umrla na krevetu do mene. Bila sam toliko uništena drogom da mi je bilo svejedno je li umrla ona ili je crkao radijator. Rekla sam u redu, umrla - umrla, umrijeću i ja. E, do tog stadijuma vas dovede droga. Svaka. Ne postoji podjela na lake i teške droge - i marihuana je fatalna”, priča Obradović.
Objašnjava da zavisnici od heroina postaju zavisni jedni od drugih, ali da je to daleko od prijateljstva:
“To je posebna heroinska zavisnost. Odnos kakav smo imali Ivanka i ja nema veze sa prijateljstvom, ni drugarstvom. To su bolesne veze. Bile smo zavisne jedna od druge, jer nas je vezala supstanca. Kada je od posljedica drogiranja umrla na krevetu do mog, bila sam nepokretna i čekala sam da umrem. Nisam kapirala da ću umrijeti, nisam bila svjesna, ali sam vidjela da odumirem - lomili su mi se zubi, imala sam sepsu... Kada je umrla, nisam imala osjećaj da umrlo ljudsko biće”.
Bivša zavisnica objašanjava i kako su se snalazile za drogu, dok je bila nepokretna, ali i ranije.
“Ranije sam se svačim bavila. Bez ikakve krivice i osjećaja da radim nešto loše. Hapšena sam zbog prodaje droge, bila četiri mjeseca u pritvoru, kasnije sam oslobođena. Tada sam mislila da radim super stvar, prodam i ostane za mene. Sada znam da sam uništavala i sebe i druge. Sreća je samo što nisam ubila nekog zbog novca, jer mi je svašta padalo na pamet. Nisam imala obzira ni prema roditeljima, ni prema bilo kom drugom. Nije mi bilo bitno što ću da napravim, jer sam to pravdala izgovorima da imam cilj - doći do heroina. Nisam imala nikakvu emociju, ni prema kome, kao konju kad staviš ular”, priča ona.
Dodaje da je tek sada svjesna svih svojih nedjela:
“Drago mi je što sam ih platila. Moje ponašanje, moji postupci i moje društvo su bili pogrešni. Droga i drogiranje sve to nosi sa sobom. Nema tu ništa lijepo. Ne krivim nikoga osim sebe... Kada sam ostala nepokretna Ivanka je nabavljala drogu za obje. Osjećala je potrebu da mi uzvrati to što je stanovala kod mene. Bila sam u zavisnom položaju, a nas dvije vezao je heroin. Tako smo funkcionisale. Bolesno povezane.”
Kaže da se slabo sjeća noći kada su Mijović i Ivanovićeva došli kod nje:
“Znam da su me odnijeli u Klinički centar. Otud su me vratili, Saša me ponovo odnio u čaršavu. Oni su rekli ostaću jednu noć. Govorili su mi da ću da umrem za par sati... Uključili su se mediji u moj problem. Ostala sam do novembra 2016. u bolnici. Za to vrijeme Saša je uspio da mi objasni što je problem zavisnosti, kuda vodi. Srećom sam ga poslušala i direktno iz KC sam prebačena u ustanovu na Kakarickoj gori. Prošla sam prvi dio programa od godinu i sada imam još toliko. Sve vrijeme imam njihovu, Sašinu i podršku Kristine Banović iz Centra za socijalni rad i mojih stričeva”.
Bivša zavisnica nakon izlaska iz Kakaricke gore počela je da volontira u NVO 4LIFE.
Objašnjava da je to uradila iz dva razloga:
“Zbog zahvalnosti prema Saši, bez čije pomoći ne bih bila živa i zato da bih makar nekom pomogla. Nadam se da ću primjerom doprijeti makar do jednog zavisnika i pomoći mu da izađe iz ropstva supstanci i promjeni život. Ovo je doživotni program, moramo pomagati jedni drugima. Ja želim da živim normalan život, da se vratim na fakultet. Voljela bih da nekad imam i svoju porodicu”.
Drogu više nikada i po cijenu života
“Znam što sam prošla i kakav je bio moj život od 2000. godine. Sad bilo ko da dođe i kaže ubiću tebe ili nekog tvog najmilijeg ako ne uzmeš drogu, ne bih uzela. Rekla bih ubij me, umrijeću mirne duše, kao normalan čovjek, ne kao rob droge. Ovo je sloboda koju nisam osjetila duže od 15 godina”.
Bijeg od istine i loše okruženje
Bivša zavisnica ističe da svi moraju uraditi više da pomognu onima koji imaju problem sa drogom.
“Moj problem je bio što nisam bila okružena pravim ljudima, već uglavnom zavisnicima. Ali, i kada sam bila, bježala sam od toga, prikrivala istinu. Negirala problem. Zato ne mogu kriviti druge, moja je krivica što sam bježala od problema. Ipak, mora se obratiti pažnja na one koji su u problemu. Zavisnici su svuda oko nas. Imamo ih u porodici, komšiluku, društvu”, ispričala je Marija.
Ona je rekla da je sugurna da društvo prepoznaje taj problem, ali neki kao da ne žele da ga vide...
“Da počnem od roditelja - moraju obratiti pažnju na ponašanje djece. Nije normalno da se roditelji ne pitaju zašto im se djeca ponašaju čudno, dolaze ili izlaze u neko neuobičajeno vrijeme... Nije dobro ni da im daju previše novca. Posle njih najodgovornije su škole, pedagozi moraju povesti računa i reagovati ako primjete čudno ponašanje učenika, jer je najlakše nereagovati, ali je pogubo”.
Rekla je da se teško može pomoći zavisniku koji ne želi sam da prihvati problem, ali da se ne smije odustajati od njih.
“Kad neko uspije da dopre do nas i objasni da nam treba pomoć, onda mora reagovati država. Nije lako donijeti odluku, ali svako je mora donijeti zbog sebe. Posle odluke sve je lakše, a najviše znači prihvatanje problema i promjene. Treba stalno pričati o tome, da makar do nekoga dopre. Ovo je globalni društveni problem i na njemu treba raditi. Treba podizati svijest društva o tome”.
Mijović: Marija Obradović imala je podršku, ostali nijesu te sreće
Mijović je kazao da je Obradović izolovan slučaj i da je imala sreće jer su se svi uključili u njen problem.
“Najvažnije je naglasiti da je ona prošla ovako jer je imala podršku, ali to je izolovan slučaj. Ostali nemaju podršku, jer se možda ne sazna za njih. Nemaju podršku civilnog sektora, medija, Ministarstva rada i socijalnog staranja, države... Samo prošle godine 20 mladih ljudi umrlo je zbog problema sa drogom - predozirali su se ili su umrli od posljedica drogiranja”, kazao je Mijović.
Dodaje da je nakon što je Obradović smještena u Klinički centar, sa tadašnjim ministrom Borisom Marićem, dogovorio da njen tretman u Kakarickoj gori bude besplatan.
“Objasnio sam mu da ona mora da se liječi i da nema uslova za to. Oni su obezbjedili da besplatan tretman, ali tako mora biti za sve. Ako se svima pruži šansa, svi mogu biti spašeni. Zato država mora izvajati više sredstava za pomoć zavisnicima, za prevenciju i tretman. Brojni su zavisnici, ali su rijetki slučajevi da im se ovako pomogne”, kazao je on.
Bonus video:
