Austrija ne radi nedjeljom. Bila je nedjelja kada sam prvi put došla u Salcburg. U samom centru sam nekoliko puta provjerila navigaciju da budem sigurna da sam na pravom mjestu, ono što je bilo preda mnom ličilo je više na grad duhova nego na evropsku metropolu. Puste ulice, zatvorene radnje, marketi, restorani, čak i benzinske pumpe. Austrija ne radi nedjeljom. Život se javio tek u starom dijelu Salcburga, grupe turista su se divile baroknim građevinama, katedralama ili Hohensalcburg tvrđavi, koja vjekovima stražari nad ovim gradom, obilazili su rodnu kuću Mocarta ili se nadali da će naći bar jedan restoran u kome i nedjeljom može da se proba bečka šnicla i krigla lokalnog Stiegla. Kod nas se u Podgorici vikendom zna, kafa u Bokeškoj ili City kvartu, šoping u Delti ili, kad ljetnje vrućine užare podgoričke pločnike, pravac primorje.... Od svih novina koje su došle uz život u Salcburgu, najteže se bilo priviknuti na potpuno slobodnu nedjelju. Pretrpani mogućnostima i izborom, nekada izgubimo iz vida ono što sami stvarno želimo da radimo sa svojim vremenom.
Za pola godine boravka u Austriji, naučila sam da je najdragocjenije vrijeme ono koje čovjek posveti sebi, a spokoj i tišinu koja vlada nedjeljom u ovom gradu smatram određenim vidom slobode od stega i pravila užurbanog modernog svijeta. Austrijanci nedjelju provode kod kuće, sa svojim porodicama, posvećuju se hobijima ili prosto prikupljaju energiju za radne dane a onda ponedjeljkom sa osmijehom idu na posao. Ovdje ljudi više od svega cijene svoje vrijeme i svoju slobodu, nikada ne žure a nikada ne kasne i uvijek sve obaveze ispunjavaju precizno i u roku, bez obzira na pauze za ručak od jedan do tri popodne i zatvaranje vrata ravno u naznačeni minut, bez izuzetaka.
Po austrijskim vozovima, tramvajima, autobusima može da se navije sat, za njih je kašnjenje nedopustivo. Iako teritorijalno slični, brojem stanovnika gotovo identični, Podgorica i Salcburg nemaju ništa zajedničko. Podgoricu volim jer živi u trenutku, savremen je, novoizgrađeni grad orijentisan na sadašnjosti, pun energične mladosti, života i elana koji se ne zaustavlja. Naši su ljudi srdačni i otvoreni, vječni optimisti sa bezbroj ideja koje se, uz popodnevni dojč, komentarišu i pretvaraju u planove. Salcburg je grad tradicije, istorije, gord i rezervisan, otvoren za posmatranje, ali sav stvarni život krije iza zatvorenih kapija.
Ovaj grad ljubomorno čuva svaki centimetar svoga nasljeđa, svoje ulice i crkve, tvrđave i dvorove, svaki ugao pripovijeda o prošlosti. Hodajući po njegovim kaldrmama i trgovima, vjerovatno ćete u prolazu okrznuti rukav nekog princa ili grofice čija porodica generacijama posjeduje zamak ili vilu u samom gradu ili okolini, tradicionalno ustrojstvo je i dalje sveprisutno.
Sam grad se takođe širi i raste, i ovdje se gradi i razvija, ali ono o čemu bismo mogli da učimo od Austrijanaca je jasno planiranje, stroga pravila gradnje, precizno definisan izgled svakog novog zdanja koje strogo mora da prati sveukupnu sliku grada. Niko se ovdje neće usuditi ni da predloži rušenje simbola grada da bi izgradio poslovno-stambeni kompleks, kako to rade kod nas. Ne postoji novac za koji bi građani Salcburga mijenjali jedan jedini kvadratni metar svoga grada i kulturno/istorijskog nasljeđa.
Da pod ovim Alpima ima jedno Sutomore na četrdesetak minuta udaljenosti, Salcburg bi bio najpotpuniji grad na svijetu. Kada počnemo da učimo od država kojima se divimo i donesemo lijepa iskustva i pozitivne primjere i primijenimo ih u svome gradu, možda moja generacija neće morati da traži prilike za napredak van Crne Gore. Do tada, lijep pozdrav iz Salcburga.
Bonus video:
