Rada Đuričin je na Fakultet dramskih umetnosti primljena iz“prve” iako se tome, kako priznaje, nije nadala.
“U Gimnaziji se nikada nisam bavila glumom i sticajem raznih okolnosti iznenada odem na pozorišnu akademiju, konkurišem i budem iz prve primljena. To je bio šok za mene koji mi je donio mnogo suzica jer nisam bila sigurna i nisam znala da li stvarno za to imam smisla”, priča glumica nakon odigrane predstave “Primadone” u kojoj glumi zajedno sa Tanjom Bošković.
U klasi sa njom bili su Ružica Sokić, Bata Živojinović, Nikola Simić, Radmila Andrić, Ljiljana Marković...
“Stalno sam se preispitivala i gledala kako se oni osjećaju sigurnim jer su u gimnazijama i srednjim školama bili u nekim pozorišnim družinama. Imala sam jako mnogo sumnji dok nijesam izašla na taj put. Na kraju četvrte godine studije sticajem nekih okolnosti dobila da igram Anu Frank u Narodnom pozorištu u Beogradu”.
I tako je svoju prvu ulogu u profesionalnom pozorištu odigrala daleke 1958.godine i shvatila da je gluma ono čime želi da se bavi i da je “stvorena” za to.
“Upravo je sada 60 godina od moje Ane Frank. Mnoge uloge sam zaboravila, ali Anu Frank sam zapamtila za sva vremena jer je bila prva uloga. I eto, 60 godina prođe kao za tren. Gluma mi je donijela jako mnogo radosti i Bogu hvala što sam krenula tim putem”, kaže glumica koja, iako je u penziji, i dalje glumi.
I jednako se raduje premijerama kao na početku karijere, jer svaka premijera je “novi početak”.
“Premijera najnovijeg komada Nikola Koljade, ‘Šuplji kamen’, u kome igram sa Ljiljanom Stjepanović, Lanetom Gutovićem iKaterinom Marković, bila je 15. maja. Nakon predstave Lane mi je poslao SMS poruku i komplimente za ulogu koju sam odigrala i kazao da je to sjajan početak karijere. Svaka nova uloga je novi ispit, htjeli vi to ili ne. To je prosto takva vrsta posla”.
Zahvalna roditeljima što su je “umijesili takvom kakva je”, Rada plijeni vedrinom, šarmom i osmijehom koji joj ne silazi sa lica.
“Imala sam sreću da se bavim poslom koji je u suštini igra, djetinjstvo, nešto što čovjeka drži u nekoj vrsti mladosti. Drugima je lakše sa onima koji nose neku vedrinu nego sa onima koji su jako zabrinuti. Ali ti koji su jako zabrinuti u prvom redu je to teško za njih same, a onda i za nas koji ih slušamo nije baš lako”.
Osmijehom je navikla i da prikriva tugu ili zabrinutost jer, kako kaže, ne želi nikoga da opterećuje svojom tugom i “nekom mrvicom koju ima na duši”. A duša joj posebno puna kada je publika, nakon dobro odigrane uloge, isprati aplauzom. Tada raste jer aplauz publike je ono zašta glumci žive kada su na sceni.
“Radujemo se kada dobijemo neku ulogu na filmu jer sve je to što ostaje. Ali, pozorište nam otvara tu mogućnost da imamo kontakt sa publikom, tu interakcija. Igrala sam nekoliko monologa, pravila adaptacije od raznih tekstova koji su mi se sviđali i gdje sam imala obraćanje publici. To je takvo uzbuđenje, takva radost kada vidite u nečijim očima da se poistovjećuje sa pričom koju pričate”, kaže glumica koja smatra da je pozorište vječno, pa makar se igralo “u četiri zavjese”. “Nikada ne učestvuj u nečemu što dijeli ljude”
Njen otac, Marinko, bio je sveštenik, i dao joj je savjet koga se pridržava što je moguće više - “Nikada ne učestvuj u nečemu što dijeli ljude”.
“Trudim se da to nikada ne zaboravim i klonim se, koliko god je to moguće, da se ne nađem u takvoj situaciji, jer to baš i nije tako jednostavno izbjeći. Ne osuđujem one koji se opredjeljuju, ali ja kao čovjek koji sam u pozorištu i koji treba svima da donesem nešto što može da ih zamisli ili obraduje, ja ne smijem da imam one koji su protiv ili za iz nekih tamo mojih razloga. To ti prosto i profesija na neki način nalaže. Ja bar tako mislim”.Otac blagoslovio ulogu Ane Frank
U Vršcu je postojao jedan stari sveštenik, pop Ceta, koji nije imao baš sluha i pravili su šale na račun njegovog pojanja u crkvi. Kada sam došla u Vršac, kao student književnosti, da roditeljima kažem da sam se upisala na pozorišnu akademiju moj tata, koji je bio šalac, pita me: ‘I šta ćeš da budeš?’ Treba da izgovorim glumica, a teško mi jer ni sama nijesam sigurna u sve to. Ipak kažem - ‘glumica’. A on meni: ‘Ma nemoj. Divno. I popa Ceta bi volio da bude operski pjevač’. I tako je sve krenulo”, sa osmjehom kaže poznata glumica koju je otac nakon prve odigrane glumice blagoslovio.
Tada je shvatio da ona i pop Ceta “ne pjevaju u istom horu”.
Bonus video:
