(100 razloga zbog čega je Šekspir bio Erl od Oksforda - 100 Reasons Shake-speare Was Earl of Exford; Hank Whittemore; Forever Press, 2016; 352 str.)
Ovaj samizdat se prvobitno rodio na Internetu, što danas nije atipična praksa čak i većih izdavačkih kuća. Jedina razlika sa takvim knjigama jeste što je naslovna tema nadasve konspirativnog porijekla. Govori o davnašnjoj dilemi da Šekspir (1564-1616) nije bio običan polu-obrazovani glumac-pisac-trgovac iz Stratforda, kao što ga predstavlja mejnstrim akademija, već član izuzetno obrazovanog britanskog plemstva, i to iz kružoka kraljice Elizabete - 17. oksfordski erl Edvard De Vir (1550-1604).
Zanimljivo je što je ovakva knjiga sa neprivlačnim koricama, osuđena da zauvijek bude skrajnuta, ili pak kuđena, neočekivano dobila vrlo pozitivnu kritiku u ozbiljnom časopisu kao što je Kirkus Review. Ruku na srce, sumnju u pravo ime Šekspira još davno su vokalizovali brojni poznati pisci. A dok je u Rusiji Tolstoj pisao filipiku "O Šekspiru i drami", u Americi je Mark Tvejn sročio knjižicu - Je li Šekspir mrtav? - upravo o tome da je nemoguće da je taj pisac iz naroda bio u stanju da sroči sve ono što mu se pripisuje.
Zato u startu vrijedi stvari staviti u pravi kontekst: nijedan od dva tabora, ni "stratfordijanci" (akademija), niti "oksfordijanci" (zavjerenici), nemaju direktnih dokaza da je njihov Šekspir onaj pravi. Te se sve zasniva, ako se tako može reći, na nekoj unutrašnjoj logici.
Najzad, stratfordijanci su ti što stoje iza milionske mašine i nekoliko hiljada biografija o glumcu o kome nema skoro nikakvih legitimnih informacija. Čak su na godišnjicu njegove smrti svijetu obznanili da su u međuvremenu locirali i Šekspirov "pravi" rukopis (u jednoj kolaborativnoj drami, ali bez potpisa), premda do sada ono što je ostalo od njihovog Šekspira jeste samo šest (različitih) potpisa - i to rukom čovjeka koji nipošto nije vičan držanju pernice.
Na drugoj strani, svi "dokazi" oksfordijanaca su indirektni i spekulativnog karaktera, no sa sigurno više "mesa" nego što bi se njihovi protivnici mogli pohvaliti. O tome, uostalom, i govori Vitmorova knjiga - povezuje život i djelo Edvarda De Vira s događajima u Šekspirovim dramama.
Kako ovdje imamo "100 razloga" za tako nešto (većinu vrlo jasnih, sa pojedinim donekle i pretencioznim), izdvojiću par najprohodnijih vezanih za Hamleta, za koji Vitmor pokazuje da ima izrazito autobiografsku prirodu.
Edvard De Vir je bio član jedne od najstarijih i najbogatijih plemićkih porodica u Engleskoj, čiji je otac - a potom i on - ulagao velike novce u englesko pozorište i u pisce. Inače se smatralo nepristojnim da ljudi sa dvora pišu bestidne drame za priprost svijet.
Obrazovan je na dvoru kraljice Elizabete pred kojom je, još kao tinejdžer, izveo svoju prvu predstavu. Kasnije mu je mentor i tast bio ugledni Vilijam Sesil (otac britanske obavještajne službe i tzv. pravi engleski kralj), koji je u Hamletu, vrlo je vjerovatno, dobio svoje mjesto u liku omraženog Polonija.
Kako je to uopšte poznato? Polonije u Hamletu pominje "ovo malo savjeta upiši u sjećanje", indirektno aludirajući na knjižicu (stvarnih) "Određenih savjeta". Nju je Sesil napisao samo za svojeg sina, Roberta (odn. Laerta u Hamletu).
U stvarnosti, Robert će naslijediti Sesila i postati savjetnik škotskog kralja Džejmsa I. Drugim riječima, pravi Sesilovi savjeti svojem sinu i te kako podsjećaju na "savjete" koje Polonije diktira Laertu u Hamletu.
Dakle, to je informacija koju je očito mogao znati samo dvorski povjerenik. Stratfordijanci na to odgovaraju da je njihov narodni Šekspir za to čuo od nekoga sa dvora - a tako otprilike glasi svaki argument na bilo kakvu dilemu vezanu za njegov život: Šekspir je imao doušnika na dvoru, implicirajući da je znao dosta toga o politici i kraljevskoj istoriji. Na isti način je znao pojedinosti o Italiji - jer se često družio sa italijanskim trgovcima u londonskim bircuzima.
Hamlet u IV činu drame sreće Fortinbrasa i njegove trupe, a potom ga pirati zarobljavaju i ostavljaju na danskoj obali bez odjeće. Radi se o događaju koji je doživio Edvard De Vir kad su njegov brod, na povratku sa šestomjesečnog putovanja po Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, presreli holandski gusari, 1576. Samo što su njega pirati ostavili bez odjeće na engleskoj obali. De Vir je prethodno u Francuskoj sreo tevtonskog kralja koji je pred njim paradirao svoje trupe, u sceni doslovno opisanoj u Hamletu. I to je jedini primjer u Hamletu koji akademici ne mogu da povežu ni sa jednim Šekspirovim istorijskim izvorom. Štaviše, De Vir je i drugi put napadnut od strane gusara, 1585.
Dalje, Edvardov zet, Peregrin Berti, 1582, otišao je u posjetu danskom kralju Frederiku II u zamak Kronborg u Elsinoru. Tu je upoznao dva kraljevska paža sa imenima "Jorgen Rosencrantz" i "Alex Gyldenstjerne" - ili špijune Rozenkranca i Gildensterna iz Hamleta?
Berti je u Elsinoru ostao od jula do septembra, i sve o danskim običajima kojima je prisustvovao prenosio je Edvardu putem korespondencije. Tamo je upoznao i astronoma Tiha Brahea. Ne zaboravimo da Hamlet na nebu iznad Danske primjećuje i tzv. Braheovu supernovu.
Za jedan od izvora Hamleta, akademici drže da je Beovulf, staroengleska narativna poema smještena u Skandinaviji. Nevolja je u tome što se jedini primjerak u čitavoj zemlji nalazio baš kod Vilijema Sesila.
Kako je Šekspir iz naroda mogao doći u njegov posjed? Ili je i on, kao Edvard De Vir, imao strica, Artura Goldinga, koji je 1567. preveo Ovidijeve Metamorfoze - poslije Biblije nesumnjivo najcitiranije djelo u Šekspirovom opusu? Vrijedi dodati da je De Virov tetak, Henri Hauard, prvi odomaćio pisanje soneta u Engleskoj.
Međutim, jedna vrlo interesantna, ali i dvosmislena, pojedinost stiže iz De Virove ženevske Biblije na latinskom. Ovdje ću istaći samo primjer kada među marginalijama nalazimo brojne De Virove anotacije i komentare koje je Šekspir na ovaj ili onaj način upotrijebio u nekoj od svojih drama (od 1,043 podvučena, ili markirana, reda stručnjaci se slažu da je 143 pomenuo Šekspir).
S obzirom da De Vir nije bio pacifista u duši, kao svaki vojni entuzijasta - ili pretjerano radoznali pisac - njegova podvlačenja ukazuju i na interesovanje za fizička oružja u biblijskim bitkama.
U "II knj. Samuilovoj" (gl.21), De Vir na par mjesta podvlači naizgled trivijalne detalje o oružju protivnika Izraelaca. Jedan ratnik sa kojim se suočava Davidova vojska jeste "Golijat Getejin" (ne treba ga miješati s famoznim Golijatom, kojeg je David davno pogubio praćkom), a ovome - "kopljača bješe kao vratilo". U nekoliko slučajeva su u De Virovoj Bibliji bile podvučene dimenzije raznih kopalja. Na kraju, ovog Golijata ne ubija David, nego neki njegov vojnik.
U Šekspirovoj drami Vesele žene Vindzorske, Falstaf iskorištava konfuziju između dva Golijata kada se na početku V čina hvali: "Ne plašim se ja Golijata s kopljem kao vratilo!"
Šala je u tome što, za one koji dobro ne poznaju biblijsku istoriju, pomisliće da se Falstaf pravi da je toliko odvažan da bi se obračunao s onim prvim poznatim Golijatom kog je David ubio hicem iz praćke. Međutim, oni koji znaju trivijalnosti Starog zavjeta - ili posjeduju De Virovu ženevsku Bibliju, koja te stvari ima podvučene - shvatiće da se debela kukavica Falstaf samo mudro provlači kroz jedan mali biblijski nesporazum vezan za nebitnog Golijata kojeg ubija nepoznati izraelski vojnik.
Pojedine koincidencije su u neku ruku zaista impresivne, a pisma i radovi Edvarda de Vira pokazuju silan spisateljski zamah. Ako naposljetku ostane na tome da su sve ovo ipak puke slučajnosti, sigurno im nema premca u čitavoj istoriji umjetnosti.
Bonus video:
