Muzičarka Nikolina Nika Kovačević svoj prvi džeparac zaradila je pjevajući na manifestaciji koja je organizovana u Vojvodini. Svoj život ne bi mogla da zamisli bez tonova, a u slobodno vrijeme voli da piše...
Što si kao klinka željela da budeš kad porasteš?
Oduvijek sam znala, a i željela da se bavim umjetnošću. Nisam pravila naročito radikalne odluke po pitanju vrste umjetnosti, s obzirom da sam se dugo bavila glumom, pohađala kurs novinarstva, uređivala i vodila dječje emisije na Televiziji Pink Kids. Sve moje tadašnje aktivnosti odavale su utisak da ću, “koje god zanimanje izaberem” ostati na putu vokacije zvane - umjetnik.
Koja te pjesma uvijek razveseli?
Mnogo pjesama volim da čujem u trenucima kad mi je do “istinskog veselja”, ali uvijek imam poseban osmijeh na licu kada čujem pjesmu Predraga Živkovića Tozovca “Vlajna” (Refren je uvijek moj!).
Kako si zaradila prvi džeparac?
Prvi džeparac je u mom slučaju svakako bio usko povezan za onim čime se i danas bavim - izvođaštvo na polju muzike. Imala sam nepunih 12 godina i na poziv dječjeg pjesnika Todeta Nikoletića, bila sam gost njegove kulturne manifestacije u Crvenki. Tamo sam, osim, prvog zarađenog honorara, upoznala i neke od najznačajnih pisaca, pjesnika, uzora i “lidera” mog djetinjstva.
Da nijesi muzičarka, šta bi bila?
Umjesto muzičke umjetnosti prvi sljedeći izbor sigurno bi spao na dramske umjetnosti, polje novinarstva... Generalno, poziv koji ima veze sa medijskim pojavljivanjem. Naprosto obožavam scenu. Obožavam kamere, kontakt sa publikom - u bilo kom kontekstu. Međutim, kada bih čitavo polje umjetnosti stavila po strani, moram priznati da sam tokom pohađanja gimnazije dugo razmišljala o medicini. Zato će moja velika i neostvarena ljubav ostati studije medicine, a naročito oblast neurologije.
Vjeruješ li u život poslije smrti?
Da, apsolutno! Često o tome razmišljam, razgovaram sa bliskim ljudima. Oduvijek gajim vjerovanje da postoji isključivo fizička smrt, (duša je uvijek u procesu selidbe), a o tome često čitam u nekim zapisima i mnogobrojnim izdanjima biografije najvećeg srpskog naučnika i izumitelja - Nikole Tesle.
Da se snima film o tebi ko bi voljela da tumači glavnu ulogu?
Što se tiče “domaćeg terena”, definitivno bih taj zadatak povjerila Vesni Trivalić ili Branki Katić. Mislim da obije glumice posjeduju nevjerovatan dar za oslikavanje, sjenčenje ljudskih karaktera koji često neravnomjerno balansiraju u pojedinim životnim segmentina. Kada bih morala izabrati nekoga od umjetnika sa svjetske scene, među glumicama srednje generacije izabrala bih Sandru Bulok, među malo starijim moju najdražu glumicu, Meril Strip, nevjerovatnu ličnost u svakom smislu.
Da li i dalje gledaš crtane filmove?
Da! Mislim da tu naviku nikad neću izgubiti, a što sam starija, čitav sadržaj prihvatam i upijam na mnogo smisleniji i mudriji način. U posljednje vrijeme sam naročito “opsjednuta” japanskim crtanim filmovima.
Šta te raduje?
Raduju me i usrećuju njegovani ljudi kako spolja, tako i iznutra, ljepota manira mladog čovjeka, radost življenja, osmijeh na licima moje porodice, mojih prijatelja, izlazak sunca, želja za znanjem kod mladih ljudi, a najviše me svakodnevno raduje privilegija da sam ovdje, na ovoj planeti - sa velikom mogućnošću da ostavim nešto svoje, lično.
Čega se plašiš?
Plašim se loših namjera od strane ljudi koji nisu spoznali sebe u ovom svijetu, plašim se saobraćajnih nesreća koje se svakodnevno događaju, a sa duhovnog aspekta - često se plašim i razmišljam o prolaznosti, koja je ipak neminovna.
Kad si posljednji put plakala?
Svaki put kada gledam emisiju: “U akciji sa Tamarom”. Osim toga, uvijek se mogu rasplakati kada čujem tužnu vijest o nečijoj bolesti. Gubitak mladih ljudi zbog opakih bolesti me uvijek rasplače i unesreći. Takođe, ranjiva sam na nepravdu bilo koje vrste.
Da li često psuješ?
Dosta pažnje, vremena i učenja posvećujem načinu svog izražavanja, a to je dio mentalne higijene koji njegujem od perioda osnovne škole. Naravno da se dogodi i omakne sitna psovka, nekada u radosnim trenucima - kada je to prvi i najlakši način da se izrazi sreća i radost zbog nečega, a nekada se to dogodi i u sasvim bezazlenim situacijama...
Po čemu bi voljela da te ljudi zapamte?
Voljela bih da me pamte po osmijehu, po pravičnosti, po duhovnosti bez koje ne mogu da stvaram, a samim tim - po djelima koja ću ostaviti ljudskom poretku: da to bude nešto lično, upečatljivo, i vanvremenski prisutno.
Šta radiš u slobodno vrijeme?
Pišem. Uvijek imam sveske i knjige u svojoj tašni, a pisanje mi je neizostavni ventil kojim zadovoljavam pojedine sfere, koje ne mogu da zadovolje ljudi iz mog okruženja. Takođe, uvijek nešto čitam: roman, knjigu poezije, novinske članke, umjetničke kataloge, biografije. Prosto, uvijek sam okružena slovima.
Bez čega ne možeš da zamisliš život?
Bez tonova, bez osmijeha moje porodice, bez prava na slobodu, bez vjere u mogućnost nemogućeg.
Koji ti je životni moto?
Jedina uspješna revolucija je ona koja se odigrava u čovjeku samom. Čovjek bi morao da shvati da nije samo “dat“, neslobodan, i nemoćan, već je i “zadat“. Zadat nekim zadatkom! Kojim zadatkom? Da neprestano rastemo i tako pokušamo da ostvarimo ili da se približimo: natčovjeku, rekao bi Niče, a hrišćani kažu, Bogočovjeku”, Vladeta Jerotić.
Koje ti pitanje najčešće postavljaju?
Kako si se odlučila za dirigovanje kao profesiju? Šta tačno dirigent treba da radi? Šta znači to što “Ti mašeš” pred nekim orkestrom?
Šta voliš da slušaš?
U svoje slobodno vrijeme slušam toliko raznovrsnu muziku, da ne znam odakle da počnem. Na mojoj plejlisti uvijek se mogu naći senzibiliteti upliva džez muzike sa elementima fuzije, poput Lionela Louekea, Herbi Henkoka, Čik Korije, Stivi Vondera, Roberta Glaspera, Tigrana Hamasijana, od domaćih autora i izvođača izdvojila bih Bojana Zulfikarpašića, Nenada Vasilića. Osim navedenih muzičara, izrazito umjetničke muzike, naravno, ni ja nisam imuna na pop muziku, pa ni na onu listu svjetskih hitova koja se često može čuti u mom telefonu. U trenucima okupljanja mojih prijatelja, kolega, bliskih ljudi, u mojoj kući se takođe mogu čuti zvuci dobre, stare, narodne muzike.
Koji ti je omiljeni film?
Film koji me je potpuno pomjerio u prošloj godini, ali ostavio nekako utisak i trag sve do sad, jeste film “Boemska rapsodija”, inače film o mojoj favoritnoj muzičkoj grupi. Bez obzira na neke od detalja iz kritičkih analiza kako film ne prati u potpunosti biografsku priču grupe “Queen”, ovaj film je izuzetno značajan za svaku osobu koja se bavi muzikom, a mene je posebno raznježio i zbog nekih intimnih detalja o životu frontmena ove grupe, Fredija, kog bih upisala na listu ljudi koji me očaravaju.
Osim ovog filma, navela bih i film poljskog reditelja Pavela Pavlikovskog “Hladni rat” kao izuzetno umjetničko djelo, dirljivu, istorijsku, emotivnu ispovijest, koja je obojena melanholičnim, sjetnim koloritom.
Koju bi knjigu preporučila čitaocima Vijesti?
Uh, toliko knjiga bih preporučila... Neka to u ovom slučaju budu sljedeći naslovi: “Serotonin” Mišela Uelbeka, zatim, “Novembar” Gistava Flobera, “Kad je Niče plakao” Irvina Jaloma, “Čovek po imenu Uve” Fredrika Bakmana, “Svi su u pravu” Paolo Sorentino.
Šta gledaš na TV-u? Šta preskačeš obavezno?
U potpunosti bih mogla da zamislim svoj život bez televizora, s obzirom da sve neophodno, ono što me zanima mogu pronaći na internetu, kao i na platformi koja nam je svima olakšala živote - Netfliks. Ipak, kad se dogodi da uključim televizor, pokušavam da izbjegnem emisije sa eksplicitnim sadržajima, crnu hroniku, niskobudžetni program za široke narodne mase, razgovore sa kontroverznim ličnostima sa javne scene, kao i emisije zabavnog sadržaja (kojih je u izobilju) bez legitimnog “zabavnog karaktera”, uglavnom sa već viđenim gostima.
Bonus video:
