Lice i glas Gorana Delića danas su poznati bar u većini, ako ne gotovo svim crnogorskim domovima, ponajviše kroz njegovu ulogu urednika i voditelja jutarnjeg dnevnika na televiziji Vijesti. Ko bi rekao da je djelovalo da će se čovjek sa malih ekrana koji nam donosi najvažnije informacije tokom dana obreti na mnogim drugim pozicijama prije nego ispred kamera. Odmjeren u izjavama, skroman u željama, ni sam Delić nije mogao da zamisli da će postati TV lice, sve dok se to nije, spletom okolnosti, desilo. A kad je bačen u vatru, to ga je kupilo i nije bilo povratka nazad. Zaljubljen u sport, ali nije se odlučio da mu to bude životni poziv. Talentovan za novinarstvo, sebe je vidio prije svega kao nekoga čiji potpis stoji na dnu članka u novinama, a ne nekoga ko će se obraćati hiljadama parova očiju uprtih u njega.
“Kad sam bio mlađi, zanimalo me je pisanje. Kroz osnovnu i srednju školu sam lijepo pisao, tangirala me književnost. Obično je to neko razdoblje života gdje te je malo i sramota od toga ako si muškarac i onda sam nekako to gurao od sebe. Moja razredna je govorila da sam imao izuzetan dar i kroz srednju školu to nisam nadogradio kako je trebalo. Uvijek mi je to bio lijep izraz, volio sam nešto da pišem i za sebe, ali nikad da to prezentujem, nisam volio da se izlažem javnosti”, priča on za “Play” ukazujući na to koliko se njegov stav iz prošlosti kosi sa onim što radi danas.
Do 18. godine ozbiljno se bavio fudbalom, ali fudbaleri generalno nisu poznati kao veliki ljubitelji književnosti. Zato je sa dolaskom punoljetstva Delić odlučio da ne želi da se profesionalno bavi sportom.
Nije imao glavu fudbalera, kaže on, mada mu je sport ostao jedna od velikih ljubavi kojom će se baviti “dokle god ga zdravlje bude služilo”. Kada je trebalo upisati fakultet, tražio je nešto što će pomiriti njegove afinitete prema sportu i pisanju i našao ga je u sportskom novinarstvu.
“Upisao sam taj fakultet, ekspresno ga završio i tad je počelo stručno osposobljavanje, ima već 8-9 godina od tada. Konkurisao sa za neku novinu, jer sam želio da se bavim štampanim medijima, nije mi padalo na pamet da se pojavljujem na TV-u. I desi se da dođe do neke greške u klasifikacijama i mene ubace u lokalnu televiziju”, prisjeća se Delić.
Nadređeni u televiziji Nikšić odmah su kod njega primijetili “žicu” za pisanje priloga, ali i naišli na veliki otpor kada je trebalo stati pred kamere.
“Dolazilo je do toga da se nađem u konfliktu sa mojom direktoricom jer nisam htio pred kamere. Kad se to ipak desilo ušao sam u studio, osjetio taj strah, sudario se sa tim adrenalinom i... to je počelo da me radi, ta eksplozija emocija”, ističe on.
Međutim, nije išlo sve glatko od starta. Prisjećajući se svog prvog pojavljivanja na TV-u, Delić kroz smijeh priča kako je sam sebi bio jeziv i izgledao “kao Robokap”.
“Toliko krutosti, grubosti u glasu, toliko nekakve loše glume. Ja nisam ni pokušao da glumim, ali kada sam prvi put vidio sebe tako sam katastrofalno izgledao da sam poželio da se više nikad ne pojavim. Baš mi je to bio težak period. Ali onda je u meni proradio inat, jer ne volim tako lako da odustajem. Nikad nisam imao neke idole, ali sam počeo da gledam i učim od pravih ljudi. Gledao sam svjetske medije, ulazio u materiju i shvatio u čemu je ključ: u ležernosti, jedostavnosti i kad si duboko u tome što radiš. Počeo sam da pripremam - u početku sa urednicima, kasnije sam - sve što radim i kad je meni to bilo duboko jasno, kad sam postao vladar svega što izgovaram, onda su se otklonili svi strahovi”, kaže novinar TV Vijesti.
Oprobao se u praktično svim formama, da bi sebe pronašao u onoj najozbiljnijoj - informativi.
“Kao klinac uvijek sam želio nešto što nije karakteristično za moju generaciju. Ni dok sam se bavio sportom nisu me privlačili ti razni stilovi oblačenja koji su bili tad popularni, ja sam uvijek sanjao da na poslu nosim odijelo. I sad se kući smijemo kako mi se ta želja i ostvarila”, priča on.
Nakon pet godina na televiziji Nikšić, stigao je transfer u Vijesti i Delić kaže da je želio da vidi da li je lokalnog karaktera ili neko ko zaista može zablistati na medijskom nebu Crne Gore i suočiti se sa svim izazovima koje rad u najgledanijem mediju donosi.
“Bila je to nova arena za dokazivanje. Morao sam da pokažem od čega sam satkan. Krenulo se praktično iz početka, radio sam kratko u jutarnjem programu, ali sam brzo prešao u informativu i tu sam pronašao svoj prostor. Preuzeo sam nešto po čemu me ljudi možda najviše prepoznaju, te jutarnje vijesti koje uređujem i vodim, ali se vrlo često pojavljujem i u vijestima u pola pet, u pola sedam... Tako da sam i u TV Vijesti odradio gotovo sve forme. Ovdje sam tri godine i mogu reći da sam do sad baš nagomilao iskustva i primijenio u praksi sve ono što sam znao, čitao, kroz druge ljude doživljavao”, ukazuje Nikšićanin.
Na pitanje zašto informativa, Delić odgovara naravno sportskom analogijom.
“Kao kad ste klinac, pa tražite pozicju na terenu koja vam najbolje paše, recimo ako se radi u fudbalu neko je golman, neko zadnji vezni, a neko špic. Tako je i meni to forma koja mi je najbolje legla. U informativi je najveća akumulirana količina straha. Tu nemate pravo na grešku i to je ono što mene radi, volim da se sudaram sa tim ozbiljnim životnim situacijama. Odluke se donose prebrzo, a veoma su važne, jer možete da oštetite nečiji život, karijeru... Sve mora da bude brzo, efikasno, tačno, precizno i što je najbitnije istinito. I nakon toliko rada vi izađete da sve to saopštite u pet, deset minuta, pola sata i morate da budete potpuno fokusirani. Sama prezentacija na kraju je zapravo najlakši dio posla, a ljudi to doživljavaju kao najveći stres”, objašnjava voditelj, da bi zatim poentirao: “Suština televizije je da funkcionišete u nekim za normalnog čovjeka abnormalnim uslovima”.
U takvim uslovima Delić je vidio da može sa uspjehom da radi na televiziji sa nacionalnom frekvencijom, mada će skromno reći da je na drugima da sude. Za sport je ostao vezan, ali više kao hobi. Poučen primjerima iz svog okruženja, nije želio da se poslije prve povrede zapita što radi i od čega će da živi. Dodaje i kako ljudi znaju sebe da precijene, te da možda nije bio ni dovoljno talentovan da bi bio profesionalac koji će da zarađuje za život od toga.
“Uvijek sam maštao da radim posao, živim normalno, nikad nisam maštao o milionima, već o srećnoj porodici i dobrim prijateljstvima, da imam dovoljno da mogu to dvoje da održavam. Volio bih ko svi normalni ljudi da imam pristojan stan, pristojan automobil - nikad najbolji, nego prosjek.... Želim zdravo dijete, kao što već imam jedno i volio bih da imam još par, normalan odnos sa suprugom i pregršt prijatelja koje ću moći da ispoštujem u svakom trenutku. To je moj životni san. I naravno, želim što duže da mi roditelji požive”, otkriva on.
Porodica i prijatelji nešto su čemu je najviše posvećen u životu i zato kaže da ne sanja direktorske fotelje i visoke pozicije. Na poslu se trenutno osjeća ostvarenim i na pitanje što je sljedeći korak za njega u karijeri odgovara da ne zna šta želi, ali da zna šta ne želi - da mu ono šta radi bude teret.
“Nisam od onih koje pojede posao. Ne mogu reći da nisam ambiciozan, u smislu da uvijek poslu prilazim sa hiljadu odsto posvećenosti. Ali ima ljudi koji su vrlo uspješni, a koji ne gledaju svoju porodicu i prijatelje. Ja ne želim da mi se to ikad desi. Želim da provodim svoje vrijeme sa užom i širom familijom, da provedem svaki trenutak sa svojim djetetom i da budem na neki način uzor kao što je meni to bio moj otac. Funkcije, novac i slične stvari me ne zanimaju. Nažalost, danas je to koliko zarađuješ glavno mjerilo čovjeka”, zaključuje Delić.
Porodica i prijatelji nešto su čemu je Goran najviše posvećen u životu i zato kaže da ne sanja direktorske fotelje i visoke pozicije
Zatim se prisjeća razgovora sa kumom, koji je takođe mladi tata sa godinom staža manje od Delića, koji mu priča kako se naježi kad se drugi roditelji hvale kakve su njihovoj djeci patike, majica...
“On me pitao od kad nisam čuo da neki roditelj kaže: ‘Ja hoću da moje dijete bude najbolji čovjek u odjeljenju’. I stvarno nijesam. Ja sam se onda zamislio i stvarno bih volio da neko to kaže za mog sina. Jer u vrijeme naših očeva to je bila najjača kvalifikacija. Džabe novci, automobili, bogatstva, ako je nekoga stid da se predstavi čiji je i od koga. Nekad nisi mogao biti prihvaćen sve da si imao milijardu, ako je ona oteta ili donijeta preko nekih sumnjivih poslova. Danas je to, nažalost, krem društva, ti ljudi koji su ranije bili prezreni, danas oni diktiraju tempo života i tvoje dijete se osjeća postiđeno zbog njihove djece kojoj su na ovaj ili onaj način obezbijedili sve, a ti djetetu od tri, pet, sedam, deset godina ne možeš da pojasniš da to nije suština života”, kaže Nikšićanin.
“Najveća satisfakcija je kad vidiš da ti ljudi vjeruju”
Ljudi ga danas kad ga sretnu u njegovom gradu prepoznaju sa malih ekrana, ali Delić više puta ističe da ne želi da bude zvijezda i da mu je smiješno kad neko u Crnoj Gori iz njegove struke pokušava da bude selebriti. Ipak, priznaje da prijaju mali znaci pažnje od onih kojima se obraća kada saopštava vijesti. “Mislim da laže onaj koji kaže da to ne prija. Prija kad vas prepoznaju, kad vas pohvale, da imate osjećaj da na neki način kreirate svijest nekog čovjeka, da ste vi taj koji mu prenosi najbitnije informacije i da vam neko vjeruje. To mi je najveća satisfakcija, da izađem pred kamere i da mi neko vjeruje. Zbog toga se trudim da savjesno obavljam svoj posao”, priča on.
Kaže da u tom brzom donošenju odluka i “borbi” sa minutima i informacijama uglavnom nema kad da razmišlja o tome koliko ga širok auditorijum gleda.
“Mnogi od nas nisu svjesni koliko je naš rad praćen, a to se lako pokaže, nažalost, onog trenutka kad neko od kolega ima gafove, gegove, nenamjerne, namjerne, desi se neka greška u živom programu i onda krenu da kruže internetom snimci. Kad sve komšije, rođaci koji su navodno slučajno baš u tom trenutku upalili televizor počnu da vas zovu, onda shvatite u stvari kolika je ta vaša prikrivena moć. I u jednom trenutku vam zadrhte noge i pomislite što bi bilo da se meni desi nešto, ko bi me sve vidio”, objašnjava Delić.
Na pitanje da li su se njemu dešavale takve stvari, odgovara da se srećom ne može pohvaliti da ih je imao puno, ali se sjetio jednog koji mu se desio kad je počeo da radi za TV Vijesti.
“Došao sam sa TV Nikšić i kao i ovdje, tamo sam imao sjajan odnos sa tehnikom. To su moji prijatelji koji su vjerno pratili moj rad otkad sam prešao. Često smo se šalili u našoj komunikaciji, ja im govorim gdje sam došao, u ozbiljan sistem, oni sa druge strane mi kažu: ‘Što si otišao od nas, desiće ti se nešto, platićeš, vidjećeš’. I prilikom odjavljivanja jedne emisije ja kažem: ‘Hvala što ste gledali TV Nikšić’. I oni su to snimili i nakon toga godinu dana me ‘maltretirali’, pričali mi: ‘Jesam ti rekao, hoće srce gdje mu je milo’ i slično. Ja sam se u istom trenutku ispravio naravno, ali su oni katovali samo onaj dio koji je njima bio potreban da bi se našalili sa mnom”, priča voditelj kroz smijeh.
“Informativa - to sam ja”
Prosječnom gledaocu voditi dnevnik djeluje kao najzahtjevniji i najodgovorniji posao na televiziji. I zaista, Delić ističe kako u informativi nema prava na grešku, svako od njega očekuje ozbiljnost, pa nema pravo ni na osmijeh.
“To je nešto što meni odgovara. Informativa je nešto što sam ja. Naravno, u živom programu zna svašta da se desi, ostanete bez kontrole, bez tona i tu shvatite koliko morate da bude jaki u glavi, nemate ničiju pomoć i razmišljate milijardu na sat. Svaka odluka vas može koštati karijere, svaka pogrešno izgovorena riječ vas može obilježiti za čitav život. I to je vrlo stresno. Kad nešto zašteka, to obično ne ide samo, i jednom prilikom mi se desilo da u studiju praktično ništa nije radilo. I onda radiš po nekom osjećaju, niti znaš kad si u programu, niti čuješ sebe. Ja sam se u tom trenutku izborio sa tim, izašao sam iz studija, došao do redakcije i odjednom me je oblio znoj, koja je to količina stresa. Ti si se borio sa tim i kad si izašao shvatio šta je sve moglo da se desi”, pojašnjava Nikšićanin.
Za njega je najzahtjevniji format jutarnji program i Delić kaže da mu je ponekad krivo koliko je rad njegovih kolega i koleginica u toj formi potcijenjen.
“Neke kolege će se možda smijati, ali mislim da nemam taj kvalitet glume u studiju koji je potreban za neke druge forme. Za to je potrebno da budete specifična osoba i zbog toga se divim mojim koleginicama iz jutarnjeg programa, jer je to tako kompleksan format. Zamislite za svaku emisiju se pripremate za sedam, osam različitih oblasti. Morate biti duboko u materiji ako ne želite da ispadnete smiješni”, naglašava on.
Mada se školovao za to, nije se obreo u sportskom novinarstvu jer mu je to bilo preusko polje djelovanja. Imao je utisak da je previše sportskih novinara, mada i za njih smatra da nisu dovoljno cijenjeni.
“Naš najveći problem je što novinare dovodimo sa ulice. Pretvaramo ih u držače mikrofona i radnu snagu ocjenjujemo na osnovu toga koliko traže za platu i onda se pitamo gdje nam je kvalitet. Mislim da je brzina pojela naš posao. Brzina i nerazumijevanje za neke stvari. Za kvalitet je ipak potrebno vrijeme, a današnja dnevna traka ne trpi takve iskorake. Po mom mišljenju u novinarstvu, ma u svakom poslu, čovjek koji je autor nečega sam zna je li to dobro ili nije. To je negdje usud ovog posla, što nekad morate svjesno sebe degradirati u toj brzini informisanja”, mišljenja je Delić.
Bonus video:
