Jedan od najtraženijih bendova sa ovih prostora je Akademia, a gitarista i osnivač Božo Gagović nastupa i sa ostalim kolegama. Ovog ljeta on i Gajo zabavljaće publiku na Kraljevskoj plaži u Baru.
Po čemu su vaše klupske svirke karakteristične?
Pa, najviše po energiji i izrazu. Naravno tu je i naš specifican mix, bez ikakvih specijalnih pomagala, tipičan za zvuk Akademije.
Koliko se razlikuje repertoar kad radite ti i Gajo, a koliko kad nastupate kao Akademija?
Ti repertoari se u mnogo čemu razlikuju, jer kad radimo nas dvojica to je neuporedivo mekša varijanta. Više je neki pop–rock i evergrin, a ima i pomalo roka. Ponekad, kad je situacija prijateljska i intimna, odsviramo i pokoju starogradsku. Kad Akademia svira sve je neuporedivo energicnije i nepredvidljivo. Morate uzeti u obzir da je Gajo i sa 52 godine pjevač pun energije, da je posljednjih godinu i po Dina solista na violini, kao i da smo profesoru Kovačeviću ostavili podosta prostora za improvizacije na crno- bijelim dirkama, kao i na usnoj harmonici.
Koliko pjesama imate na repertoaru?
Ha! Ne zna im se broj! Oficijelno, kao duet, mislim da baratamo sa hiljadu pjesama, a Akademia ima isto toliko. Na to dodajte kompozicije koje izvodimo sa Anreom Demirović, Teom Šuftom, Đorđem Milovanovićem i Ognjenom Gvozdenovićem koji su pridruženi članovi i s vremena na vrijeme rade sa nama, pa vi vidite. Plus one kompozicije koje izvodimo sa Dinom u njenom projektu “Kamena simfonija” i one pjesme koje možemo da sviramo onako na free ili “na prvu” žargonski receno.
Koliko često mijenjate repertoar?
Nikad! Sve što smo svirali prije 30 godina sviramo i sada uz male modifikacije u smislu pet do deset novih (starih) pjesama godišnje. Naša misija je da probamo da naučimo mlade generacije kako je nekad muzika bila neuporedivo ljepša i iskrenija kao u ostalom i sam život. Tvrdoglavo se držimo retro varijanti. Sa druge strane, u poslovnom smislu, tu nam se napravio prostor koji mudro koristimo. Mladi muzičari prate svjetske trendove, mlađi su i zgodniji, tehnički su u sviračkom smislu potkovaniji od nas, imaju bolju opremu i masu drugih povoljnosti. Međutim, mi opstajemo i ne stajemo. Prošle godine je bilo 204 svirke.
Koja pjesma ti je zadala najviše muke dok si je spremao?
Ne bih znao. Nikad nisam o tome razmišljao. Pošto nisam gitarski heroj, već timski igrač, vjerovatno neke gdje je gitara u prvom planu. E sad, pošto imam dvoje vrsnih solista u bendu gledam da njima prebacim dobar dio “obaveza”. I vrlo je bitno da mi sve sviramo kako mi mislimo da treba. Sa druge strane trudimo se da forma bude ispoštovana.
Ima li neka pjesma koju izbjegavate da pjevate na nastupima?
Pa, kako su nailazile neke pjesme koje bi periodično upotpunjavale, naš repertoar ja bih izvagao da li mi to treba da sviramo ili ne. Izbjegli smo recimo “Hipnotiziran” od Dvornika, “Kolo” od Van Gogha ili “Trideset” od Ničim izazvan. Od pjesama koje se nalaze u repertoaru nevoljno sviramo “Mornar” od Yu grupe, “Digni ruku” od Galije i još nekoliko njih. Ne zato što su loše pjesme, već zato što su previše izrabovane.
Bez koje numere je nastup nezamisliv?
Bez svake pjesme je bilo koji nastup zamisliv. Ipak, mislim da je nama pečat pjesma “Daire” u nekoj našoj verziji između “Smaka” i “Nevernih beba” ili možda “Ljuljaj me nežno” od Olivera Mandića. A najčešće na kraju sviramo “Ja bi da pevam” od Dejana Cukića. Po reakciji publike reklo bi se da je to najveći hit.
Koji je obavezan ritual pred nastup?
Ništa specijalno. Prvo ide pozdravljanje sa prijateljima i osobljem lokala. Onda se pije kafa. Potom tonska proba i predah do same svirke.
Da li na nastupima ispunjavaš muzičke želje gostima ?
Kako kad. Uglavnom da, doduše nevoljno. Ne volimo da nas prekidaju u zacrtanoj dinamici svirke.
Šta si naučio od kako nastupaš po lokalima ?
Treba napomenuti da ja ovo radim već 30 godina. Ne znam šta sam naučio, ali sam se nagledao svega i svačega. Ono što je lijepo je da vidiš mnoge generacije koje su se podigle i formirale u ozbiljne ljude uz naš repertoar i izvođenje. Ono što je poražavajuće je da isto tako ima mnogo bahatosti i prostakluka.
Primaš li bakšiš na nastupima i koja je najveća novčanica koju si dobio?
U ovih 10 godina Akademije nismo se “napunili”. U principu ne uzimamo bakšiš, ali se dogodi ponekad. Prije, u dva navrata po dvije godine, dok sam radio narodnjake bakšiš je bio uobičajena i normalna stavka. U to vrijeme najviše para sam uzeo na svadbama po Mrkojevićima (prigradski dio Bara prema Ulcinju). A mislim da je najveća novčanica bila 500 evra.
Da li se na privatnim proslavama gdje si pozvan kao gost rado latiš mikrofona?
Izbjegavam maksimalno! E sad, ako se nema kud, a popilo se dosta onda se dogodi.
Izvodiš li na nastupima svoje pjesme?
Evo smo stidljivo počeli posljenjih pola godina. Sviramo “Ako zaboravis” i “Gorko vino”, a nije rečeno da nećemo ubaciti i po koji od starih singlova.
Koju ćeš svirku posebno pamtiti?
Pa nešto nisam u tripu pamćenja nastupa, ali mi je recimo bilo interesantno na dočeku 2017. u Baru da veliki Sasa Lokner, Cvele i Kića (Bajaga & instruktori) penjući se na binu poslije nas kazu: “E momci, svaka vam čast, ovo ne čusmo odavno. Šta sad mi da radimo?” Saša je onda potpuno normalno pomogao Koću da spakuje klavijaturu, a Kića je po završetku Bajagine svirke na Trgu došao u “Varadero” na nas klupski nastup i ostao do četiri sata. Kad nas veličine uz koje smo stasavali uvažavaju onda smo vrlo počastvovani. Ovo je samo jedan primjer, a sličnih situacija ima na pretek.
Na čiju svirku voliš da odeš?
Na čiju god sam u mogućnosti. Svakog kolegu koji dođe sa strane gledam da ispoštujem na teritoriji Bara kad ne radim.
Da imaš unaprijed zakazan nastup, ali ne možeš da ga odradiš koga bi zvao da te zamijeni?
Uf, tesko pitanje, jer je Akademia vrlo kompleksna firma. Teška je metodologija rada, a potrebni su surovi profesionalizam i iskustvo. Evo cu probati: Iz Podgorice Mihu Radonjića, iz Niksica Sasu Stojanovića, iz Kotora Zeleta Abramovića, iz Beograda Marka Đuraševića – Mahonija. Da je još aktivan iz Bara bi to bio svakako Novak Brajović (ex Ružin trn).
Bonus video:
