Glumica Jelena Gavrilović boravila je proteklog vikenda u Podgorici zbog snimanja kratkometražnog filma “Orlovsko gnijezdo”. Ovaj igrani projekat režisera Milije Šćepanovića, za koji je scenario napisao Ratko Radunović, donosi priču o prvom koraku ka odrastanju posljednjeg naraštaja takozvane Petar Pan generacije (milenijalaca).
Radnja se dešava 1999. godine u Podgorici, a pored Jelene u filmu igraju i Ana Vučković, Srđan Grahovac, Slaviša Grubiša, dok dječake Dina i Nišu tumače Petar Kažić i Plamen Brnović, polaznici škole glume „Prazan prostor“, profesora Petra Pejakovića.
Iako joj nije bilo lako da izdvoji vrijeme, Gavrilović se raduje što je bila dio ovog projekta, a više o “Orlovskom gnijezdu”, seriji “Istine i laži”, ali i o svojoj karijeri priča za dodatak Play.
Kako je došlo do toga da zaigrate u filmu “Orlovsko gnijezdo”?
Dobila sam poziv od režisera Milije Šćepanovića i zapravo sam tada bila na snimanju serije “Istine i laži”. Iako sam se u početku mislila kako ću sve da stignem jer jurim na 100 strana, kada sam pročitala scenario, toliko mi se dopao da sam baš poželjela da igram u tom filmu. U pitanju je veoma zanimljiv projekat i nevjerovatno mi je drago što sam dio ove priče.
S obzirom na to da većina glumaca priželjkuje veće uloge u dugometražnim filmovima, kako gledate na ove kratke priče i koliko i one mogu biti značajne da se glumac pokaže, jer ove forme skoro nikad kroz bioskopska i televizijska prikazivanja ne dođu do šire publike?
U posljednjih nekoliko godina igram u komercijalnim projektima koji su gledani. Koju god sam priliku dobila u karijeri i šansu, iskoristila sam je, od reklame za banku do pozorišta, preko šou programa “Tvoje lice zvuči poznato”, i serija “Sinđelići”, ”Selo gori, a baba se češlja”,“Nemanjići”. I mediji u Srbiji me dosta vole. Ne prođe ništa što radim, pa i čuveni spot Zdravka Čolića koji smo snimali u Crnoj Gori, da nije medijski zapaženo. Zbog toga sam neizmjerno srećna, ali isto tako kratak film ima svoj put, a on je uglavnom uvijek festivalski.
Za mladog reditelja koji teži da ima karijeru, to je pametan prvi korak. Na taj način film može da putuje do određenog broja ljudi, tačnije onih koji su zaduženi da pomognu da se napravi sljedeći korak koji bi bio igrani film. Drago mi je što je ovaj film baš onakav kakav jeste, što je dobra priča, prije svega, priča o nekoj vrsti odrastanja, sazrijevanja. Ne samo domaća kinematografija, već i svjetska ima problem sa krizom scenarija.Tako da nema dobrog filma bez dobre priče, bio on kratak ili dug. Baš, onako od srca želim da ovaj film ode na što više festivala i da ima svoj festivalski život.
Ovo je priča o Petar Pan generaciji takozvanim milenijalacima, kakva je Vaša uloga i po čemu pamtite posljednje godine prošlog vijeka?
Pamtim baš taj period i smijali smo sena probama kad smo pričali o tome. U vrijeme bombardovanja odlučila sam, kad su mi mama i tata rekli da nema džeparca, da napravim svoj bend. Pošto nijesam išla u školu, raspustili su nas iz Gimnazije, a kako sam iz Lazarevca, Kolubara je bila baš na meti. Te svirke, provodi su mi bili najbolji period u životu. Imam utisak da nam nije trebalo ni nešto mnogo novca, iako sam ga zarađivala pjevajući rokenrol. Drugo je to vrijeme bilo, nijesmo toliko bili upućeni na kompjutere, više smo bili okrenuti jedni drugima, i mislim da to nedostaje današnjim generacijama. Stvarno smo se divno provodili.
Trenutno imamo priliku da Vas gledamo u seriji “Istine i laži” gdje igrate jednu od glavnih uloga. S obzirom na veliku popularnost te serije, koliko Vam je ona otvorila vrata za druge projekte?
I prije toga sam igrala u veoma popularnim projektima. Toliko smo radili da nijesmo imali vremena za druge stvari. U isto vrijeme sam morala i da odbijem razne projekte, pozorišne predstave za koje nisam imala vremena. S obzirom na to da televizija ima nevjerovatnuz moć, priželjkujem da mi dođu uloge koje sam dugo čekala, i one su upravo došle. Zaista sam željela umjetnički film, kakav je “Orlovsko gnijezdo”, a očekujem da snimimo “Baladu o Pišonji i Žugi” koji sam dogovorila davno, a snimanje u Sarajevu predviđeno je na ljeto.
Nikad kad prihvatim ulogu ne razmišljam o tome šta će mi donijeti. Ako taj posao radiš pošteno, nove uloge će svakako doći same od sebe. Uživala sam snimajući “Istine i laži”, jako sam se umorila, ali sam i puno naučila. Miša Vukobratović je fenomenalan, režirao je kultne serije, a to što sam dvije i po godine bila svaki dan pred kamerom je neprocjenjivo. To je nešto kao masterklas, još jedna akademija.
Publika često zna da glumce poistovjećuje sa ulogom, da li se to Vama do sad dešavalo?
O, da. Uloga u seriji “Istine i laži” mi je donijela to da me se ljudi nevjerovatno plaše na ulici. Kad čekam nešto u redu svi mi se sklanjaju, totalno me doživljavju kao Tanju, ali je ona drugačija od mene. Mnogo sam pristupačnija, toplija osoba, ali nije ni to nekad loše.
Danas ima dosta glumaca, ne radi se baš toliko projekata da bi svi oni bili zaposleni. Koliko je zbog toga teže doći do prave uloge i ima li glumac prostora da ih bira? Kakvu ulogu nikad ne biste prihvatili?
Glumaca je uvijek bilo dosta. Možda ih jedino nije bilo dosta u vrijeme stare Jugoslavije kada je bila jedna, dvije akademije. Tada su oni imali veću mogućnost da rade. Danas je veoma teško. Ovo je posao samo za one najhrabrije. Međutim, to je ljubav, snaga i želja, a to znaju ljudi koji se bave glumom. Glumom se bave samo oni koji je silno vole, jer taj posao zahtijeva mnogo odricanja. Ne zna se da li je teže kada muškarac radi koji treba da bude glava porodice ili žena koja treba da napravi prirodnu pauzu ako želi porodicu. Kad su uloge u pitanju, naravno da glumac može da bira, jer uvijek možeš da biraš u životu. Ne može niko ništa da ti nametne. Nikad nisam prihvatala uloge koje nijesu za mene, koje me ne inspirišu i koje ne bih umjela da donesem na pravi način. Odbila sam ulogu u jednom filmu iako je bila divna, ali sam smatrala da nisam za to i baš mi je to bilo pošteno. Mislim da nijesam pogriješila.
Tokom karijere imali ste priliku da glumite i u reklamama, da li su Vas komentari pojedinih kolega doticali s obzirom na to da i bardove glumišta gledamo u takvim kampanjama?
Nikada se nijesam previše osvrtala nato što drugi ljudi pričaju. Niko nije vlasnik umjetnosti, niti ima tapiju na umjetnost. Zato niko nema pravo da kaže drugome šta će da radi. Smatram da su reklame sastavni dio našeg posla i da su takođe mali glumački prostor. Ovo je posao od kojeg se skromno živi ako radiš samo u pozorištu, glumac mora da radi više poslova. Pored reklama sam radila i serije, filmove, sinhornizacije crtanihfilmova koje jako volim. U Americi mnogo slavnih i nagrađivanih glumaca radi reklamne kampanje. Bitno je da znaš zašto radiš i da znaš da svaka prilika može da bude upravo to, ako u njoj vidiš mali glumački prostor. Onda je to pošteno odrađen posao.
Radili ste sinhronizacije, pozajmljivali glas u Diznijevim i mnogim drugim crtaćima. Koliko je teško samo glasom dočarati sve emocije jednog junaka?
Radila sam crtane filmove, imam mnogo iskustva u tome, ali najveći uspjeh sam dosegla radeći “Zaleđeno kraljevstvo”, koje je dospjelo u top 25 sinhronizacija. Dizni studio je napravio listu od 25 jezika i uvrstio sprsku verziju. To je najuspješnija sinhronizacija pored Duška Dugouška. Dobila sam pohvale, imam puno fanova u Koreji i lično mi je to najveći glumački uspjeh. To je nešto što sam oduvijek željela. Odrastala sam na Diznijevim crtanim filmovima i na taj način sam naučila engleski jezik i počela da se bavim pjevanjem, baš zbog toga da bih jednog dana mogla da budem Diznijeva princeza i meni se san ostvario. Djeca mnogoto vole i presrećna sam zbog toga. Radila sam na još nekim hitovima poput “Inside Out”, upravo sam se vratila sa kastinga za još jedan crtać, ne znam hoću li tu ulogu dobiti, ali mislim da to otvara glumcu novo polje za istraživanje. To je nešto što me čini jako srećnom.
"Voljela bih da snimim album sa djecom, jer klinci danas slušaju gluposti"
Poznat je i Vaš talenat kad je muzika u pitanju, razmišljate li o tome da ga na bolji način iskoristite i da možda snimite neki singl?
Imam stalno te male izlete u muziku, pa sam tako povremeno gostovala na televiziji, snimila sam jedan mali džez duet sa Lenom Kovačević za potrebe novosadsne televizije, pa sam sad snimala sa Cukićem obradu Eve Braun. Stalno ja nešto koketiram, ali baš snigl bih snimila ako bi to bio saundtrek za film ili pjesma za pozorištu predstavu. To bih voljela da uradim. Album bih voljela da snimim, ali kada bih sarađivala sa djecom, jer mislim da klinci danas slušaju gluposti.
Donirala kiku iz djetinjstva
Vaša kosa je Vaš zaštitni znak, međutim nedavno ste odlučili da je donirate kiku iz djetinjstva za perike žena oboljenih od raka. Koliko je bitno da i na ovaj način budemo jedinstvene i podižemo svijet da treba pomagati i biti podrška ženama?
Bila sam uključena u kampanju koju je Panten organizovao. Super je kad okačiš post na Instagramu da si uključen u neku kampanju, ali tada sam dobila poruku koja me je jako pogodila.
Jedan momak mi je napisao: ‘Da li biste donirali vašu kosu?’ i nisam znala šta da mu odgovorim. Ne mogu da se ošišam u te svrhe jer je moja kosa hemijski tretirana, a i bila sam usred projekta. Međutim, sjetila sam se da imam tu kiku iz djetinjstva, a taj čin kada mi je mama ošišala kosu mi je bio najveća trauma. Toliko sam patila zbog toga. Mama je sačuvala kiku i nikad nije htjela da mi je da, iako sam pokušavala da je uzmem nekoliko puta.
Znam da je svim tim ženama, a bila sam u kontaktu sa ljudima koji su bolesni, najveća trauma gubitak kose. Kosa je nešto što ženu krasi i bilo mi je baš emitovno i važno da baš tu kosu koja je bila moja trauma, dam nekome kome će ona značiti. Nije nimalo lako izboriti se sa takvim stvarima, ni fizički ni psihički.
Mislim da je dužnost ljudi koji su medijski i javno eksponirani da na neki način istaknu da treba biti human i pomagati. Ako se zajedno držimo, možemo biti jači, a bolesnih ljudi je mnogo više nego što mi možemo da zamislimo. Srećna sam što je moja kika završila tamo gdje joj je i mjesto.
Bonus video:
