Sunce je već počelo da zaranja u more sa crvenkastim odsjajem, opominjući Stiva Džona Pauela i njegovu suprugu Anheles Marin Kabeljo da se njihova vožnja biciklima po japanskom ostrva Ninišima, u zalivu Hirošima, možda previše odužila. Budući da nisu znali kada kreće posljednji feribot koji vozi do kontinentalnog dijela Japana, svratili su u jedan bar da pitaju. Reakcija su bili zabrinuti pogledi na sve strane: posljednji brodić samo što nije isplovio...
“Idite prečicom i stići ćete”, rekao je jedan čovjek, izašao napolje i pokazao na uzak put uz jedan brežuljak. Veče se brzo spuštalo, pobuđujući strahovanja supružnika, ali su ipak stigli do vrha.
“Kada smo se osvrnuli, zapanjeno smo konstatovali da naš novostečeni prijatelj, na diskretnoj udaljenosti, trči uzbrdo iza nas kako bi se uvjerio da nećemo zalutati. Krenuo je nazad tek kada je bio siguran da smo isplovili. Zahvaljujući njegovoj spontanoj ljubaznosti, stigli smo da broda nekoliko minuta prije polaska”, piše Stiv Džon Pauel za BBC.
Bila je to prilika da se lično uvjere šta znači “omotenaši”.
“Ova riječ, koja se često prevodi kao ‘japanska gostoljubivost’, zapravo objedinjuje prefinjenu ljubaznost i želju da se očuva sklad i izbjegne sukob”, objašnjava Pauel.
“Omotenaši je način života u Japanu. Prehlađeni ljudi nose hirurške maske da ne bi zarazili ostale. Prije nego što započne građevinske radove, komšija će vam odnijeti prašak upakovan kao poklon, da bi vam se iskupio za to što ćete češće morati da perete odjeću zbog prašine koja će neminovno biti podignuta.”
Osoblje prodavnica i restorana dočekuje mušterije i goste naklonom i izražavanjem tople dobrodošlice (“irašajmase”).
“Kada vam vraćaju kusur, jednu ruku stave ispod vaše kako vam novac slučajno ne bi ispao. Kada odlazite iz radnje, nije rijetkost da stanu kod vrata, naklone se i ostanu tako sve dok nestanete iz njihovog vidokruga.”
I mašine praktikuju “omotenaši”. Vrata taksi-vozila automatski se otvaraju dok im prilazite, a uniformisani taksisti s bijelim rukavicama ne očekuju napojnicu. Liftovi se izvinjavaju što ste čekali, a kada uđete u kupatilo, WC-šolja se automatski postavlja u stanje pripravnosti.
U japanskoj kulturi, ljudi su utoliko ljubazniji, ukoliko vas manje poznaju.
Stranci ili “gajđin” (doslovno, “ljudi spolja”) svaki put se zapanje kada Japanci počnu da ih obasipaju ljubaznošću.
“Iako živim ovde već devet godina, i danas se iznenadim”, kaže Karmen Lahaska, nastavnica španskog jezika.
“Ljudi se naklone prije nego što sjednu pored vas u autobusu, a onda i kada ustanu.”
Međutim, “omotenaši” ne podrazumijeva samo ljubaznost prema turistima, već prožima sve nivoe svakodnevnog života. To je nešto što se uči od malih nogu, objašnjava Pauel.
Noriko Kobajaši, rukovilac sektora za turizam u DiscoverLink Setouchi, udruženju za otvaranje radnih mjesta, očuvanje lokalnog nasljeđa i unapređenje turizma u Onomičiju (prefektura Hirošima), kaže da su mnogi Japanci vaspitavani u skladu sa izrekom: “Ako vam neko nešto dobro učini, onda i vi treba da uradite nešto dobro za tu osobu. Ali, ako vam neko naudi, ne treba da naudite toj osobi.”
“Mislim da je to uticalo na našu ljubaznost”, kaže Kobajaši.
Pravila ponašanja, čaj i samuraji
Isao Kumakura, počasni profesor naučnog instituta Nacionalnog etnološkog muzeja u Osaki, smatra da korijene japanskih pravila ponašanja treba tražiti u ritualnom ispijanju čaja i borilačkim vještinama.
Izraz “omotenaši”, doslovno “duh služenja”, potiče iz ceremonije ispijanja čaja. Domaćini ovog rituala ulažu velike napore da bi stvorili odgovarajuću atmosferu, u kojoj će se gosti osjećati prijatno - bira najljepše posude, cvijeće i dekoraciju, ne očekujući ništa zauzvrat. Gosti, svjesni uloženog truda domaćina, odužuju im se izražavanjem zahvalnosti, bezmalo strahopoštovanja. Na taj način, obije strane stvaraju atmosferu sklada i poštovanja, a sve to je ukorijenjeno u uvjerenju da je javno dobro ispred privatnih potreba.
Na sličan način, poštovanje i saosjećanje bile su osnovne vrednosti “bušida”, kodeksa ponašanja samuraja, moćne vojničke kaste koja je odlično vladala borilačkim vještinama. Taj kodeks je propisivao poštovanje, disciplinu i moralnost, ali i način na koji treba raditi gotovo sve: od naklona do služenja čaja. Zapovijesti “bušida”, zasnovane na principima zena, nalagale su vladanje sopstvenim osjećanjima, unutrašnji mir i poštovanje prema drugima, uključujući i neprijatelja. Bušido je postao osnova kodeksa ponašanja u načelu.
Najljepše od svega je što ljubaznost postaje zarazna kada ste joj neprestano izloženi, zaključuje Pauel.
“Vrlo brzo ćete i sami postati ljubazniji, pažljiviji i društveno odgovorniji. Uhvatićete sebe kako nosite nađeni novčanik u policiju, smiješite se vozaču koga ste propustili u saobraćaju, nosite svoje otpatke kući i nikada, baš nikada ne podižete ton (niti duvate nos) u javnosti. Zar ne bi bilo divno kada bi svaki turista odnio kući malo “omotenašija” i počeo da ga širi naokolo?”
Bonus video:
