Sva sreća da su obojica iste rase! Da je to bio između dvojice različite boja kože... uh, ne smijem ni zamisliti kakav bi se pakao otvorio. Ili zamisli da je još uz to jedna od njih bilo žena! – o šamaru na dodjeli Oskara, naglas razmišlja moj kolega Toni. Sjedimo na kafi, koju jedva držim u ruci u onoj ogromnoj šoljici, tu u Njujorku u koji sam došao nakon intenzivnih četiri dana festivala u Čikago.
Jedva sam dočekao da dođem tu, u grad koji je za mene oduvijek predstavljao – Ameriku, iako je to točno onoliko koliko je bilo koji naš glavni grad lice ostatka dvoje zemlje. dakle malo!
Međutim, ako mu ipak damo neku reprezentativnost, zaključak je da je ova zemlja – u grču! Pandemija, koja još uvijek traje, učinila je svoje. Rat u Ukrajini doprinosi svojevrsnoj psihozi, ali mi se čini da se Trampove godine svemu ovome doprinijele najviše. Iako u Ameriku dolazim preko 20 godina, a bio sam tu i kad je bio 9/11, nikada do sada nisam osjetio toliko nervozu među ljudima koji dolaze s različitih ovog društva. Desni konzervativci se osjećaju prevarenima od – nekoga. Liberali – istraumirani Donaldovim naslijeđem, reaguju i na najmanji simptom političke nekorektnosti, a čini se da netko ko sebe ne vidi ni u jednoj od te dvije ideologije, polako gubi i strpljenje i nadu.
Kako bez jake frustracije nema dobre komedije, stand-up cvjeta! Tu govorim o klupskoj sceni, krvotoku ove industrije, ne o televizijskim ukazanjima, likovima koji su ipak preoprezni da se nekom ne zamjere i da ih se zbog toga ne „ukine“ ili da im se, nedajbože otkaže neko sponzorstvo! Kada razgovaraš s ovdašnjim komičarima, svaki iole iskusniji će ispričati o barem jednoj epizodi kakvu je doživio Kris Rok, o tome da te neko iz publike fizički napadne. I dok je dotičnom trebalo nekoliko dana da se javi i poruči da mu još nije jasno što se dogodilo (a u isto vrijeme mu se nastupi rasprodaju), moje kolege su na svojim nastupima po klubovima odmah krenuli s komentarima ovog incidenta. Nešto su bili obični komentari komentara radi, ali su neki prave zlatna vrijedne šale koje će živjeti dugo nakon ove oskarovske epizode, za koju lično mislim da je iscenirana.
Svakako sam obojici glumaca zahvalan, jer je moja prvoprilska šala na Fejsbuku - da otvaram za Krisa Roka u Nju Džerziju bilo jako uspješna! ;)
Samo obična šetnja gradom (ako takva uopše postoji u Njujorku!) jasno daje do znanja koliko je stand-up komedija ovdje bila i ostala velika stvar. Grad je prepun klubova, a ispred puno njih – redovi! Komedija uživo je, sada nakon pandemije, toliko jaka da na ćošku ispred kluba čak imate tapkaroše koji prodaju karte - povoljno za samo četvrtinu skuplje, jer su ove po originalnoj cijeni – rasprodane!
Iako nikada nisam bio openmajker, već smo nas nekoliko u stand-up ušli „na glavu“, imam veliki respekt za ovakve večeri na kojima se amateri i manje iskusni komičari ukazuju pred publikom uglavnom ostalih takvih i na taj način vježbaju svoje nastupe. Jedan takav se zove Comedians on the Loose, koji godinama unazad vodi Sonja Savanović, rodom iz Subotice. Ponavljam, nisam bio na previše takvih večeri, ali ovo što i kako ona radi je nešto najbolje što sam vidio do sada! U tih par sati koliko sam sjedio i gledao, izredalo se preko 30 komičara i svaki se držao zadanih 5 minuta, plativši isto toliko dolara, za mogućnost da to i napravi. Sonja prati sat koji odbrojava vrijem nastupa i svakog najavljuje i odjavljuje, pazeći da se svi drže pravila. I ja sam odradio svoj set, nisam se baš proslavio, ali barem nisam ni platio, jer sam upao - preko veze!
Plan za dolazak u Veliku jabuku uključivao je i moj nastup za našu ekipu te još jedan cjelovečernji The Balkan Brain na engleskom. Pored koleginice Sonje, cijelu stvar - od promocije do produkcije, vodila je Ljubica Popović, njujorška Crnogorka, duboki insajder klupske i medijske scene. Rezultat je bio sjajan, pun klub u četvrtak u kojom je bilo hot, hot! Ovo nije bilo samo zato što smo kolege i ja bili sjajni, već i zbog toga što je voditelj kluba zaboravio isključiti grijanje! Ono što najviše volim kod svojih nastupa po dijaspori je kada nakon predstave čujem komentare kako je super vidjeti publiku sa svih strana našeg prostora što se, kako kažu, događa rijetko, ali i sve manje.
Drugo veče je bila manje posjećeno i uglavnom su je činili parovi ili društvo nekoga iz naših krajeva ko je poveo ovdašnjeg prijatelja ili partnera da im „pokaže“ odakle on ili ona dolazi. Imali smo samo jedan „pravi“ američki par, Lorejn i Patrika, koji su upravo zbog toga postali zvijezde večeri i ljudi kojima smo se sve troje komičara obraćali da im „objasnimo“ neke stvari o tome odakle dolazimo. Hipoteza koju smo branili je da nisu svi bijelci toliko – privilegirani! Bilo je super!
Njujork je i isti, ali i donekle drugačiji u odnosu na prije pet godina kada sam zadnju put bio tu. OK, pored maski koje moraš imati u javnom prevozu i većini javnih prostora, tu je još i par drugih stvari koje nisu postojale prije. Prvo je to da to - još uvijek nije to! Grad je živ, ali će uzeti vremena dok ponovo postane onaj koji „nikada ne spava“. Druga stvar je, miris trave je svuda. Tu ne mislim na onu pokošenu, već na stvar koja je nedavno dekriminalizovana i sada je definitivno stvar svakodnevice. Naravno, bila je to i prije, ali se sada to više ni ne skriva.
Da se vratim na rečenicu mog kolege s početka. Njujork je drugačiji i po još jednoj stvari – šareniji je. Trend opadanja bjelačkog udjela u stanovništvu je jasan. Iako su pojedinačno najveća grupa, bijelci su sami po sebi prestali biti većina. Odokativno bih rekao da je najveći skok bio kod južno-američke indijanske populacije, kojih je toliko da sam nekoliko njih vidio i među policajcima, gdje je takođe i dosta ljudi koji porijeklom dolaze iz Južne Azije, a među kojima nikada nisam uspio razlučiti tko je Hindus, a ko npr. Pakistanac. Jedino se ističu Siki koji imaju taj tamnoplavi turban i na njemu NYPD značku, „To mi je nešto jako seksi i mislim da ću morati da provjerim o čemu se tu radi!“, smješkajući mi govori Liz, komičarka s kojom sam šetao po gradu.
A što se tiče bijelaca i njihove omiljene aktivnosti – rata, ovdje je jasno na čijoj je strani Amerika. Plavo-žuta kombinacija je svuda, od Empire State Buildinga, pa do običnih izloga.
„Nisam siguran da je to zato što volimo Ukrajince, koliko je zbog toga to smo protiv Rusa!“, iskreno je zapitan Majkl, koji zajedno s kolegom Tarnerom vodi podcast „Lost in America“ u kojem njih dvojica ugošćavaju komičare iz raznih dijelova svijeta, kako bi ovi pokušali Amerikancima objasniti što se događa u njihovoj zemlji ili kako bi se kod nas reklo – regionu!
I onda nakon svega – kanadska birokratija! U zadnji tren sam digitalno shvatio da za ulazak u zemlju (next stop -Toronto), bez obzira na potvrdu o vakcinaciji, moram imati i negativan test! Sreća u nesreći, u Njujorku su punktovi za testiranje svuda. I besplatni. Još jednom sam doživio onaj čudni osjećaj sreće to sam – negativac! Na putu za aerodrom, na svoj šesti let u 11 dana, na radiju sam ulovio R.E.M.-ov „Leaving New York Never Easy“... i osjetim koliko je to istina.
Bonus video:
