Iz tog je oblaka došao sumrak Cetinjskog dvora

Esej poznatog književnika, napisan krajem osamdesetih godina, o istoriji, istoriografiji i manipulacijama koje nerijetko prate pokušaje da se istorija jednog naroda razumije
900 pregleda 1 komentar(a)
Kralj Nikola sa porodicom
Kralj Nikola sa porodicom
Ažurirano: 27.04.2019. 13:11h

(Nastavak iz prošlog broja)

Gospodo profesori, ovo je samo kraći uvod u povijest potapanja jedne povijesti u mutne vode balkanske blasfemičnosti, s beogradskim predznakom kada se Crna Gora i njena istorija hoće otjerati iz istorije, ili razvodniti u vodama tromih srpskih rijeka, od kojih nijedna ne ulazi u Crnu Goru, a od crnogorskih rijeka samo Lim nakratko ulazi u Srbiju! Geografija i vodotoci su ove dvije zemlje od iskona podijelili, tako da međunarodne komisije za razgraničenje tu nikada nijesu imale posla.

Nikada na Balkanu i balkanskom okruženju, tu spada i balkanski Mediteran, nije postojala zemlja na koju se nasrtalo kao što se na Crnu Goru nasrtalo: brojni krivotvoritelji povijesti i danas nasrću, ili tek danas blasfemično nasrću. Ta zemlja je ipak opstala sve do danas, mada je njen današnji identitet dio identiteta jedne države nastale 1918. godine. Identitet te države, a ta država je Jugoslavija, još od samog postanka, vezan je za gubljenje identiteta Crne Gore. Zato se, gospodo profesori, ne treba čuditi što, možda, još u crnogorskim vrletima, gudurama, urvinama, brdima, dubodolinama, mrčavama, timorima, planinama, lovćenima, durmitorima, komovima, rumijama, prokletijama, kamenicima, grebenicima, vežešnjicima, brotnjicima, panduricama, garčevima, štavnama, morakovima, maganicima, štuocima, stravčima, vučjim dolovima, fundinama, sinjavinama, lukavicama, bjelasicama, zabitima, zaseocima i selima, koja su zadržala svoja nekadašnja zemljopisna svojstva i poslije revolucije, ima Crnogoraca koji i danas, uz gusle, diple, duduke, čaktare i zvona, uz nebeske gromoderine i rzanje konja, i bez ičega toga, ojkaju, ječe, nariču, đekaju, leleču za onom Crnom Gorom što je 1918. godina lišiše svega pa i imena. Možda u toj surovoj crnogorskoj geografiji ima Crnogoraca sličnih tom vražjem reljefu, koji pamte i zlopamte državu koja ih nasilno liši i sopstvenog imena i države.

Ne zamjerite tim ubogim iskoncima, koji još negdje duboko u sebi čuju Duklju, Zetu i Crnu Goru, što ni avnojevskoj Jugoslaviji ne vjeruju da nije rođena sestra one versajske. Kad je Podgorička skupština (1918) usvojila odluke, napisane u Beogradu, da više nema ni Crne Gore, ni dinastije Petrović Njegoš, jedan je Vasojević, ugledni skupštinar te Skupštine, ustao i zapitao predsjedavajuće: “Znači li to da mi više nijesmo Crnogorci?” Dobio je odgovor: “Znači!” Njegov odgovor na to “Znači” bio je: “Auuuuuu!” Taj Crnogorac, kojemu je tog dana uzeto narodno ime, a za to uzimanje je i sam glasao, toga se trenutka pretvorio u vuka, koji je na svom vučjem jeziku najbolje iskazao bol za onim što mu je uzeto - za svojim crnogorstvom!

Gospodo profesori, u prvom je poglavlju ovoga spisa, u grubim sjenčenjima - data jedna dugo pripremana, i dobro pripremljena, istorijska situacija, u kojoj je jedan već stari, onemoćali i prilično senilni kralj, paranoično zagledan u kraljevsku krunu na svojoj glavi, bio predodređen da bude totalni gubitnik. On je to, prije svega, zahvaljujući svome političkom neumijeću, cetinjskom pijemontskom patetikumu i srbujućem sljepilu da u svome zetu - Petru Karađorđeviću, zapravo u već moderno postavljenoj Srbiji, prepozna jedinu pravu opasnost za svoju krunu i državu, što je, mjereno dukljansko-raškim korijenima državnosti, cijelih stotinak godina starija od Srbije.

Stari, njeguški lakomi, cetinjski kralj, misleći da će svoje kraljevstvo s dukljanskim korijenima proširiti i na Srbiju, a onda redom na sve južnoslovenske zemlje, nije ni pomišljao da svoju krunu, prijesto i kraljevstvo ustupi svome već stasalom sinu prestolonasljedniku Danilu, oženjenom jednom simpatičnom i veoma racionalnom Švabicom iz roda nekadašnjeg hesenskog plemstva, koje je Evropa već bila zaboravila. Ne bi ni taj kraljevski očinski potez bitno oporavio već razornom epikom, mitomanijom i mentalitetskom arhaikom na smrt osuđeno cetinjsko kraljevstvo. Doduše, prestolonasljednik je bio bez ikakvih vladarskih ambicija, okrenut samo evropski lagodnom životu, ljubavnim skandalima, kocki i streljaštvu, gdje nije bio bez rezultata. Ustupanjem krune prestolonasljedniku, stari kralj ne bi oporavio svoje kraljevstvo, već samo ubrzao njegov kraj. Nikola je i kao otac i kao kralj svojim muškim porodom bio grdno razočaran, a i porod njime. Iz tog je oblaka došao pravi sumrak Cetinjskog dvora! Vrijeme, protivnici i istorija, čijim ćudima nije bio dorastao, učinili su od jednog starog kralja tragičnu, a i komičnu, folklorno operetsku ličnost, koju nije bilo teško otjerati u progonstvo: većina njegovih ministara i većina njegovog generaliteta već je radila za Beograd i zajedno sa srpskim generalima (Pešićem i Jankovićem), zapravo pod njihovim nadzorom i po njihovim instrukcijama, pripremala njegovu detronizaciju i bezglavo bjekstvo u Evropu, kod saveznika, koji su, kao i njegovi generali i ministri, već zdušno radili za Beograd, samo protokolarno uvažavajući poskitanog crnogorskog kralja i njegovu malobrojnu svitu.

(Nastavak u narednom broju)

Pljačka je tolerisana kao pohvalna epska praksa

I po Marksu i po svim teoretičarima klasnosti, među pljačkašima i divljacima nema klasnih razlika. Oponiram Karlu Marksu da su Crnogorci bili divljaci, ili da su bili više divljaci nego što su to bili sjeverni narodi, zatim Njemci, Rusi, Srbi, Bugari, Turci i čitava ona skupina naroda u Srednjoj Aziji. Nekada su zaista bili i pljačkaši. Zar im takav način privređivanja nije bio nametnut vjekovnom turskom okupacijom?! No, i bez Turaka pljačkaštvo je na Balkanu, sve do osvita devetanestog stoljeća, bilo tolerisano kao pohvalna epska praksa među Brđanima. Zapravo kod civilizacijski perifernih, to jest rubnih naroda, pljačka je bila arhetipski oblik hrabrosti, što se čak i u porodičnim zdravicama isticalo. Kod Crnogoraca je pljačka sankcionisana usmenim i pismenim prijetnjama Šćepana Malog i prvim crnogorskim zakonikom - Stegom Petra Prvog Petrovića Njegoša, koju krstom potpisuje dvanaest nepismenih serdara i vojvoda. Bilo je to takvo životodajno crnogorsko vrijeme, a i balkansko, kada je jedan pismen čovjek, naravno predvodnik i ugledna ličnost, bio dovoljan za sve pismene potrebe čitavog naroda. U drugoj polovini devetnaestog vijeka kod Srba je bio najzaposleniji čovjek pisar. Većina vođa Prvog i Drugog srpskog ustanka bili su nepismeni. U devetnaestom vijeku su samo Srbi imali nepismenog šefa države, stvoritelja države, knjaza Miloša Obrenovića!

Bonus video: