Prijatelji znaju da mi prebace što sam “control freak”, što sve planiram i pokušavam da sve držim pod kontrolom. Možda je to dijelom i tačno, ali, srećom, nisam baš uspješna u tome. Jer, da je sve bilo onako kako sam planirala, ne bih stigla do vodopada a vi bi ostali uskraćeni za saznanje kako da, mojim stopama, stignete do ovog prelijepog spomenika prirode.
Dan nije obećavao. Opet su najavljivali kišu i grmljavinu u planinskim predjelima. Pošto nisam od onih koji iskušavaju sreću, odlučila sam se za vožnju oko Durmitora, da se provozam takozvanim Prstenom oko Durmitora. Od Podgorice smo stigli do Nikšića, koji smo zaobišli novom zaobilaznicom i produžili do Trse. Prije ulaska u Trsu skrenuli smo lijevo ka selu Nedajno odakle smo produžili ka Maloj Crnoj Gori. No, na putu nam se našlo Sušičko jezero. Do njega sam išla prije neku godinu. Bio je avgust i jezero, koje je, inače, periodično, se bilo pretvorilo u zelenu livadu. S obzirom na izuzetno kišno proljeće, nadala sam se da ću ga vidjeti u ljepšem svjetlu.
Nije bio neki prizor za divljenje. Malo sam se razočarala. No, skrećući sa glavnog puta lijevo, prema jezeru, za oko mi je zapala tabla na kojoj piše da se do vodopada Skakala može doći za sat vremena.
Odavno smo planirali da pođemo do ovog vodopada i sad smo bili začuđeni što to ranije nismo uradili kad se do njega tako brzo dolazi. Na izvoru koji se nalazi nekoliko koraka dalje, starija mještanka je punila bidone vodom. I ona nam potvrdi da do vodopada postoje oznake i da je ona skoro išla tamo da bere divlji luk, poznat i kao sremuš. U sebi pomislih, kad može ona, vala, mogu i ja. Tad shvatismo da nemamo ni gojzerice, ni rezervne majice, ali, sat vremena…
Staza počinje od objekta koji se nalazi pored česme. (Mislili smo da se radi o planinarskom domu, ali nismo ugledali nikakav natpis). Vodi lijevom obalom jezera. Kad jezero presuši, može se i sredinom jezera. Kod česme se ove dvije staze spajaju u jednu. Staza vodi divnom šumicom u kojoj ima raznovrsnog drveća, među kojim dominira crni bor. No, ima tu i bukvi, jela, javora, jasena i brijesta. Kako pisaše na informativnoj tabli, sve drveće je izrazito prašumskog porijekla. Ja samo znam da sam baš uživala šetajući ovom šumom.
Šetnja šumom predstavlja pravo uživanje. I pri najvećoj ljetnjoj vrućini u šumi se osjeća prijatna svježina. Tišinu remeti cvrkut različitih prica. Izgleda kao da je u toku neko takmičenje u pjevanju. Staza je odlično obilježena i ravna. Lagana, bez obzira na to u kakvoj ste kondiciji. Ali… Uvijek postoji neko ali. U ovom slučaju, pojavljuje se u vidu travnatih površina velike visine (mjestimično je koliko ja). Postoji uska staza, ali, skoro je nemoguće pratiti na šta staješ. Između ostalih biljnih vrsta uočava se (i osjeća) i kopriva. No, nismo ni trepnuli. Produžili smo dalje. Računali smo, samo što nismo stigli. :)
Šuma i proplanci dobrano obrasli travom su se smjenjivali, a vrijeme prolazilo. Prošlo je i sat i po, a od vodopada ni traga ni glasa. U stvari, tad se začuo neki “glas” za koji sam ja tvrdila da je zvuk vode, a jača mi polovina da to šume grane. Kao i obično, bijah u pravu. Samo što to nije bio vodopad (kako sam se ja nadala i očekivala) već rijeka Sušica, pored čijeg praznog korita smo do tad išli. Ona inače i nastaje od vodopada Skakala i posle 14 kilometara se uliva u Taru. Upravo ona puni vodom Sušičko jezero. Mjestimično ponire, pa nas je zato zbunila, a potom oduševila njena pojava. Prvo se stidljivo pojavila, pa uskoro nestala. Ali, kad se pojavila ponovo, nismo mogli da se odvojimo od prizora pred nama.
Diveći se rijeci, shvatismo da hodamo već dva sata. Svađala sam se sa onim ko je postavio tablu, smatrajući da idemo sasvim solidnom brzinom. No, realno gledajući, teško je bilo očekivati da će se vodopad pojaviti negdje u sred šume. Do tad je staza bila skroz ravna. Samo je bilo malo neugodno ići kroz tako visoku travu. Upravo je počinjao uspon. Nije bio naporan, ali su mi nedostajale gojzerice, jer nikad ne idem bez njih. No, posle 20-ak minuta, ugledasmo sljedeći prizor.
Malo se razočarasmo, ali, “opravdasmo” vodopad činjenicom da je već druga polovina juna. No, staza je išla dalje, a mi produžismo njome. Malo kasnije ugledasmo, konačno, vodopad. Sigurno je da je početkom proljeća puno impresivniji, a tokom ljeta i potpuno presuši, ali je i sada bio interesantan. Kombinacija zvuka koji je onemogućavao razgovor i prizor vode koja pada u slapovima, bili su očaravajući.
Pokušavajući da “uđem” u vodopad, ne bih li vam na što bolji i realističniji način dočarala svu njegovu ljepotu, poklizah se na stijeni pored njega i umalo završih svoju kratku blogersku karijeru. :) Po stoti put ovoga dana sam dala časnu pionirsku riječ da više nigdje neću mrdnuti bez gojzerica.
Staza produžava do Škrčkih jezera. Mjesto gdje izbija vodopad se naziva Škrčki plato. Okolo, naokolo, impresivne planine, koje sam samo obuhvatila pogledom (i fotoaparatom). Do Škrčkih jezera smo već išli, preko Dobrog dola i Škrčkog ždrijela, a nismo imali ni vremena ni snage da to ponovimo i sa ove strane.
Prije nego što smo se pozdravili sa vodopadom, pokušala sam da dođem do podnožja mjesta odakle se spušta. Nisam se baš usudila da se spustim do kraja, podučena neprijatnim iskustvom od malo prije.
Morali smo da napustimo ovo fantastično mjesto, koje bi, mada to izgleda nemoguće, izgledalo još bolje da smo došli 20, 30 dana ranije. Lagano smo se vraćali nazad. Sad smo tačno znali na čemu smo. I kad je u pitanju staza, i, prije svega, kad je u pitanju vrijeme potrebno da se ona pređe. Nismo odoljeli da ne napravimo pauzu pored Sušice. Sjedjenje pored rijeke, slušanje njenih zvukova i posmatranje njene zelene površine je za mene ljekovitije od svih ljekova koje sam prinuđena da pijem.
Sve vrijeme dok smo hodali, nailazili smo na prelijepo poljsko cvijeće. Odavno tako lijepo nisam vidjela. I od svih slika, opredijelih se za ovu bijelu radu, koja predstavlja klasiku među poljskim cvijećem.
Iako sam bila prezadovoljna viđenim, zadovoljna što sam konačno doprla do vodopada Skakala, i dalje sam bila bijesna na onu tablu s početka. Kako je neko mogao da napiše da je potrebno sat vremena, a ja sam stigla za 2,25? Čak sam, u jednom momentu, posumnjala da možda nisam dobro vidjela, ali ipak, jesam. Međutim, previdjela sam dvije table, prave planinarske na kojima je pisalo da do vodopada treba 2,30 sata. Ja sam čak bila brža za 5 minuta. Na kratko je ponos potisnuo bijes, ali, činjenica je da ovako neodgovorno postavljanje tabli ima negativne efekte. O tome se mora voditi računa. A ja treba da gledam sve, a ne samo ono što mi ide u prilog. (Bar na prvi pogled).
Kad sam već završila turu, obratih pažnju na još jednu informativnu tablu. Preporučila bih svima da to rade prije, a ne posle ture. Na tabli su bili neki geografski podaci o Sušičkom jezeru i kanjonu Sušice a iznad toga kratki opis mrkog medvjeda sa sve slikom. Valjda, ako ga gdje sretnemo, da ga prepoznamo. Srećom, ne sretoh ga. Sjetih se da se onaj divlji luk, iliti sremuš, sa početka priče, zove i medvjeđi ili međeđi luk. I da svi koji ga beru to rade na svoju odgovornost jer ga medvjed smatra svojim. Ne ubrah ni list. Što je sigurno, sigurno je.
Galerija
Bonus video:
