Svoj likovni talenat Tea Franca je trasirala još kao učenica osnovne škole: prvu samostalnu izložbu imala je kao 14-godišnjakinja u gradskoj Galeriji Centra za kulturu u Bijelom Polju. Naravno, uslijedila je Srednja likovna škola „Petar Lubarda“ i Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju - Odsjek slikarstvo, gdje je i diplomirala 2011. godine izložbom „Energija boja i oblika“. Naziv izložbe nijesmo bez razloga naveli: u njemu je sublimirana suština Teinog stvaralaštva, kojeg ona dodatno pozicionira nazivajući sebe istraživačem u umjetnosti.
Može li nam podatak da je do sada samostalno izlagala u Berlinu, Podgorici, Cetinju i Bijelom Polju (pored više kolektivnih nastupa u zemlji i regionu, kao i grupnih projekata, rada na pozorišnoj scenografiji, gradskom mozaiku, muralima...) pružiti bar neki okvirni smjer kojim se kreće likovna ideja ove umjetnice?
Može, i ne može! Iz razloga što, koliko smo se mogli uvjeriti iz njenog dosadašnjeg opusa, u svakoj slici se nalazi klica za neku narednu. “A konačni oblik? Sve vrijeme dok radim, i sama ga tražim”, pojašnjava Tea.
„Bitna je svježina, tu se ne može manipulisati ni bojom ni linijom“, kaže Tea Franca, i time, jednostavno, pojašnjava činjenicu da je umjetnost „teško definisati“. No, i pored toga, inspirativni krug koji otkriva samu suštinu njenog stvaralaštva, moguće je naslutiti, kako je naglasila doc. mr Vesna Bošković, povodom njene izložbe u Berlin Blue Art galeriji u centru Berlina, „u njenoj pažljivo građenoj igri kolorita, koja na prvi pogled djeluje potpuno apstrahovano... Ipak, kad zaronimo dublje, vidjećemo da u naznakama izranjaju figure, predmeti koji su rasterećeni elementima bilo koje vrste opisnog i narativnog“.
Bitna je svježina
I zaista, ta tragalačko-istraživačka nota nije samo vodilja Tee Franca, već je nužna predispozicija čitanja i od strane publike koja, u principu, i bez većih teoretskih instrukcija, želi da prodre u srž i magiju umjetnosti. Ta sinergija kolorita, linija i naknadnog simbiotičkog pojavljivanja figuracije nosi ritmički pečat kojeg Tea Franca objašnjava riječima: „Razmišljam o odnosima boja, teksture, oblika i boje... One treba da pomažu jedna drugoj i pojačavaju se međusobno, dajući jasnu informaciju, a ne da oduzimaju, destruiraju... to je dio građenja kolorita.“
Razmišljanje o likovnoj umjetnosti neizbježno nas dovodi i do pitanja stilskih formacija, (dis)kontinuiteta, identiteta, stereotipa, ličnih ikonografija... Svoj stav o tome Tea najradije nadovezuje na Matisovu misao, prema kojoj, „mladi slikar koji sebe ne može osloboditi od uticaja prošlih generacija, kopa svoj grob“. U tom kontekstu, slično je ustvrdio i Pol Gogen, prema kojem su „opasna sva ta znanja i sve viđeno“. Ali to je, kako je naglasila Tea Franca, „ jedan dio putanje. Drugi, zasvođujući, je - rad. Neprestani rad... Slikarstvo je i zanat. Što više radiš, bolji si zanatlija“, i dodaje: „Slike nastaju iz moje sopstvene vizije“.
Analitički diskurs
Razgovor sa Teom Franca nije bilo lako kanalisati, jer čega god smo se dotakle, ona je stavljala, ne samo na likovni tas, već i provlačila kroz daleko širi analitički diskurs, dajući nam do znanja da je umjetnikovo biće danas pred mnogo složenijim izazovima nego što se pretpostavlja. Pitati se (a što ona najčešće čini) kakvu strategiju odabrati i čemu dati prioritet u onome što stvara, i na koji način nivelisati dodirne tačke umjetnosti i života - to mogu zreli umjetnici, svjesni svoje gole stvaralačke uslovljenosti. I zato ne čudi što je Teina lektira raznovrsna i odabrana, iz koje uči i koja je podstiče: od Horacija, H. Kramera, C. Brancusija, F. Kafke, Matisa, D. Harmsa, Pikasa, Bukovskog, do K. Hamsuna, B. Miljkovića, V. Šimborske...
„Svi smo dati za nešto. Važno je otkriti za šta. I truditi se da damo od sebe ono najbolje i da idemo do kraja - da budemo dosljedni sebi. To i daje odgovor na pitanje - zašto postojimo?,” objašnjava Tea Franca, i zaključuje: „A da bismo otkrili smisao postojanja, treba najprije da upoznamo sebe!“
A ona je zasigurno pronašla svoj put. Da je tako, uvjeriće nas i njena naredna izložba koja će početkom februara biti održana u Gradskoj galeriji u Kotoru. Njen mali, improvizovani atelje u iznajmljenom stanu blizu Gorice, koji je već poduže u znaku snažnog kolorita i nesputane energije, preseliće se tom prilikom u Kotor i zasvijetliti još izazovnijim idejama, a koje nijesmo mogli ni izbliza da apsolviramo jednim novinskim razgovorom.
Priroda je sila najveća, sve dolazi od nje
“Kontinuitet u radu jeste važan, ali nije presudan. Kada ne slikam i ne crtam – čitam, fotografišem, kampujem, berem biljke, slušam muziku... Uglavnom, sve se to, na kraju, provuče kroz rad u nekom obliku... Čini mi se da umjetnost sada doživljava velike transformacije, a to se nazire u svim njenim granama... Ne koristim akrilik ni druge sintetičke materijale... Treba da se vratimo Prirodi. Sve dolazi od nje. Ona je sila najveća”, kaže mlada umjetnica.
Bonus video:
