“Jedna od dobrih strana muzike je što kada te pogodi, ne osjećaš bol”, kazao je Bob Marli.
Ali, to kada „pogodi“ ne pušta. Tako su 1982. godine jugoslovensku javnost pogodili stihovi “Ima jedan svijet gdje živjet bih htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela…” koje je otpjevala Zorica Kondža, Splićanka za koju su vrlo brzo muzički kritičari, uvjerivši se u njene izuzetne vokalne sposobnosti i veliki raspon glasa, kazali da ima jedan od najboljih glasova na ovim prostorima.
Ovoga ljeta publika u Crnoj Gori “najbolje sačuvanu tajna hrvatske pop muzike”, kako tvrde muzički znalci, imaće priliku da čuje na nikšićkoj tvrđavi, završne večeri Bedem festa, 5. avgusta.
Zorica se, u razgovoru za “Vijesti” prisjetila početaka, kako je to dijeliti scenu sa suprugom, sa kime bi voljela da snimi duet, šta bi promijenila da može vratiti vrijeme unazad, šta planira…
Iza Vas je karijera duža od tri decenije. Da li se možete sjetiti početaka i šta je to što je presudilo da muzika bude Vaš izbor?
Nikada neću zaboraviti svoj prvi nastup. To je bilo mjesto Kostanje, kod Omiša. Nastupala sam sa grupom ‘Novi dan’. Imala sam tada 16 godina i jako sam se bojala da će me netko gađati jajima, paradajzima, jer sam mislila da ono što publika traži ja im ne mogu dati. Naravno, sada znam zašto sam to mislila. Ipak sam imala 16 godina i nisam poznavala svoje mogućnosti. Međutim, poslije prve prve pjesme doživila sam taj prvi gromoglasni pljesak i shvatila da ja to znam raditi. To se toliko ureže pod kožu, ta energije između publike i pjevača je neopisiva i to je naprosto bila ljubav na prvi pogled koja me drži i danas.
Vaš muzički put počeo je u grupama “St”, “Novi dan”, “Pirati”, “Stijene”. Sa grupom “Stijene” otpjevali ste nekoliko evergrina, poput “Ima jedan svijet”, “Singing that rock ‘n’ roll”, “Sve je neobično ako volim te”… Koliko su “Stijene” uticale na Vašu muzičku karijeru?
Dogodilo se da smo svi bili generacija, s puno energije i ljubavi prema muzici i našli smo se svi na pravom mjestu u pravo vrijeme, sa svojim idejama i entuzijazmom. Nismo razmišljali o ničemu, osim o glazbi i to nas je veselilo. Napraviti zajedničku pjesmu bila je najveća radost za nas.
Solo karijeru počeli ste 1984. godine i nju su obilježili brojni festivali, prije svega “domaći” Splitski, ali i mnogobrojne nagrade. Da li ste i dalje rokerka ili su festivalska muzika i mediteranski temperament pobijedili pa Vam danas više leže ljubavne balade?
Jednom roker, uvijek roker. Rođena sam s rok muzikom, ali isto tako ne mogu pobjeći od svog mediteranskog štiha jer je to moj identitet. A ljubavne balade mogu se pjevati u svim žanrovima, tako da to ne bih dijelila. Danas kao zrelija smatram da postoji samo dobra i loša muzika, jer i rok može biti loš, i klasika može biti loša, i čovjek može biti loš.
Sa grupom “Stijene” snimili ste četiri studijska albuma, samostalno dva i Zlatnu kolekciju sa najvećim hitovima. Da li Vam je žao što nijeste bili produkcijski „plodniji“?
Naravno da mi je žao što nisam snimila više, ali podatak da sam jedina žena u Hrvatskoj koja je rodila tri sina i u braku sam više od 30 godina sa istim čovjekom…a šta će vam deset albuma ako od tih deset znate samo tri pjesme.
Kako to izgleda kada sa suprugom, Joškom Banovim, dijelite scenu, a ne samo i život, i to duže od tri decenije? A još, kada je i najstariji sin Toni pored Vas?
Da je suprug loš muzičar, sigurno ne bi dijelio sa mnom scenu. Ali, imam sreću da je jedan od najboljih klavirista u zemlji, a sada to postaje i sin Toni koji svira bubanj. Sa njima se osjećam sigurno.
Jednom ste rekli da se muzika sve manje sluša, a sve više gleda. Vi ste, međutim, dokaz da za dobar glas i kvalitetnog pjevača ima nade. Je li teško opstati i trajati na ovom našem (mislim na region) muzičkom nebu?
I dalje stojim iza toga što sam rekla. Zbog toga se i dalje veliki pjevači broje na prste i ostaju. Naravno da je u početku bilo dosta borbe za opstanak, ali mislim da se vremenom ipak napravila selekcija, da su najbolji ostali i dan danas.
Koliko publika danas “sluša” tekst neke pjesme?
Uvijek je bilo ljudi koji su slušali tekst, ali i tekst koji je pratila dobra muzika. Oduvijek sam gledala na ljude koji su na tekst i glazbu gledali kao i ja. Nekim ljudima je potreban tekst, nekima ritam. Neka moja pjesma odmah postane popularna, a nekoj treba duže vremena. Neke pjesme postanu hit ne radi kvaliteta, nego radi slike, a te pjesme ne traju dugo. Danas se ne sluša samo tekst i muzika, već se još i gleda…Znate šta Vam želim reći.
Da možete vratiti vrijeme unazad, šta biste promijenili?
Frizuru i kuhinju (smijeh)
Koja je to Vaša pjesma za koju biste mogli reći da Vam je obilježila karijeru, a koja Vas pjesma najbolje opisuje?
“Ima jedan svijet”, “Zar je voljeti grijeh”, izdvojila bih duet sa Oliverom “Ti si moj san”.
Šta mislite o današnjoj muzičkoj sceni regiona?
Ne slušam puno, ali mislim da nije puno drugačija nego kod nas. Uvijek iz svake zemlje izađu najbolji i za njih se sazna i van granica.
Na sceni ste duže od tri decenije. Šta možemo od Zorice Kondže očekivati u naredne tri decenije? A posle ćemo se dogovoriti za dalje.
Za naredne tri decenije biću u staračkom domu i imaću svoju zrelu i najvjerniju publiku koja mi neće otići s koncerta nigdje, jer neće moći na noge (smijeh). A do tada, odnosno do staračkog doma, ću naravno davati sve od sebe da budem što više sa svojom vjernom publikom.
Želja dueti sa Žakom Houdekom, Masimom...
Snimili ste i nekoliko dueta, sa Oliverom Dragojevićem, Nenom Belanom, Tonijem Cetinskim… Šta je to što presudi s kim ćete snimiti duet? S kim biste još voljeli da snimite duet?
Mi se jednostavno osjetimo. Vežu nas, uglavnom, dobra muzika, dobri glasovi, melodija. Želja mi je snimiti s nekim duet zbog glasa i interpretacije. I spontano najčešće dođe. To vam je kao zaljubljenost, osjeti se dobra vibra. Voljela bih snimiti duete sa Žakom Houdekom, Massimom, bendom ‘Opšta opasnost’… Ima ih.Radujem se koncertu na Bedem festu
Da li ste nekada nastupali u Nikšiću i šta očekujete od Bedem festa?
Sjećam se da sam sa ‘Stijenama’ imala veliku turneju po Crnoj Gori, ali se ne sjećam detalja. Bilo je davno, ali i poprilično veselo. Radujem se koncertu na Bedem festu i očekujem sve ondašnje i mlađu generaciju. I da se podsjetimo kako nam je nekad bilo. Malo stariji su me već odavno izanalizirali i znaju što od mene očekuju. Drago mi je što dolaze i mladi ljudi koji su željni dobre muzike. Imam osjećaj da su mladi ljudi počeli cijeniti dobre pjevače i dobre pjesme. Hiperprodukcija je u punom jeku, ali dobra muzika uvijek nađe put do publike koja cijeni kvalitet.
Bonus video:
