Nakon nedavnog izlaska iz štampe zbirke pjesama „Crno igralište“ (Nova knjiga, Podgorica, 2017), književna kritika je unisono konstatovala da se njen autor, Balša Brković vratio poeziji. Međutim, sa ništa manje istine ne bismo izašli pred čitaoce ako kažemo da se Poezija vratila njemu. Jer, Poezija je uvidjela da je on njen najcjelovitiji tumač, najdublji interpretator njenog kosmogonijskog postanja i djejstva - njenog ljudskog i božanskog lika. Zato je i čekala Brkovića. Iako on, u suštini, nije nigdje ni odlazio, već je samo odlučio da se svojom stvaralačkom energijom okuša i na još nekim poetičkim matricama. I ogledao se, i to veoma uspješno, pogotovo u svojim esejističkim notama, u jezgrovitim analitičkim zapisima o našim golim egzistencijalnim pojmovima, jednako koliko i o onim univerzalnim o postanju, smislu, vremenu, smrti... A sva ta autorova, u međuvremenu nataložena, iskustva nijesu ništa drugo do sama Poezija , čije je osvajanje i konstantno aktuelizovanje njenog bića od strane pjesnika moralo rezultirati snažnom amplitudom njegovih još snažnijih kreativnih moći. Poezija koja progovara i ostvaruje se kroz Riječ, Knjigu i borhesovsku Biblioteku i sama je, kao takva, u ulozi božanskog demijurga.
I što je posebno važno, i što predstavlja srž i prirodu pjesničkog tvorenja, jeste činjenica da taj iskonski doživljaj Riječi Brković ne ostvaruje nikakvom mističnom leksikom niti uparađenom fascinacijom svemirskom nedokučivošću. Naprotiv, on će i najdublje enigme o životu saopštiti kroz uobičajenu dijalošku formu, jednako kao što će kroz evokaciju, lakonski složenom metaforom, kroz jedan ili dva stiha, ukazati na bitni događaj, atmosferu, lik, datum...
Zato i možemo reći da je Balša Brković, pronalazeći se veoma uspješno i u ranijoj poeziji, sada, najnovijom zbirkom pjesama itekako ojačao svoju pjesničku poziciju, i još svedenije profilisao svoju duhovnost i kritičku opservaciju.
Da bi se uopšte prišlo analizi njegove najnovije poezije, treba imati u vidu dva nova, suštinska momenta koji bilježe autorov pjesnički kod:
a) veoma široka, monumentalna platforma temata, motiva i problemskih tačaka a koje, tek simbolički upražnjava današnja savremena, apartna, isjeckana, svjesno disharmonizovana literarna priča, i
b) krajnje disciplinovana poetsko-jezička komunikacija, versifikacijski dovedena do najvišeg nivoa stilističke svježine i značenjske jasnoće. Uz to, pjesnička forma poeme i madrigala, koja se odnosi na jedan dio sadržaja Crnog igrališta, ne predstavlja samo višeslojnu stilsku ekvilibristiku već, u isto vrijeme, i autorov jaki kontemplativni zahvat. Riječju, misaoni supstrat pjesme ne krnji njenu formu, niti njena forma zarobljava suštinu pjesnikove ideje i promisli.
Široki sadržajni spektar Brkovićeve zbirke sazdan je od različitih uporišnih tačaka, kroz čiju opservaciju pjesnik oživljava dramatiku, pored intimističkih, nostalgičnih evokacija sopstvenog odrastanja, i nekoliko fundamentalnih fenomena naše civilizacije: istorijski, dvadeseti vijek, s naglaskom na sedamdesete godine; pojam i simbol Đavola, ogledala druge strane našeg lica, vječitog uzurpatora i subverzivca; smrt u kontekstu čovjekove opsjednutosti vječnim i prolaznim; Bog, svevišnji tvorac, čijim se plaštom čovjek, inače sve nemoćniji, sve češće obmotava i obezličuje; vrijeme i kosmos, kao neodgonetljive tajne, u čiju se neprozirnost još jedino Poezija usuđuje zaviriti.
Svaki od navedenih temata, u Brkovićevoj poetičko transkripciji poprima jaku filozofsku notu, kojom autor suvereno razotkriva enigmatiku života, od njegovog primarnog, egzistencijalnog ustrojstva, pa do najviših misaonih izvedenica. U bilo kojoj od ovih cjelina, Brković nas, zapravo, opominje da je, polazeći od plemenite ideje umjetnosti - ostaviti trag o sebi - još važnije iznuditi pitanje - kakav trag? Jer, sve ono što, bilo u okviru dnevnog ili istorijskog kontrapunkta, sačinjava čovjekov modus vivendi, nikada nije toliko kanonski oktroisano da ne može biti drugačije, dodatno razglobljeno i istraženo. Čak i oni trenuci koji, u emotivnom i nostalgičnom doživjalju, reinterpretiraju pjesnikovo djetinjstvo, a koje bi, po svojoj prirodi, moglo nositi i epitet opšteg, univerzalnog djetinjstva, u današnjoj konstelaciji tehno i drugih ubrzanja zvuče, kako je i sam autor napomenuo u pogovoru, kao arheologija. Možemo tek zamisliti u kakvoj su samo interpretacijskoj nesrazmjeri fenomeni: Bog, Đavo, Smrt, Vrijeme, Kosmos!
Kod Brkovića, i Bog je sagledan u prilično relativizirajućem kontekstu. Kao i svaki fenomen, veoma upitan iz perspektive zemne rastočivosti, sveopšte nedostatnosti, patnje i nepravde, vremenom postaje naše još nedostižnije ogledalo. Dat kao alfa i omega čovjekovog postanja i potojanja, jedino se na individualnom planu može raspravljati o svrsishodnosti njegovog prisustva, o mogućim “pukotinama” na relaciji logika - etika. Pisati stihom o Bogu kao misaonoj kategoriji, a pritom izazvati jedinstven doživljaj čitaoca na jednako snažnoj ravni i filozofske i poetičke imaginacije, mogu samo pjesnici autentične duhovne profilacije, kakav je i Balša Brković.
Za Brkovića je, čini se, Đavo još izazovniji od Boga. Kako je njegovo prisustvo u našim dnevnim životima daleko aplikativnije od božijeg, preostaje nam samo da ga, u nadigravanju s njim, pokušamo prepoznati. Samo se prepoznavanjem “problema” možemo odrediti prema njemu što, u svakom slučaju, pojašnjava teren međusobnog rivaliteta i svih zamki koje takav rivalitet sobom nosi. Jedino tako Đavo neće biti crn, ma koliko god on to htio, sve dok se na istoimenoj platformi života odvijaju dvije scene - sumnje i spoznaje. Ovome, doduše, treba dodati da su motivi ogledanja unutar đavolovih izazova, kako je pokazala istorija umjetnosti i kulture, različito uslovljeni. Otuda i ona prijemčiva tvrdnja da svako od nas “u sebi nosi nekakvog đavola”. Stvar je samo u tome da definišemo šta od njega tražimo, s kakvim ciljem i namjerama. Metafora đavola, kao antipoda uhodanim relacijama u svim djelatnim sferama čovjeka, oduvijek je bila, pogotovo u onim stvaralačkim, pokretački signal u razgrtanju svih prepreka na putu ka bezgraničnosti; pozivni znak da se zaviri s onu stranu ogledala, da se iskuša sumnja, kao i radoznalost i sloboda, date nam samim rođenjem. Biblijski, mitološki, karnevalski, umjetnički i ini odsjaj “lika i djela” fenomena đavola, bivajući tema svjetske literature, sasvim je prirodno što se, kao ideja, našla i u poeziji Balše Brkovića.
Svoj doživljaj Vremena Balša Brković nam je predočio iskustvom mislioca: njegova težnja da sveobuhvatnost jednog fenomena, kao što je Vrijeme, saobrazi najprije formalnoj strani pjesme (pjesma “Časovnik”) i, pritom, filozofske lekseme preusmjeri u dubinsku poetsku imaginaciju, samo je znak istinskog stvaralačkog umijeća koje sobom nudi i novo saznanje za kojim, koliko god knjiga pročitali, neprestano i uvijek iznova žudimo. Pjesma “Časovnik” u sebe je anticipirala sve naše oglede o vremenu, statici, (ne)prolaznosti, o granicama i bezmjerju, o svim mogućim analogijama, isključenjima i (dis)kontinuitetu ljudskih života.
Važna i neumitna strana našeg bivstva je i Smrt (pjesma “Skica o smrti”), kategorija koja najčešće koketira i sa Bogom i Vremenom i Đavolom. Jer, ona, koliko definiše, toliko i relativizira čovjekov život i njegovu duhovnu kozmogoniju. Jedina borba protiv nje, a da nije iluzorna, jeste borba - Umjetnosti. Iako u njenom fizičkom arealu ništa ne opstaje kao sveto, u čovjekovoj stvaralačkoj zoni njena moć je neutralisana i, što je još važnije, najčešće transformisana u nove inspirativne impulse i tragalačke izazove. U tom smislu, možemo je doživjeti i kao neku vrstu nadgradnje sopstvenog svijeta (pjesma “Crkva u Žizoru”, posvećena Dadu Đuriću). Ali, s druge strane, ni ona obična smrt, čiji se odjek dotiče pojedinačnih, anonimnih duša, i koja ostaje u njima, nije ništa manje amblematična. Onako kako je sagledana u pjesmi “Skica o smrti”, ona na isti način emanira poruku da u njeno predvorje stižemo mnogo ranije nego što smo i svjesni. A kako smrt ima “bezbroj lica”, jedno od njih je i ono kojem se priklonio profesor K (“Umiranje profesora K”). Pred knjigom u rukama profesora, kao jedinim izborom koji osmišljava život, i sama smrt je imala obzira, i načas ustuknula. Ovim Brković još jednom potvrđuje da je odnos između života i literature (umjetnosti) u znaku jednakosti.
Prateći problemska polja kojima se pozabavio pjesnik, možemo zaključiti da je sintagma crno igralište direktna izvedenica od tamne kosmičke galaksije. Kosmos je, inače oduvijek, kao simbol bezgraničkog, upravo bio i naša vječita žudnja za njegovim osvajanjem. Međutim, čovjek ima, prije svega, svoj, ovozemaljski kosmos sa crnim rupama i zvijezdama, kao sopstvenu enigmu, analognu onoj sveopštoj. Međusobno ogledanje (nadigravanje) ova dva “toponima” emaniraju zonu igrališta, u kojoj su moguće sve varijacije života: od borbe do uzmicanja, od egzaltacije i prosvjetljenja do statičke amorfnosti, od memorije i trajanja do bezglave kratkovidosti, od prozirne nadmoći do časnog poraza…
Kompleks života, zahvaćen na ovaj način, dobio je svoju punoću i uvjerljivost tek kroz pjesnikovu jedinstvenu stilističku regulaciju, kroz, kako je s pravom ustvrdio Aleksandar Bečanović, spajanje diskurzivnosti i kontemplativnosti jezika. Upravo sintezom ova dva poetička koda, Brkovićeva pjesma predstavlja duboko proživljeni trenutak, na taj način dovodeći čitaoca u povlašten položaj da, vjerujući njegovoj riječi, uveliko izgrađuje sopstvenu. Najjače svostvo Brkovićevog stila prepoznajemo u posebnoj semantičkoj dinamici, u širokom ironijskom rakursu njegovog jezika, kroz koji obnavljamo i dopisujemo našu spoznaju svijeta o kojem pjesnik govori. Ironijski diskurs je, u osnovi, pokretačka snaga autorove filozofije, koja se do kraja odupire svakoj, i najmanjoj statici pjesničke slike koju on, tokom svoje priče kroz čitavo Crno igralište, manje-više erudicijski tvori. Na taj način, pjesnikova naracija dobija daleko širi značenjski spektar, nudeći istovremeno čitaocu mogućnost različitih čitanja, odnosno odgovora. Jer, u Brkovićevom literarnom vidokrugu gotovo da nema konstante koja nema svoju protuvrijednost. Otuda će visoki estetički standard, na kojem počiva njegova najnovija zbirka, dolaskom svake buduće generacije čitalaca samo dobijati na vrijednosti. U tome i jeste njen nepobitni značaj.
Časovnik
(iz knjige Crno igralište)
Vrijeme je rođeno u Raju.
Kao Kazna.
I sjećanje i nadu poklanja mi Vrijeme.
Okean. Huk pred kojim drhtiš. Biće se krije.
To je ritam tvog srca. Sumnjive tantijeme
Tvog grudnog sata koji sekunde samo bije.
Ako je Vremenitost
Dres koji je nemoguće promijeniti
Onda je to vjernost iz nužde.
U vječnosti nema što da se mjeri:
to su utvare tvoje rajske nostalgije.
Vrijeme koje uđe u časovnik
Pripada tebi.
Sve ostalo je Pustinja.
Tu Pustinju
naseljavamo imaginacijom.
Šeljemo fantazme kao vojnike.
Jer tamo gdje oni stignu
doći ćemo jednom i mi.
Poješće i to more pijeska
moj časovnik .
Moj okov.
Moja žuta traka koja kaže: čovjek si.
Krug malog, ručnog sunca.
Koje dovijek žvaće
najmoćniju zagonetku
kosmičke Sfinge.
(2017.)
Bonus video:
