Nakon svega što je saopšteno pro et contra pristupanja Crne Gore NATO savezu, možda bi neke stvari trebalo pogledati na drugačiji, inverzan način.
Ukoliko Crna Gora, recimo, u dogledno vrijeme ne bi dobila poziv za članstvo, uzimajući u obzir standarde koje treba ispuniti, bio bi to snažan argument za kritiku vlasti. To bi značilo da ona nije uspjela uspostaviti vladavinu prava, izboriti se sa organizovanim kriminalom i korupcijom, reformisati službe bezbjednosti, držati se principa podjele vlasti i poštovanja ljudskih prava. Ergo, za dobrobit zajednice, takvu vlast bi trebalo smijeniti. Uspjeh na putu evroatlantskih integracija donio bi, pak, ograničavanje prerogativa moći, i u tom smislu bi mogao biti jasan znak da se u poimanju političkog sistema nešto promijenilo. Sa tog razloga, kritičari ove orijentacije (koji su ujedno i žestoki kritičari vlasti) trebalo bi da insistiraju na dosljednoj primjeni kriterijuma koji se pred nas postavljaju, a njihovo protivljenje, hipotetički, imalo bi smisla samo u slučaju preuranjenog poziva, kao politički odraz slavnog iskaza Marksa (Gruča, a ne Karla) koji glasi: "Ne želim da budem član kluba koji hoće mene za člana".
Zamislimo, sa druge strane, jednu mogućnost ne tako udaljenu od stvarnosti kako se čini. U slučaju ulaska u NATO zemlje sa kojom smo najduže bili u zajednici, a da je Crna Gora izvan saveza, pokrenula bi se lavina optužbi i sumnjičenja zašto mi već nijesmo tamo, i po hitnom postupku bi bio organizovan plebiscit o pridruživanju, makar pozivnica i izostala.
Ako se sada zalažemo za neutralnost, koja je, kako komparativne analize pokazuju, neodrživ koncept, kome mi u stvari šaljemo poruku i o kakvoj poruci je riječ? Je li to iščekivanje nekog drugog saveza (vojnog i političkog), koji će uspostaviti nove/stare zone interesa? A koji smo već jednom, istorijski opravdano, rezolutno – odbili.
Bodrijar primjećuje da je svaka stvar savršena ne pozove li se na svoju ideju. Često će se čuti da je Evropa u krizi, da je NATO u krizi, ali nije li to društvo bolje od bilo kojeg drugog koje nam se nudi? Razumije se, za drugu vrstu rasprave je kritika postupanja Alijanse, koja katkad djeluje kao nemilosrdni deus ex machina a katkad iznenađujuće neodlučno. Principi i djelovanje nijesu uvijek u skladu jedni sa drugim, i o tome se otvoreno govori i u zapadnoj javnosti. No, sagledamo li sopstvenu poziciju, biće nam jasno da je NATO, u procesu sužavanja mogućnosti, jedina opcija koja nam ostaje; ne samo u smislu bezbjednosnog okvira već i sistema vrijednosti.
U pravu je Vlado Radulović kad kaže da su u Crnoj Gori "najteže odluke zapravo bile i najbolje". U regionu u kojem se, u delirijumu revizionizma, nije lako dogovoriti ni oko prošlosti, još teže je predvidjeti budućnost. A opasnost da se nađemo u gravitacionom polju trajne nestabilnosti veća je utoliko što smo je manje svjesni.
Tako da, ovoga puta, izbor možda i nije toliko težak. Sve drugo bio bi ruski rulet.
Komunikacioni tim Savjeta za članstvo u NATO
Bonus video:
