Pisac Marko Vidojković javnosti je poznat po oštrim riječima kritike koje upućuje društvu, političarima i kulturi današnjice. On je novinar i pisac zanimljive biografije. On je i muzičar i pisac i buntovnik i autor romana "E baš vam hvala" koji se nalazi na vrhu top lista u Srbiji. Vidojković je objavio više knjiga, a slavu mu je donio roman “Kandže”. Pisao je kolumne, radio kao urednik “Plejboja”, imao svoju emisiju “390 stepeni” koja je ispisala 40 epizoda dostupnih na Jutjubu, a sada ima novu emisiju "Dobar loš zao" koja se emituje na lokalnoj šabačkoj televiziji ali je, takođe, ima na Jutjubu i tamo bilježi zapaženu gledanost. Učesnik je, bio je i biće, kako kaže, svih protesta i okupljanja protiv režima. U razgovoru za “Vijesti” pričao je o novoj knjizi, Jugoslaviji, Titu, medijima, politici, hrabrosti, kulturi...
Vaša nova knjiga “E baš vam hvala” govori o dva paralelna univerzuma, sa i bez Jugoslavije. Šta biste vi rekli o knjizi nekome ko razmišlja da li da je kupi?
Ovo je knjiga koja jugoslovenskim narodima pruža jednu od rijetkih pobjeda nakon gotovo tri decenije teških istorijskih poraza. To je naučnofantastični partizanski roman u kome svemoćna JNA na brz i efikasan način naše tranziciono životarenje pretvara u novu socijalističku revoluciju. Onom ko se sjeća Jugoslavije, vjerovatno će biti zanimljivo da pročita kako izgleda ta zemlja u univerzumu u kom se nije raspala, a onaj ko se Jugoslavije ne sjeća imaće jedinstven uvid u način razmišljanja i funkcionisanja istinskih jugoslovenskih komunista, kako onih iz prošlosti, tako i ovih iz paralelne sadašnjosti.
Kazali ste da je “cijela zemlja počivala na mitu iskovanom oko jednog čovjeka”. Ako se osvrnete, i danas imamo sličnu situaciju, makar u Crnoj Gori. Kako se Tito razlikuje od Mila?
Razlikuje se po tome što je Mila, makar teoretski, moguće poraziti na demokratskim izborima. Razlikuje se i po tome što Tito za sebe i svoje bližnje nije sticao nikakva materijalna bogatstva, što ne bih rekao da je slučaj sa Milom, Vučićem i drugim, njima sličnim, balkanskim oligarsima. Mogu i dalje da nabrajam u istom stilu, ali već na ova dva primjera se vidi koliko su Titovo i Milovo doba međusobno neuporedivi.
Tito je danas sinonim za nešto bolje, jače, snažnije... Tito je postao kult. Šta vi mislite, zbog čega? Da li se time podržava gajenje kulta ličnosti?
Ljudi prizivaju Tita zato što njegovu vladavinu poistovjećuju sa vremenom kada su poslednji put živjeli pristojno i dostojanstveno. Po unakaženoj sadašnjosti i krvavoj neposrednoj prošlosti je jako teško koračati. Neki ljudi bježe u paralelne univerzume, figurativno govoreći, da tamo nađu spas. Drugi, pak, bježe u daleku prošlost, povampirujući Tita, istovremeno ne kapirajući da je upravo to idolopoklonstvo glavni razlog što se jugoslovenski komunizam, odnosno socijalizam, nije razvijao samostalno i nazavisno od kulta vođe.
Tito 2.0 u romanu predstavlja “ažuriranu” verziju sebe i njegov je zadatak da svojim pojavljivanjem osnaži javnost koja se treba izboriti za sebe. Da li društvo treba takvog vođu, i kako da takav vođa ne postane ekstrem u bilo kom smjeru?
Čim imamo vođu, znači da tu nema demokratije. Vođa je isto što i komandant, čeka se njegova komanda, sluša se njegova riječ, a sopstveni mozak se suspenduje. Čim nam treba vođa, to je znak da smo primitivni, ali kada pogledamo unaokolo, po zemaljskoj kugli, vremena su takva da je pojam vođe opšteprihvaćen. Tito 2.0 je poslat kroz portal iz jugoslovenskog u naš univerzum, kako bi primitivno lokalno stanovništvo lakše progutalo revolucionarnu “pilulu” koju će im jugoslovenski komunisti silom gurnuti u usta.
Šta mislite o ujedinjavanju zemalja bivše SFRJ? To se zna spomenuti u današnjem društvu, pa makar u kontekstu regionalne fudbalske lige.
Ne mislim da treba čačkati svježe rane, a pogotovo ne mislim da Jugoslaviju treba da ujedinjuje banda koja ju je i rasturila. Samo nam još fali da se nekadašnje komunjare, koje su tako strasno obukle nacionalističke dresove, danas opet preoblače u Jugoslovene, u želji da se dodvore napaćenom stanovništvu. Ne treba žaliti za Jugoslavijom, već treba da nam bude žao zbog toga što ona nije odoljela izazovima istorije. Ta zemlja je bila licemjerna i jadna, čim se na onakav način rasturila. Mislim da svi koji se sjećaju Jugoslavije najprije treba da umru, kako bi se neki novi, mladi naraštaji, eventualno bavili ponovnim ujedinjenjem naroda, koje vezuju zajednička prošlost, zajednički mentalitet i zajednički jezik. Ako pričamo o fudbalu, ne zanima me nikakva liga kada su svi sportovi namešteni, navijači plaćeni, a uprave korumpirane. Zajednička liga u ovom trenutku bi nam donela samo još mržnje, a na primjeru takozvane jadranske košarkaške lige mogli smo da naučimo da je ponovno ujedinjenje, makar u basketu, zabavno samo na ograničen vremenski period, a zapravo suština govori koliko su te države međusobno udaljene, iako su ljudi koji u njima žive naoko međusobno bliski.
Kazali ste na promociji “E baš vam hvala” u Podgorici da hrabrost ne treba da se poistovijeti sa slobodom mišljenja odnosno izražavanja mišljenja. Kako je onda, danas, hrabrost istupiti iz mase i podići glas, reći nešto drugačije od onoga što je ukalupljeno?
Pa, nije to hrabrost, već nešto najnormalnije. Da kažeš šta ne valja, naročito kada toliko toga ne valja... U dobu opšteg kukavičluka i zaglupljenosti, čak i tako normalne stvari djeluju herojski, što je imbecilno. To što smo okruženi gomilom kukavica, ne znači da smo heroji.
Koje su posljedice sa kojima se suočavate ili ste se suočavali zbog vaših istupanja i riječi?
Uporan bojkot svih budžetskih institucija i mejnstrim medija, te sistemsko onemogućavanje da sakupim sredstva koja bi mi pomogla da skrpim kraj sa krajem. Knjiga je na samom vrhu srpskih top lista, a ja sam imao samo jednu promociju u Srbiji i to u Šapcu, koji je opozicioni grad. Ostale promocije finansiraju lokalni klubovi ili čak pojedinci, pošto me srpski masmediji, kutlurni centri i biblioteke ne prepoznaju i samim tim me stavljaju na ivicu egzistencije, pošto je cena knjiga toliko niska da je iluzorno pričati o životu od pisanja, ma koliki mi bio tiraž, makar kad je reč o knjigama kakve ja pišem.
Kakva je današnja kultura? Kakve su kulturne navike i mlađih, a i vremešnijih generacija danas?
Matorci su kulturniji, jer su odrastali u sistemu u kom se znalo šta je umjetnost, šta je mejnstrim, šta je avangarda, šta je alternativa... Današnji klinci uglavnom znaju ko je balavac koji umjesto njih igra igrice i to emituje na Jutjubu ili cura, koja dobija lovu od sponzora da reklamira kozmetičke i modne proizvode, dok glumi kako snima vlog. U Srbiji, makar, mladi su prepušteni svojim napaćenim roditeljima i samima sebi. Obrazovni i vaspitni sistem je propao, taj najvažniji segment društva kada je riječ o kreiranju zdravih novih naraštaja. Veliku većinu među prosvetnim radnicima čine bezvoljni, zastareli, korupciji skloni nastavnici i profesori, dok se pojedinci među njima trude da djeci, tokom školovanja, objasne i ponešto o životu. Toliko im dobro ide da danas više od pola srpskih osmaka želi da upiše srednju medicinsku, kako bi što prije sa tom diplomicom zapalili u sjeverozapadnu Evropu.
Naše države moraju da postanu moderne građanske demokratije
Da li jedini spas današnjice leži u naučnoj fantastici, bijegu u alternativnu istoriju i specijalnim jedinicama iz drugih univerzuma? Može li društvo samo za sebe, ima li snage, da oformi te “specijalne jedinice”?
Nikako u specijalnim jedinicama iz moje knjige, pošto su to likovi kojima likvidacija ljudi spade u osnovne djelatnosti. Naše današnje društvo ne treba da stvara specijalne jedinice krvožednih komunista, niti da ih očekuje, pošto portali ka paralelnim univerzumima postoje samo u knjigama i serijama, već treba da uradi nešto mnogo lakše, nešto za šta se Srbija makar izborila još prije sto godina. Naše države ponovo moraju da postanu moderne građanske demokratije, u kojima se poštuje maksimum ljudskih prava. To su ideali mnogo stariji od Evropske unije, to su temelji moderne civilizacije. Nažalost, koliki sam pesimista i u tom pogledu govori i moja nova knjiga, jer je njena zapravo poenta da je brzi izlaz iz naših nagomilanih problema u domenu naučne fantastike.
Samo je internet slobodan
Radili ste kao novinar, a trenutno i vodite emisiju “Dobar loš zao”. Šta biste poručili današnjim medijima?
Internet je jedini slobodan medij na planeti. Ako konvencionalni mediji, koji imaju redakcije i budžete, žele da opstanu na drugi način a ne samo tako što će im državna mafija namještati oglase kao nagradu za poslušnost, oni moraju da se izbore sa činjenicom da danas, putem live feeda, svaki pojedinac sa mobilnim telefonom može da se pretvori u izvještača s mjesta događaja. Medijskim lažima su kratke noge, zato što se svaki spin razotkrije na društvenim mrežama u roku od petnaest minuta. Dakle, mediji moraju da razumiju kakva su vremena, te da im se prilagode ili da ostanu jeftine oglasne table oligarha, što će ih odvesti u konačnu propast.
Koliko su povezani novinarstvo, književnost i umjetnost? Vi se bavite svakim od ovih poslova, odnosno pojmova.
Povezani su silom. Najviše bih volio da se bavim samo književnošću i muzikom, dakle umjetnošću. Pošto je to siguan put u materijalnu propast, tu je novinarstvo, kao mali kompromis koji sam napravio, kako bih uopšte egzistirao u ovom surovom svijetu. Čovjek mora da se raspline na nekoliko profesija, ili nekoliko poslova, kako bi opstao, a da pri tom to ne utiče na kvalitet njegovih umjetničkih djela, koja za to vrijeme stvara.
Bonus video:
