Naši ljudi su počeli puno da putuju. To me raduje, ništa bolje im ne bih ni preporučila. Samo, često naglašavam da pojedini mnogo bolje poznaju čak i daleke egzotične destinacije od svoga okruženja. Ja sam odlučila da, kad već ne mogu da istražujem Andaluziju ili Južnu Ameriku, bar upoznam detaljno Crnu Goru. Špartajući okolo-naokolo poslednjih desetak godina uvijek se iznenadim kad otkrijem da mi je nešto promaklo. Nešto što je bilo tu, više nego dostupno. To je slučaj sa Obodskom pećinom. Rijeka Crnojevića je vjerovatno mjesto u koje smo najviše navraćali poslednjih dvadesetak godina. Dok su djeca bila mala išli smo na izlet do igrališta, preko puta fabrike “Ribarstvo”, na ulazu u varošicu. Poslije bismo prošetali do Danilovog mosta i glavnom ulicom. Često smo išli pješke do Riječkog grada koji nadvisuje naselje. Čak smo jednom (proljeće se već bilo zahuktalo) krenuli stazom sa Oboda, ali sam ja ispred sebe ugledala jednu debelu zmiju i brzinom munje vratila ekipu nazad. U strahu su velike oči. Možda zmija nije bila baš toliko debela koliko je ja i dalje u mislima vidim i vrlo vjerovatno da je bila bezopasna. Ali, sa zmijama oprez nikad nije na odmet.
Početkom marta proljeće se već bilo zahuktalo. Nespremna za bilo kakve pješačke napore, a željna boravka u prirodi, sjetih se staze koja polazi sa Riječkog grada.
Pošto smo se nebrojeno puta do njega popeli pješke, sad smo odlučili da se dovezemo autom. Kad se pređe most Ljeskovac (Novi most) koji se nalazi na ulazu u naselje, preko puta pokojne fabrike “Ribarstvo”, skrene se desno. Lijevi krak vodi do Virpazara. Na putokazu se spominje Obodska pećina. Do nje se, kaže putokaz, stiže za sat i po. Od mosta do Riječkog grada je kilometar i po. Put je uzak i na momente prilično strm, ali je saobraćaj rijedak. Parkirali smo se ispred info table koja je postavljena ko zna kad. Prilično je izblijeđela, a neko se potrudio da brisanjem pojedinih rimskih cifri na njoj dovede posjetioca u zabunu. Crkva koja se nalazi desno od table je nekad bila manastir i sagrađena je u 15. vijeku. Istoričari bi i o crkvi i o štampariji koja se nalazila iza nje imali štošta da kažu, ali to prepuštam njima. Tek da pomenem da su Turci u 17. vijeku razorili manastir, te da je sredinom 18. vijeka na njegovom mjestu obnovljena crkva Sv. Nikole. S lijeve strane table je bista narodnog heroja Petra Jovićevića. Tačno preko puta crkve se smjestila jedna prelijepa kamena kuća. Vidi se da tu stoji odavno, ali i dalje odolijeva vremenu i koristi se. Pored nje nas je vodio put. Pozdravismo dva momčića koja su nešto majstorisala u dvorištu. Pored kuće je stajao putokaz na kojem je pisalo da se do pećine stiže za sat i po. Priupitasmo tu momčad da li je to tako, oni nam potvrdiše. Sad… ne mogu da tvrdim da su nas svjesno obmanuli, mada mi je to preovlađujući dojam. Muž tvrdi da nisu znali. Šta nisu znali? Pa, to da se u ovo doba godine tuda nikako ne može stići do Obodske pećine. Ali, tada ni mi to nismo znali.
Poletno smo krenuli. Dan je bio sunčan, a temperatura idealna za šetnju. Staza zavija iza kamene kuće na platou i skreće desno sa asfaltnog puta. Na njenom početku se nalazi kamionska guma sa fotografije iznad. Staza vodi kroz lijepu šumicu, malo se spušta, pa se malo više penje. Ali sve lagano, po tepihu od kaćuna koje sam pokušavala da ne zgazim. Za dvije sedmice, kad sam opet krenula u osvajanje pećine, više ih nije bilo. Kratak im je rok trajanja. Obrnuto proporcionalan ljepoti.
Poslije pola sata lagane šetnje stigosmo do vidikovca. Pročitah da su natkriveno odmorište na njemu napravili članovi planinarskog kluba “Gorica”. Ne znam kad ali je daska prilično satrulila i hodanje po njemu preporučujem samo na ličnu odgovornost.
Dok je Duško kulirao moje strahove da će se daska ispod njega raspasti ja sam prošetala naokolo da vidim šta se sa vidikovca vidi. Neposredno ispod smo vidjeli hidrocentralu. Na nju ću se vratiti kasnije. Iza sebe smo ostavili Rijeku Crnojevića, a duboko ispod je tekla Crnojevića rijeka.
Znajući da sam skroz bez kondicije sa strepnjom pogledah strminu u pravcu rijeke. Utješih se da ćemo je preći i vratiti se lagano, drugom obalom. No, što bi rekli stari: “Nije kako je rečeno (ovog puta: planirano), no kako je suđeno”. Stuštismo se do rijeke.
Uz put naiđosmo na krupno kamenje obraslo debelom mahovinom. Očigledno je da nekad, a možda i sad u nekom periodu godine i ovuda teče voda. Stigosmo do rječice. Lijep prizor i za uši i za oči, ali shvatismo da nijedan skok neće pomoći da na Skakalama pređemo preko rijeke. Da se sazuvamo i probamo da pregazimo isto nije dolazilo u obzir. Voda je bila brza i duboka. E… na kakvim smo se mukama našli: pogled gore, pogled desno. Ko će se gore vraćat! Nema šanse da se pređe! Pa opet, pa opet… i na kraju pokunjeno krenusmo nazad. U ovo doba godine do Obodske pećine se definitivno ne ide ovuda. Rekla bih da se ne ide nikad jer se one zmije ovuda razmile u vrijeme niskog vodostaja. Na naše veliko iznenađenje povratak nam nije pao teško koliko smo očekivali. Doduše, samo trenutno. Upalu mišića listova sam imala čitavu narednu sedmicu.
Srećom pa rijetko odustajem. Čekali smo naše studente iz Ljubljane jer su izrazili želju da i oni vide Obodsku pećinu. Poslije 15 dana smo se ponovo zaputili cilju, ovoga puta drugom obalom. Početna tačka je hidroelektrana koja smo vidjeli s vidikovca. Do nje postoji makadamski put. Nije sjajan, ali je podnošljiv. Opet smo do početne tačke došli autom. Sem čuvanja snage, nas pojedinih bez kondicije, razlog je bio i da se izbjegne monotona šetnja makadamskim putem. Sa asfaltnog puta koji iz Rijeke Crnojevića vodi ka Cetinju skreće se lijevo čim se prođe ruina nekadašnjeg hotela. Rekoh da put nije sjajan i da ima malo mjesta za parking, ali sam bila zadovoljna što smo izbjegli taj kilometar pješačenja. Parkirali smo se neposredno ispred širom otvorene kapije hidroelektrane.
Ova HE je napravljena daleke 1952. godine. Njena snaga je iznosila 754 kW. Kažem iznosila jer, nećete vjerovati, ona ne radi već 2 godine. Toliko dugo ovaj usmjereni mlaz vode ide u prazno. Popravka, saznadoh, košta relativno malo, a razloge što ovakvo postrojenje propada dok se širom zemlje prave mini hidroelektrane koje mi moramo parom da “podržimo” svakomjesečno, ne. O tim razlozima bi neki novinar trebao da priupitne nadležne. Ja sam samo bila zatečena činjenicom da se na jednoj strani nešto baca u vjetar, a na drugoj otima. Ko bi razumio ekonomsku logiku naših nadležnih. Ču li mene: logiku?!
Vratismo se cilju. Staza ka pećini vodi kroz dvorište HE. Na ostacima zgrade s desne strane stoji putokaz.
Ohrabri nas ovo 45 min pa krenusmo poletno. U startu staza ide neposredno uz rijeku. Oprez je neophodan. Negdje je šira, negdje uža. U svakom slučaju jedna prelijepa šetnja. Kada smo skretanjem udesno napustili obalu rijeke naišli smo na info tablu. Ona nas je obavijetila da se nalazimo na Raskršću pod Oraškom stranom. Da se do Obodske pećine stiže stazom desnim krakom za oko 300 metara, a da do ostataka mlinova možemo doći ako nastavimo pravo i skrenemo lijevo dolje za oko 80 metara.
Odlučismo da prvo obiđemo pećinu. Staza je u startu krenula naviše, a onda smo lagano, ravno, stigli nadomak cilja. Vidi se da se nekad vodilo računa o ovoj stazi. Na strmom dijelu su postavljene drvene stepenice, a tu je bila i klupa za odmor i uživanje. Sad su od klupe ostala samo dva nogara kao slika našeg nemara o mnogim stvarima.
Kao još jedan dokaz o toj davnašnjoj brizi ispred ulaza u pećinu stoji i ova potpuno zarđala i skroz neupotrebljiva info tabla. Možda ona i nije potrebna kad već postoji ona na raskrsnici. Ali, ne treba ni da stoji ovakva. Zar je velika muka da se ova gvožđurija ukloni?
Neposredno prije ulaza u pećinu smo naišli na gomilu kamenih gromada. Taj dio je najteži za savlađivanje. Neophodan je oprez, a dobro dođe i pomoć. U svakom slučaju ništa što uz dobru koncentraciju ne mogu savladati i oni koji su danas prvi put stali na ovakav kamen, kao što je bio slučaj sa našom Mirjam. Mi smo je hrabrili, a ona se samoj sebi divila. Nije očekivala ovakav predio. Ja sam, naravno, bila oduševljena. Poznata je moja očaranost kamenom.
Sam ulazak u pećinu je nevjerovatan. Ne znam da li je tako u svako doba godine. Toga dana, sredinom marta, kamenje je bilo prekriveno mahovinom, pa je subjektivni osjećaj bio da gaziš po zelenom tepihu. Samo je zbog klizavosti moralo krajnje pažljivo da se hoda.
Ulaz u pećinu je visok i širok oko 15 metara. Unutra je pećina je visoka do 20 metara. Kamenje u pećini je ogromno, kao i na izlazu. Lako se korača, ali pogled na okolne stijene i kamenje mora da izazove jezu. Jer šta bi bilo da se ovaj kamen odvali. Nije nemoguće. I ono koje leži okolo se u jednom momentu obrelo tu gdje je. Zato sam ja ostala na sredini te prve prostorije (ako se tako može reći) koja je širine oko 40 metara. Pustila sam druge da istraže dalje.
U ime svih nas Idžo je otišao najdalje. Stigao je do kraja dijela vidljivog sa moje osmatračnice i dojavio da dalje “nema potrebe da idemo”. Vjerovali smo mu na riječ. Posle malo poziranja i fotografisanja brojnih napisa u pećini izađosmo van. Lijepo je unutra, ali je puno sigurnije napolje. Svi smo bili oduševljeni. Izgled i veličina pećine su uveliko nadmašili naša očekivanje. Sjetismo se da nam je ostalo mjesto gdje su nekad vili mlinovi. Opet nas je na prilazu dočekala zarđala info tabla istovjetna onoj ispred pećine. Ali, prizor koji nas je nakon nje je bio izvanredan.
Rijeka je ovdje i sredinom marta jaka i slapovita. Kamenje prekriveno mahovinom upotpunjavalo je idiličnu sliku. Stijene su izdubljene i u njima se zadržala voda. U pojedinim kamenicama brčkale su se i žabe, endemska vrsta o kojoj piše i na info tabli.
Ovdje smo se prilično zadržali u pokušaju da osmotrimo svaki slap, svaku kamenicu, žabicu. Po ko zna koji put smo zajednički konstatovali da se u našoj blizini nalaze ovako zanimljiva mjesta za koja dosta nas ne zna ni da postoje, a kamoli da su ih obišli. Pretpostavljam da smo mi ovdje došli u najboljem mogućem periodu godine. Rijeka je bila silovita, okolina zelena, a zmije se još uvijek nisu pojavile. Kako je kasnije, ne mogu da garantujem. Ako požurite, vjerovatno će vas sve ovo sačekati. Ako ne stignete, dođite krajem jeseni.
Mi smo, po povratku svratili u Rijeku Crnojevića na pivo, kafu i rezimiranje utisaka. Zajednička ocjena: odličan, 5.
Bonus video:
