Oliver Entoni (30) je do 8. avgusta 2023. bio potpuno nepoznat čovjek: običan siromašni radnik, koji je svoje pjesme u kantri stilu snimao mobilnim telefonom i slao ih radiju Zapadne Virdžinije RADIOWV. Nadao se uspjehu: par stotina hiljada klikova.
A onda je njegova pjesma „Bogataši sjeverno od Ričmonda" buknula na Jutjub kanalu RADIOWV: za manje od nedjelju dana strimovana je preko 17,5 miliona puta, a u međuvremenu skoro 40 miliona puta. Skoro preko noći osvojila je top-liste. Uspon poput rakete, „bez presedana", ocjenjuje muzički magazin Billboard.
O čemu se radi u pesmi "Bogataši sjeverno od Ričmonda"?
„Prodavao sam dušu, radio prekovremeno po cio dan za pišljivu platu, da mogu da budem ovdje napolje i traćim svoj život, da se odvučem kući i utopim brige (u piću). Sramota u šta se pretvorio svijet, za ljude kao što sam ja, za ljude kao što si ti. Volio bih da se probudim i da to nije istina, Ali, istina je, o istina je.“
To je početak pjesme, u originalu „Rich Men North of Richmond". Ričmond je inače glavni grad Virdžinije, države u SAD u kojoj živi autor - a na sjeveru je Vašington, glavni grad i politički centar SAD, udaljen samo nekih 150 km.
„Ti bogataši sjeverno od Ričmonda, Gospod zna, svi oni samo hoće potpunu kontrolu hoće da znaju šta misliš, hoće da znaju šta radiš I misle da ti to ne znaš, ali ja znam da ti to znaš. Jer tvoj dolar ne vrijedi ni lule duvana, beskrajno oporezovan Zbog bogatih ljudi sjeverno od Ričmonda.“
Eto o čemu pjeva Entoni iz svoje nedođije u SAD. Kasnije, nešto više o njemu.
I demokrate i republikanci prepoznali poruku
Oliver Entoni je potpouno iznenađen svojim uspjehom, time što je preko noći osvojio srca miliona, napadajući političku elitu. Jer, nije prvi koji piše tužne pjesme o bijedi, o obespravljenima u svojoj zemlji, a pritom i nije baš neki muzičar - čega je i sam svjestan. Čini se da je pojavio u pravom trenutku.
Fenomen njegove pojave niotkuda i osvajanje ogromne publike, nije ostao nezapažen ni u političkom Vašingtonu. I to i kod vladajućih demokrata i republikanca, jer se i jedni drugi već zaukavaju za sljedeće predsjedničke izbore u novembru 2024.
Mardžori Tejlor Grin, republikanska kongresmenka koja važi za krajnju desničarku, inače iz južne savezne države Džordžije gdje je bivši predsjednik Donald Tramp upravo morao da se na kratko prijavi u zatvor, na platformi X je napisala da je Entonijeva pjesma ta „koju treba da čuje Vašington D.C."
„To je himna zaboravljenih Amerikanaca do kojih našoj vladi više nije stalo. To su moji ljudi, vrijedni dobri ljudi i žene koji drže Ameriku. Boriću se za njih svaki prokleti dan" piše Tejlor Grin.
Ali, i demokratski senator Kris Marfi iz Konektikata gdje uglavnom žive dobrostojeće demokrate, takođe se oglasio na X-u.
„Mislim da ovo treba da slušaju naprednjaci. Dijelom jer to je dobra melodija, ali i zato jer pokazuje put prestrojavanja. Entoni pjeva o bezdušnosti rada, lošim platama i moći elita. Sve su to problemi za koje ljevičari imaju bolja rješenja od desničara", poručuje Marfi.
Sam Entoni sebe politički stavlja „tačno u sredinu". Na koncertu 19. avgusta u Sjevernoj Karolini, za TV „Fox News" je izjavio: „Ne vjerujem da će naša zemlja preživjeti još jednu generaciju ako se nastavi ovako. Moramo da se vratimo korjenima onoga što je ovu zemlju nekada činilo velikom."
Ko je Oliver Entoni?
Nedjelju dana nakon što je objavio pjesmu i, kako kaže, ne mogavši da se izbori sa desetinama hiljada mejlova i poruka, odlučio je da se sam predstavi na Fejsbuku.
Pravo ime mu je Kristofer Entoni Lunsford. Umjetničko ime Oliver Entoni uzeo je u čast svog djedea a i da skrene pažnju na vrijeme takozavne velike depresije, teškog života 1930-ih svog pretka, ali i mnogih drugih ljudi tada.
Živi u Farmvilu, sa svoja tri psa. „2019. sam platio 97.500 dolara za zemlju i još uvijek dugujem oko 60.000 dolara. Živim u polovnoj kamp kućici sa ciradom na krovu, koju sam kupio za 750 dolara." Na toj zemlji želi da napravi malu farmu za uzgoj stoke.
Kaže da je sa 17 godina (2010.) napustio školu i da je radio razne poslove.„Radio sam u trećoj smjeni, 6 dana u nedjelji u pravom paklu, za 14,50 dolara na sat (bruto). 2013. sam pao na poslu i slomio lobanju. To me je natjeralo da se vratim kući u Virdžiniju". Zbog komplikacija od povrede, oko 6 mjeseci nije mogao da radi.
„Od 2014. do prije samo nekoliko dana, radio sam u svijetu industrijske proizvodnje. Širom Virdžinije i Karoline, upoznao sam desetine hiljada drugih koji su radili kao ja. Po cio dan, svaki dan, posljednjih 10 godina proveo sam slušajući istu priču. Ljudi su TAKO prokleto umorni od zanemarivanja, podjela i manipulacija".
„Ja nisam ništa posebno. Nisam dobar muzičar, a nisam ni neki baš dobar čovjek. Poslednjih 5 godina borio sam se sa problemima sa mentalnim zdravljem i koristio alkohol", kaže otvoreno i potom osipa paljbu:
„MRZIM način na koji nas je internet podijelio. Internet je parazit, koji inficira umove ljudi. Protraćeni sati, zaboravljeni ciljevi, voljeni koji sjede u kućama jedni pored drugih po cio dan - fokusirani na tehnologije koje su napravile ruke drugih jadnih duša, oznojanih radnika u fabrikama u nekoj stranoj zemlji".
Muzičar za sada odbija milione, kamione i stadione
Oliver Antoni se od 2021. bavi muzikom. Koncerte održava na stočnim pijacama, lokalnim klubovima i festivalima, često besplatno. Prije koncerta malo čita iz Biblije. Ne žuri da potpiše ugovor sa nekom diskografskom kućom:
„Ljudi u muzičkoj industriji me zbunjeno gledaju kada odbijem ponude od osam miliona dolara", napisao je takođe na Fejsbuku i dodao da ne želi da ide na velike turneje, pompu i stadione.
„Ne želim da budem u centru pažnje." Kaže da su njegove pjesme doprle do miliona ljudi, jer: „Nema uljepšavanja, nema agenata, nema gluposti. Samo jedan idiot i njegova gitara".
Još nema ni svoj veb sajt. Kaže da radi na tome sa svojim ljudima, i da će biti i internet prezentacije i većih koncerata, „samo želi da stvari ostanu u lokalnom i porodičnom vlasinštvu". A to u ovom svijetu i ovim vremenima sigurno nije jednostavno...
Prije par dana objavio je novi video sa pjesmom "Hoću kući", koji već ima milione klikova. To je pjesma o izgubljenosti i krajnjem beznađu, i ustvari bi mogla da se zove - Bože, uzmi me.
„Zemlja je bila njihova 4 generacije. I onda je unuk prodao ljudima koji nisu odavde. Poslije dvije nedjelje su posjekli drveće i sve sravnili s zemljom... Da nema Boga i mojih pasa, smjestili bi me u ludnicu", pjeva mladić iz nedođije u Sjedinjenim državama. Kao da je slušao Ne lomite mi bagrenje...
Bonus video:
