Kultni film “Kazablanka” je tipični primjer serije slučajnih neprilika koja se na kraju pretvori u uspjeh. Produkcija kuće Warner Bros, zavedena pod brojem 410, savršeni je spoj scenarija, režisera i glavnih glumaca iz čijeg je amalgama nastao legendarni romantični triler.
Svi koji su učestvovali u snimanju “Kazablanck” govore o haosu njenog nastanka. Neke od ključnih uloga filma još nisu bile dodijeljene kada je produkcija započela snimanje. Posljednja verzija scenarija nije odobrena do nekoliko sedmica prije početka snimanja, a kao što je već spomenuto, do samoga kraja, nije se znalo kako će se film završiti. Kada je snimanje završeno, malo je nedostajalo da iz ovog ostvarenja ispadne jedan od njegovih zaštitnih znakova, pjesma “As Time Goes By”.
To su samo neki momenti koji su obilježili snimanje ovog kultnog filma. A ima ih još.
”Kazablanka” Majkla Kertiza se u istoriju kinematografije upisala sa tri Oskara i još pet nominacija za ovu nagradu, ali mnogo vrednije mjesto zauzima u srcima ljubitelja sedme umjetnosti. Avantura snimanja filma koji će postati kultnim započinje 8. decembra 1941. godine, dan nakon japanskog napada na Perl Harbur. Tekst pozorišnog komada pod naslovom “Everybody Comes to Rick’s”, od kojega će nastati “Kazablanka”, toga je dana dospio na sto Stivena Karnota, Warnerovog čitača čiji je zadatak bio vrednovanje rukopisa i njihova filmskog potencijala. Nakon tri dana, Hel Volis, producent s nizom uspješnih produkcija za kuću Warner Bros tokom tridesetih godina, primio je Karnotov kratki komentar: “Odlična melodrama. Živopisno, savremeni background, napetost, psihološki i fizički sukobi, zamršena radnja, sofisticirani efekt. Mogućnost hita - za Bogarta, Kegnija ili Rafta u neuobičajenoj ulozi i, možda, Meri Astor”.
Već prije Božića, Volis je odlučio da snimi film i započeo je pripreme, čak i prije nego li je scenario otkupljen, a naslov je izmijenjen u “Kazablanck”. Volis je djelovao brzo i s entuzijazmom iz više razloga. Prije svega, ulaskom Sjedinjenih Država u rat protiv sila, Holivud je odjednom počeo da vapi za temama koje bi podržale nacionalne vojne napore, a koje bi ujedno donijele i zaradu. Priča o Amerikancu upletenom u nastojanja evropskih izbjeglica da se domognu Amerike, smještena u egzotičnom Maroku, činila se sigurnim poslom.
Slijedila je podjela uloga. “The Hollywood Reporter” objavio je početkom 1942. vijest da će glavne uloge u kultnom filmu dobiti budući predsjednik Sjedinjenih Država Ronald Regan, izazovna Džejn Šeridan i irski tenor Denis Morgan. Pokazalo se da je kontroverzna podjela, o kojoj su decenijama poslije raspravljali filmski poklonici i istoričari, bila tek paušalna vijest ne bi li se najavio novi film. Producent Volis, tih i povučen čovjek, ulogu je već bio namijenio Bogartu.
Dodjela glavne ženske uloge bila je puno složenija. Iako u svojoj autobiografiji Volis tvrdi da je od početka želio Ingrid Bergman, dokumenti iz doba priprema za snimanje govore drugačije. Jedina glumica koja je uzimana ozbiljno za ulogu, bila je Džejn Šeridan. Tek kasnije pojavila se ideja da bi neka evropska glumica bila prikladnija za ulogu Ilze, zbog vjerodostojnosti brige za okupiranu domovinu, nasuprot Rikove neutralnosti. No, i kod dvije evropske kandidatkinje za ulogu, Hedi Lamar i Ingrid Bergman, Lamar je dobila prednost. Ipak, izbor je zbog zauzetosti glumice na kraju ipak pao na Bergman.
Pripreme za snimanje bile su gotove, ali ne i scenario. Usprkos tome, snimanje je započelo predviđenog 25. maja 1942, i to flešbek-scenama. Jedna od njih sadržala je poznatu Rikovu uzrečicu - “Here’s looking at you, kid”, čiji se konačni oblik pripisuje Bogartu, kao i u slučaju one pri prvom ponovnom susretu Rika i Ilse - “Of all the gin joints in all the towns in all the world, she walks into mine”.
Za razliku od Bogartovog učestvovanja u kreiranju filma njegov angažman na pripremi romantičnih scena s Bergman bio je nikakav. Za to postoje dva razloga - strah od zasjenjivanja svježinom i talentom partnerke, ali i ljubomora tadašnje Bogartove supruge Majo Methot, koja je od prvog dana snimanja bila uvjerena u ljubavnu vezu dvoje glavnih protagonista. Bogartovo izbjegavanje Bergman je kasnije prokomentarisala riječima “Ljubila sam se s njim, ali ga nikada nisam upoznala. Poljubac je divan trik koji je dizajnirala ljudska priroda, da zaustavi govor onda kad riječi postanu suvišne”.
Publika je na prvi pogled zavoljela Rika, vlasnika sumnjivog i popularnog bara u Kazablanki, na početku Drugog svjetskog rata. Kada Ilza, žena koja ga je u Parizu ostavila bez objašnjenja, “od svih barova na svijetu” uđe u njegov, ali sada kao supruga Viktora Lasla, vođe Pokreta otpora, pred glavnim junakom je velika lična dilema - hoće li im pomoći da pobjegnu od nacista u Ameriku? Mada je njegov životni moto da “ne rizikuje ni zbog koga”, cinični i distancirani Rik rizikovaće mnogo, a ponajviše svoje ranjeno srce, da pomogne Ilzi.
Ingrid Bergman je bila viša od Hemfrija Bogarta, pa je on morao da nosi cipele s platformama kako bi bio viši od nje. Kada bi se izuo, reditelj Majkl Kertiz bi stavljao kutije i gajbice na koje bi ovaj stao i stvorio iluziju da je viši od “voljene”. U scenema gdje sjede i razgovaraju, Ingrid bi morala malo da se pogrbi.
Nedovršeni scenario i stalne izmjene u njemu počele su tokom snimanja stvarati brojne probleme, posebno u scenama koje se odvijaju u Rick’s Caféu. Jedan od problema bio je i lik Sema, jer tumač lika Duli Vilson, iako je znao da pjeva, nije znao da svira klavir, već je bio profesionalni bubnjar. Čuvena kompozicija “As Times Go By”, koja u filmu igra važnu ulogu, svirana je na playback kada u scenama nije bilo dijaloga. Zbog snimanja tona uživo, Vilsonov nedostatak u scenama s dijalogom nadoknadio je pijanista Eliot Karpenter koji je svirao klavir tik do njega izvan kadra. Vilson je gledao u ruke pijaniste pored sebe i pokušavao imitirati pokrete. Sada je Bergman mogla izgovoriti svoje slavne rečenice: “Play it, Sam. Play As Time Goes By”, a Bogart: “If she can stand it, I can. Play it!”.
Napokon, pred sam kraj snimanja, nakon svih mogućih verzija završetka filma koje su razmatrane i odbijene, neko, čije se ime danas ne zna, našao je rješenje: Rik će pustiti Ilzu da ode sa suprugom Laslom, ali ne zbog svoje slabosti i nemogućnosti da joj išta ponudi, već zbog jedinog dovoljno uzvišenog razloga koji ona ne može otkloniti - važnost njenog rada s Viktorom u Pokretu otpora.
Iako je premijera “Kazablanke” održana 26. novembra 1942, u američkim se kinima pojavila tek u junu sljedeće godine, pa ju je Academy of Motion Picture Arts and Sciences ubilježila kao djelo iz 1943. Uspjeh u kinima je filmu za kojeg se još nije ni sanjalo da će postati klasik donio osam nominacija za nagradu Oskar, od kojih je tri i osvojio - za najbolji scenarij, režiju i film. Iako nisu osvojili Oskare, “Kazablanka” je za glavne glumce bila uspjeh koji im je osigurao trajne karijere i vječnu slavu.
Bonus video:
