Jevrem Brković: Čarobnjak!
Teško je pisati o životu i smrti prijatelja, onih koji svoje ime i život ne odnesu sa sobom, već ih ostave kao temeljne činjenice jedne ili više kultura, a da se pritom ne upadne u zamku nekrološke patetike, površnosti, prigodništva i ispraznog ljeporječja.
Dušan Vukotić Vud je, kako bi Rabindranat Tagore (1861-1941) kazao, otišao na vječne plovidbe, a jedan drugi istočnjački mudrac je takav odlazak nazvao „odlaskom u zabrane vječnosti“. Istina je da se naš Vud (Duškovo ime za rodbinu, prijatelje i saradnike na velikom poslu čarobnjaštva animiranog filma) pokušao oduprijeti tom odlasku u vječne zabrane. Odupro se odlaskom na operacioni sto gdje ga je operisao čuveni kardiohirurg Velebit, sin onog slavnog i još živućeg Titovog diplomate i generala Vladimira Velebita, koji najdelikatnije operacije srca obavlja u Londonu, Parizu, Beču i Zagrebu.
Vud je imao zaista jedno veliko ljudsko srce. To isto Vudovo srce bilo je i bukvalno preveliko, a ne samo metaforično. Bilo je sportski preprošireno da se konačno moralo i hirurški intervenisati: suziti ga kako bi i dalje kompaktnije radilo za život i ljude, za umjetnost, za Lilu Andres Vukotić i njegove prijatelje. Morali su se tom velikom Vudovom srcu promijeniti zalisci i ugraditi četiri bypassa. Operacija je uspjela, Vudovo je srce izdržalo, davalo je znake života cijelih sedam dana, a onda se tromb pokrenuo, otkinuo se iz ugruška i učinio kraj svemu što su Vud i dr Velibit za život poduzimali.
U mirogojskoj dolini urni, u onoj kapeli za dostojanstvene sahrane, Vud je ispraćen tiho i dostojanstveno od mnogobrojnih prijatelja, sunarodnika i poštovalaca njegove velike umjetnosti s predznakom maštovitosti, čarobnjaštva i fantastike. Gospođa Anders Vukotić, zaista plemenita Vudova supruga (po djedu Ferdu Šišiću, velikom hrvatskom povjesničaru, Bokeljka) primala je sućut i saučešće. Uz nju su stajala dvojica Vukotića - Janko i sin mu Vukašin, dr Peđa Milošević, sin Vudove sestre Olje i njena rodbina.
Ničeg zvaničnog i bez ijednog zvaničnika na posljednjem rastanku s velikim čarobnjakom filmske animacije, stripa, karikature i bajkovitog crteža u Hrvata. Svi sami Vudovi prijatelji i poštovaoci. Dosta Crnogoraca, ali ne i onih zvaničnih i zvanično tretiranih. Prvi govornik nad Vudovim odrom bio je profesor dr Veselin Simović Aga, tri puta dekan Građevinskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Profesor Simović je govorio u ime Vudovih sunarodnika iz Republike Hrvatske, bez predznaka one zvanične udruge. U ime saradnika i čuvene Zagrebačke škole crtanog filma, od Vuda se oprostio Bordo Dovniković, a ispred Akademije za kazalište, film i televiziju, čiji je Vud bio dugogodišnji profesor, oprostio se profesor Milivoj Puhovski. Govorilo se kratko, činjenično i s velikim poštovanjem za Vudov život i djelo. Crnogorci su tog dana, tiho i ispod glasa čestitali jedan drugom Dan ustanka 13. juli, a dosta je Vudovih poštovalaca Crnogorcima izjavilo sućut za velikim Crnogorcem u hrvatskoj umjetnosti. Crnogorski filmski reditelj Nikola Popović Bašo došao je i prisustvovao polaganju Vudove urne. Gospodji Lili izjavio saučešće u ime crnogorskih filmskih stvaralaca.
Zna se da je Vud živio i umro nezadovoljan odnosnom nekih ovdašnjih institucija kulture prema njemu. Neko je htio da Vud živi i umre kao zaboravljeni velikan, kao „legenda iz bivšeg režima“, kako se ovih dana pisalo u hrvatskom tisku. Neki današnji hrvatski zvaničnici, kako u „Nacionalu“ napisa Nenad Polimac, „Vudu nikada nisu oprostili njegovu partizansku prošlost, crtanje prigodnih političkih karikatura, članstvo u Centralnom komitetu, nagradu AVNOJ-a, pa čak ni igrani film „Akcija stadion“ u kojem je prikazao NDH kao zločinačku državu koja šikanira Srbe i Židove.
Vudovo djelo, pak, ima dvije bitne faze: prva, kada kao mladi student arhitekture, ulazi u svijet karikature, stripa i crtanog filma, kada stripom „Špiljo i Goljo“ (1953) anticipira, danas u svijetu poznati strip "Obitelj Kremenko“, usvajajući diznijevski crtež, i druga-kada se u cjelosti posvećuje umjetnosti stvaranja, gdje za film „Surogat“, godine 1962. kao prvi stranac dobija najveće svjetsko priznanje „Oskara“, ali i s nekoliko igranih cjelovečernjih filmova („Sedmi kontinent“, „Akcija stadion“, „Gosti iz galaksije“). U toj drugoj Vudovoj fazi pronaćiće svoj vlastiti plošni crtež, reducirani crtež, stvarajući lični pristup i gotovo zaštitni znak Zagrebačke škole crtanog filma, čiji je on utemeljitelj!
Međutim, i u jednoj i u drugoj fazi nalazimo zanimljivo vezivanje za bajkovitost, fantastičnost, domišljenost, na prostoru razigrane mašte, gotovo dječje igre, ali iskustvenom mudrošću svedene u okvire umjetnosti kao vrhu naravnog čina ljudskog stvaralaštva. Nije Duško Vukotić Vud, poput Sol Beloua, tražio odgovore zašto radi. Znao je to dobro i s planovima do zadnjeg životnog trena. Belou će odgovoriti da piše zato što je potrebno, mada nekad knjiga može postati suvišna. „Ali ljubav, može li nje biti na pretek? Ona je i tada, tvrdi veliki romansijer, rijetka i divna. Još uvijek se efikasno bori protiv haosa!“ I upravo ta borba stoji u središtu Vukotićevog djela, borba za ljudsko, za nadmoć ljudskosti, za istinu, da bajka postane stvarnost, fantastično dio nas, da ponosito stojimo, kako bi kazao pjesnik: "Iznad svih pakosti i zloba“.
Sjećam se posljednjeg intervjua u Vudovom životu, koji je prije godinu dana dao gospođi Bebi Marušić, saradnici crnogorskog „Monitora“. Gospođu Marušić sam ja doveo kod Vuda. On je intervjue do tada uporno odbijao. Za Monitor je, ipak, dao intervju. Dok je u mikrofon govorio o Crnoj Gori, neuobičajeno za dostojanstvenog Vukotića, zaplakao je, zasuzio i u mikrofon izgovorio stihove svoga prijatelja: „O, Crna Goro, o pasja zemljo! Kakav sam tek ja pas, kad ne mogu bez tebe!“ Vud bez Crne Gore nije mogao! Valjda će i Crna Gora naći načina da više nikada ne bude bez Dušana Vukotića Vuda. Dušan Vukotić je bio gospodin i prije ulaska u svijet kulture i umjetnosti. I kao Komunist, Vud je bio Gospodin Komunist! Ima u Duklji i takav soj Dukljana koji se kao gospoda i rode i umiru!
Andro Martinović: Trijumf mašte
U odnosu na filmske slike u pokretu, koje polaze od stvarnosti onakve kakvom je vidimo, ishodište crtanog filma je u slobodnoj igri uobrazilje. Crtani film uspostavlja svijet sa sopstvenim zakonitostima, u kojem je konkretnost slike arbitrarna, a autor ograničen samo maštom i crtačkim umijećem. To je, kako kaže Andre Bazen, umjetnost totalne kreacije.
Jedno od značenja riječi animirati jeste i udahnuti život stvarima. Dušan Vukotić animaciju doživljava kao protest protiv statičnosti. To nije samo dosjetka; to je, reklo bi se, Vukotićev životni stav. Otuda je, u odveć statičnom društvu, u kojem se pojedinac sporo mijenja a još teže prihvata promjene, prvi izbor bio žanr karikature, sa prepoznatljivim društveno-političkim konotacijama. Saradnik je u Kerempuhu Fadila Hadžića, ali karikature radi i za Vjesnik, Jež i Filmsku kulturu.
U sljedećoj stvaralačkoj etapi, izrađuje satirične stripove “Stručnjak Griša” i “Špiljo i Goljo - prehistorijski ljudi”; kao i više reklamnih i edukativnih filmova.
Zahvaljujući radu grupe reditelja, scenarista, animatora i crtača, 1956. osniva se Studio za animirani film Zagreb filma.
Prvi Vukotićev film, koji je još uvijek bliži konceptu animacije koji je patentirao i usavršio Volt Dizni, jeste “Kako se rodio Kićo” (1951). Junak filma je diskretni heroj, koji rješava svakodnevne probleme u birokratizovanoj sredini. No, već tu se daju zapaziti dvije karakteristike: pokret aktera osmišljen je prema unutrašnjim impulsima crtača, a centar Vukotićev svijeta je čovjek. “Ako sam izmislio nacrtan lik, zašto da mu ne izmislim i odgovarajući pokret.” Tako će ostati i kada prevlada anti-anatomski crtež.
Specifičan grafički stil, koji korespondira sa modernim grafičko-slikarskim tehnikama, dvodimenzionalni karakter crteža, redukcija pokreta na esencijalno, i stvaranje sinteze stvarnog i izmišljenog, donose nam filmovi “Nestašni robot” (1956) i “Cowboy Jimmy” (1957), u kojem se iskazuje parodijski odnos prema, u ovom slučaju najtipičnijem američkom filmskom žanru, westernu. Zanimljiv detalj, koji će Vukotić razviti u složenijoj kombinaciji između igranog i animiranog segmenta, jeste trenutak u kojem junak pada sa platna u stvarni svijet.
“Veliki strah” (1958), pak, na neobičan način korespondira sa kultnim autobiografskim filmom “Vinsent” Tima Bartona, sa početka osamdesetih.
U “Osvetniku” (1958), inspiracija će mu biti Čehov, no odvajanje od Diznija i oslobađanje sopstvenog stila animacije, pokazuje u “Koncertu za mašinsku pušku” (1958). U autopoetičkim iskazima, Vukotić izlaže svoj koncept. “Već u samoj radnji, u likovima i njihovim sudbinama, treba po mogućnosti isključiti realnost i tu realnost dati putem simbola, karikature i grafičkog rješenja.”
“Zagrebačka škola crtanog filma odlikuje se autentičnim viđenjem stvarnosti i originalnošću.” zapaziće Žorž Sadul i Andre Marten u Kanu 1958. godine. Predstavljanje filmova grupe autora, koju su, pored Vukotića, činili i Mimica, Kostelac, Kristl i drugi, značilo je prekretnicu poput one koju je u sferi likovne umjetnosti izazvala Lubardina izložba u Beogradu 1951. To je bio prodor izvan odrednica socrealizma i osvajanje nekih novih prostora umjetničke slobode. Publika na Zapadu je mogla da vidi smjelu dekonstrukciiu svakodnevice i inventivni preobražaj stvarnosti.
“Svaka faza je kreacija, kao i svaki ekstrem”, kaže Vukotić. Otuda u Studiju za animirani film odsustvo fazera. Međufaze između ključnih tačaka ponekad se uopšte ne crtaju, već se lik naprosto pojavi na novom mjestu.
“Krava na mjesecu” (1959), pak, ukazuje na moć mašte, poigravajući se u formi filma za djecu pitanjem da li je stvarno ono što vidimo ili ono u šta vjerujemo. Film, “Piccolo” (1959), pak, bavi se eskalacijom sukoba koji nastaje ni iz čega. Uočljive su paralele sa kasnijim remek-djelom “Igra” (1962).
Kvintesencija dotadašnjeg rada je film “Surogat” (1961). Kubistički koncept likova, slikarski pristup figuri, boji, pozadini i kompozciji, dramaturška funkcija zvuka, jedinstvo crteža i pokreta... Odmah je prepoznat kao inovativan, filozofski pristup animiranom filmu. “Surogat” je sa vremenom dobijao na aktuelnosti. U središtu interesovanja je idealizacija individualizma i fenomen usamljenosti. Junak naduvavanjem stvara sopstveni svijet, kojim je na kraju i sam nezadovoljan. “Prošle noći sam sanjao stvarnost. Kakvo olakšanje kada sam se probudio.”, kazao bi Stanislav Lec.
“Igra” predstavlja novo Vukotićevo istraživanje. U kombinaciji igranog i svijeta animacije, u kojem je, budući da su glavni akteri djeca, zadržana infantilnost crteža, dječije igre prerastaju u ratne igre. Veliko ime animiranog filma, Norman Meklaren, prepoznaje Vukotićev duboki humanizam i dosegnutu slobodu u izražavanju.
Autor može ostati dosljedan a umjetnički relevantan samo ukoliko se mijenja. Vukotić se okretaće eksperimentu u naraciji, daljem istraživanju tehnika, apstraktnim elementima. Likovi su sve više u prostoru imaginativnog, kao u “Mrlji na savjesti” (1967) ili najuspjelijem filmu ove faze, “Ars gratia artis” (1970).
Posebno je zanimljiv film o samom procesu animacije “1001 crtež” (1960). Ili, hiljadu crteža i jedan crtež; jer nije stvar u tome da li će jedan biti bolji od prethodnog, već u tome što svaki put može biti drugačiji. U takvom pristupu kreativnom procesu, blizak je čuvenom Kluzoovom filmu u Pikasovom ateljeu, “Misterija Pikaso”.
Vukotić zapaža da gledalac teže podnosi pad intenziteta u animiranom fimu nego u drugim filmskim vrstama. Zato razmišlja o tajmingu, o ekonomiji vremena. “Likovi u filmovima postepeno se oslobađaju realnih pokreta koji sa sobom neminovno nose duže vremensko trajanje, usporavajući time tempo filma, i dobijaju nov način kretanja koji likove stilski upotpunjuje i vizuelno obogaćuje scenu.”
Kada se napuste fizička ograničenja, kao što smo već rekli, ostaju izazovi spekulativni i crtački.
Snimio je i dugometražne igrane filmove: “Sedmi continent”, “Akcija Stadion”, “Gosti iz galaksije”, i pripremao “Kristalne otmičare”.
Ukupno 105 filmova, blizu 150 nagrada, i više od 300 prikaza o ovim filmovima u zemlji i inostranstvu.
“Jedno zlatno pravilo ostaje na snazi: scenarij za crtani film dobar je ukoliko ga ne možemo snimati sa živim glumcima.”
Posljednji Vukotićev film nosi naziv: “Dobro došli na planet Zemlju” (1993). Ako nas jednog dana posjete gosti iz galaksije, i kojim slučajem pogledaju neki od njegovih filmova, mislim da će iz njih moći dosta da saznaju o nama.
Duša od Čovjeka, Duša od Prijatelja, Duša od saradnika...
U romanu „Uliks“, velikog pisca našega iščašenog vremena Džejmsa Džojsa, nalazimo zanimljiv i, nama primjeran, upit: „Što se nalazi u jednom imenu? Nalazi se upravo ono što smo se kao djeca pitali dok smo ispisivali to ime za koje nam kažu da je naše. Istorijski gledano, ime čovjeka i prijatelja, o kojemu danas pišem ovaj tekst, nastalo je u Moravskoj, dolaskom Ćirila i Metodija, primanjem vjere i s poznavanjem značenja riječi Duša. Odatle će ga učenici seliti, pa ga nalazimo u Slovenaca, Hrvata, posebice gdje je uticaj narodne crkve dugo zadržan, Bosanaca, Srba, Makedonaca, Bugara, i dakako, u nas Crnogoraca. Latinska inačica je za ime Dušan je Špiro... I bez obzira što je, upravo zbog imena, kod neznalica i njihovih priguznika, promatran posljednjih godina kao „strano tijelo“, za sve prave poznavaoce Dušana Vukotića Vuda, kao čovjeka i stvaraoca, ime je ostalo središnom metaforom njegovog cjelokupnog bića. Duša od Čovjeka, Duša od Prijatelja, Duša od Profesora, Duša od saradnika, Duša od Umjetnika, kazao je Brković.
Galerija
Bonus video:
