Herceg Novi je najzapadniji grad crnogorskog dijela Jadrana. Nalazi se na ulazu u Bokokotorski zaliv, dok se iznad njega uzdiže Orjen. To je grad izuzetne kulturno-istorijske baštine.
Kad je započelo moje interesovanje za tvrđave po našem primorju, otkrila sam Španjolu. Obišla sam je, oduševila se i napravila fotografije za blog. Nepoznanica je kako sam folder sa tim fotografijama uspjela da izgubim. To mi se desilo prvi i jedini put. Iako meni, kao aktuelnom nam predsjedniku Vlade, Herceg Novi nije tako daleko, pa i po “lošim putevima” nekako doprem do njega (a i ne griješim kad su lokalni toponimi u pitanju ), trebalo je da se “steknu uslovi” da ponovo dođem do Španjole. Pošto mi je uspon na bilo koji vrh Orjena stara želja, a koja će izgleda ostati samo to, odlučili smo da malo istražimo zaleđe grada. Da se bar malo primaknemo Orjenu. Pretraživanjem po internetu otkrili smo biciklističko-pješačku stazu prema selu Kameno. Vidjeli smo da u selu ima nekoliko zanimljivih vidikovaca i da se do njega stiže lako. Prema Kamenom se ide tako što se na kružnom toku prije grada skrene ka Trebinju. Posle nekoliko kilometara naiđe se na proširenje i info tablu za stazu kojom smo krenuli. Mogli smo do sela da stignemo i da smo nastavili autom do crkve Svetog Jovana, ispred koje se nalazi zanimljivo gumno obraslo zelenilom, a u prostranoj porti se uzdiže ogromno drvo (ne bih da nagađam koje).
No, da nismo pošli stazom ne bismo vidjeli mnogo interesantnih stvari. Prije svega dva spomenika iz različitih istorijskih perioda, oba posvećena junacima ovog kraja. Prvi, vojvodi Savi Anđeliću, koji je upravo na ovom mjestu 1689. godine poginuo u okršaju sa Topal-pašom, a drugi rodoljubima ovog kraja, koji su strijeljani u periodu od 1941–44. godine od strane fašističkih okupatora.
Idući ovom stazom prolazi se i pored stijene za sportsko penjanje zvane “Greda”. Sa mjesta označenog kao Kotobilj jedan krak ide do vidikovca Gručalica, a drugi ka Tajnom brdu. Do oba mjesta ne treba više od 5 minuta. Mi smo se odlučili za Tajno brdo. Naziv mjesta budi radoznalost. Info tabla je opširna i kaže da je ovo mjesto dobilo ime posle Kotobiljske bitke u kojoj su Crnogorci pobijedili tursku vojsku 1687. godine. Ovo mjesto ponovo dobija na značaju krajem 19. vijeka kada Austrougari prave utvrđene vojne položaje na njegovom vrhu. Ovaj prostor je kasnije koristila i vojska SFRJ i SRJ. Po završetku NATO bombardovanja ova lokacija gubi vojni značaj. Tajno brdo je danas samo vidikovac. Sa njega se vidi Orjen, dio zaliva, Igalo, selo Kameno sa okolinom, gdje se nalazi više ostataka drugih manjih utvrđenja.
Tek sam kasnije saznala da se ispod brda nalaze podzemni tuneli građeni tokom austrougarskog perioda i betonsko sklonište iz doba SFRJ. Samo ne znam da li bismo to mogli da obiđemo u sopstvenoj režiji. Takođe sam saznala i da je Tajno brdo zaštićeno kulturno dobro.
Sa Tajnog brda smo uočili još dva vidikovca: Gručalicu i malo dalje od njega još jedan na koji smo planirali da se popnemo jer nam se učinio da ima najbolji položaj. Autom smo nastavili putem ka Trebinju do jednog velikog proširenja. Problem je što prilaz vidikovcu ne postoji. Naime, da bi se došlo do početka obilježene staze koja vodi do vidikovca Čakotin treba preći 50-ak metara kolovoza, a onda preskočiti prilično visoku bankinu. Nije mi jasno ko je ovo ovako osmislio, ali nekako preskočih. Od puta do vidikovca opet samo 5 minuta, a pogled odličan. Desno od nas se vidjelo Igalo dok je pogled ka Orjenu išao preko vidikovaca Gručalica (kojeg smo ovaj put preskočili) i Tajnog brda sa kog smo sišli pola sata ranije. U međuvremenu su se na Orjen spustili oblaci koji su ga prilično zaklonili.
Odavde smo odmah pošli na Španjolu. Ona nam je bila najvažnija tačka izleta. Kad smo prethodni put bili na njoj bila je mnogo zapuštenija, zatrpana smećem i zarasla u rastinje. Ni to nije uspjelo da sakrije svu njenu raskoš. Sada je bila u mnogo boljem stanju. Prošli put smo se do nje popeli pješke, ali smo danas iskoristili mogućnost da direktno do ulazne kapije dođemo autom. Malo koje utvrđenje na prostoru bivše Jugoslavije je imalo tako burnu istoriju kao ova tvrđava. Nalazi se na brdu Bajer iznad Herceg Novog. Njen zvanični naziv je Gornji grad, ali joj je lokalno stanovništvo dalo ime Španjola. Inače, tvrđavu su 1482. godine podigli Turci, ali kao manje utvrđenje. Španci su je, tokom jednogodišnje vladavine, od 1538. do 1539. godine, proširili i ojačali i “poklonili ime”. Kasnije je tvrđava bila u rukama Mlečana, Rusa, Francuza i na kraju Austrougara. Oni su je prilagodili svojim potrebama i dometu tadašnjeg naoružanja. Tokom Drugog svjetskog rata u tvrđavi je bio logor.
Tvrđava je napravljena po pravilima izgradnje utvrđenja koja je ustanovio još Leonardo da Vinči. Sve ovo sam saznala iz mog glavnog izvora kad su tvrđave u pitanju – Werk Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, autora Radojice Raša Pavićevića (i koja je, konačno u mom vlasništvu, zahvaljujući Ani i Milošu koji su mi je poklonili ).
Ova izuzetna građevina popušta pred nagomilanim godinama. Spoljašnje zidine se još uvijek drže, ali su unutrašnji objekti veoma urušeni. Kada sam tekst o Španjoli postavila na jednu fejsbuk stranicu koja se bavi geografijom nekoliko osoba je napisalo da su ljetovali u Herceg Novom u više navrata, a da nisu ni znali za njeno postojanje. Šteta je što ne umijemo da predstavimo javnosti ono što imamo, a nismo čak ni svjesni šta imamo.
Zidinama tvrđave se može prošetati. Za sad djeluje da je bezbjedno, mada se u sredini urušio krov od nekadašnjeg hangara, a i svi objekti u okviru zidina su u lošem stanju. Tvrđava je i odličan vidikovac, a najljepši pogled se pruža ka zalivu.
Neposredno ispod Španjole se nalazi Kanli kula koja je bila naš sljedeći cilj. Ona je šire poznata po ljetnjim manifestacijama koje se na njoj održavaju. Na njenim zidinama se 20 ljeta održavao festival lakih nota “Sunčane skale”. Koliko god ja lično nisam ljubitelj ove muzike, moram priznati da je festival imao svoju publiku i da je tokom festivala Herceg Novi bio u žiži medija. Filmski festival se održava od 1987. godine i još traje. Nagrade festivala su zlatne, srebrne i bronzane mimoze. Nagrada je nazvana po još jednom simbolu grada – cvijetu mimoze. U njegovu čast se već 50 godina održavaju Dani mimoze, festival po kojem je Herceg Novi možda i najviše učvrstio svoje mjesto na turističkoj mapi.
Nego, ja odlutah. Htjela sam koju o Kanli kuli. Tvrđava je sagrađena sredinom 16. vijeka i o njenom porijeklu nema previše podataka. Za vrijeme vladavine Turaka, prije više od 400 godina ovdje je bio zatvor, pa se smatra da je zbog toga dobila ime koje u prevodu glasi “Krvava kula”. Kula ima izuzetan položaj i pozornica je skoro preuređena. Kazamati nisu otvoreni za javnost. Nije potrebno mnogo vremena da se obiđe to što je turistima dostupno, ali se mora priznati da radi toga svakako vrijedi platiti ulaznicu od 2 eura.
Odavde smo pošli do manastira Savina. Volim ovaj manastir. Njegov položaj je nevjerovatan, a uvijek me oduševi ogromno drvo koje se nalazi pored ulazne kapije, kao i starinski spomenici koji se nalaze oko manastira. Na tabli ispred manastira sam pročitala da se na teritoriji opštine Herceg Novi nalazi 89 crkvenih objekata (74 pravoslavnih, 14 rimokatoličkih i 11 objekata u ruševinama). Uspjeli smo da vidimo još nekoliko, ali bi zbilja bio izazov locirati svih 89. To ostavljam nekom drugom.
Ja sam planirala da obiđem još jednu tvrđavu, tvrđavu Forte Mare (“Morska tvrđava”) koja se nalazi neposredno uz more, odmah iznad šetališta. Nismo ulazili unutra, samo smo je osmotrili spolja. I njen istorijat je zamagljen jer podatak da je izgrađena između 14. i 17. vijeka, koji se nalazi u turističkom prospektu Herceg Novog, zbilja ne govori mnogo. Prvom narednom prilikom ću obići i njenu unutrašnjost. (Pročitah da je, kao i Kanli kula, za posjetioce otvorena 09–19h i da je ulaznica za pojedince 2, a za grupne posjete 1 euro). Zaista izgleda fascinantno, izgrađena ovako tik uz more, na stijeni, i za mene je bila prvi simbol i najprepoznatljiviji znak Herceg Novog.
Naspram tvrđave Forte Mare, s druge strane šetališta, na Škveru, koji predstavlja ulaz u grad s mora, nalazi se spomenik Tvrtku I Kotromaniću koji se smatra osnivačem grada. On je, kako se pretpostavlja, postavio kamen temeljac za tvrđavu Forte Mare. Ako se to ima na umu nije se moglo izabrati bolje mjesto za njegov spomenik koji je, uzgred budi rečeno, visok 5,5 metara i težak više od tone, a podignut je u oktobru 2013. godine.
Šetalište “5 Danica” je meni najljepše šetalište na našem dijelu Jadrana. Dugo je čak 6 kilometara i pruža se od Igala do Meljina. Naziv je dobilo po 5 “skojevki” koje su poginule u Drugom svjetskom ratu i sve su se zvale – Danica. Nedaleko od Škvera i spomenika Tvrtku I, u moru pored šetališta leži Citadela. Nekad je to bilo utvrđenje koje se nalazilo na samoj obali, ali je stradalo još u 17. vijeku u razornom zemljotresu. Tvrđavu su Mlečani kasnije obnovili, a konačan udarac joj je zadao zemljotres koji je 1979. godine pogodio cijelo crnogorsko primorje. Od tada djelovi ove nekad moćne građevine leže u moru.
Šetalište sam ranije u više navrata prošla čitavom dužinom pa smo poslije kraće šetnje pošli do Starog grada. Na njegovom ulazu nas je dočekala Sat kula (Sahat kula ili Tora), po mnogima simbol grada. I ona je sagrađena za vrijeme vladavine Turaka, 1667. godine. U to vrijeme je pored kule postojala je i džamija. Penjući se do grada sjetismo se nekog teksta koji kaže da Herceg Novi ima preko 100.000 stepenica (skalina). Vjerujem da je ova cifra pretjerana, ali da ih ima dosta, ima. Prvo što mi je palo na pamet kad sam prvi put po njima šetala je da ovdje svako mora biti vitak i u dobroj fizičkoj kondiciji.
Herceg Novi je bio omiljeni grad mnogih naših umjetnika, Iva Andrića, Zuka Džumhura i mnogih drugih. U njemu je dugo godina postojala čuvena Umjetnička škola u kojoj su učili i radili mnogi naši priznati likovni umjetnici od kojih su neki stekli i svjetsku slavu. U Herceg Novom i dalje živi naš proslavljeni slikar (vajar) Vojo Stanić. Ovaj grad ima posebni šarm i razlikuje se po mnogo čemu od naših ostalih primorskih gradova. Ostalo je još dosta mjesta da se obiđe i opiše. Ne može Herceg Novi da stane u jedan blog. Nisam stigla ni da spomenem fantastičnu Gradsku kafanu, jednu od referentnih tačaka grada koja ima izvanredan položaj i u čijoj blizini smo u aprilu zatekli neobranu mandarinu. A u starom gradu smo naišli na jednu mačku sa odličnim strateškim položajem za osmatranje okoline. I na kraju, ne vjerujem da postoji ijedan drugi grad na svijetu koji je odao počast svom dimnjačaru podigavši mu spomenik. Herceg Novi je tuo učinio za svog dimnjačara Rudija.
Bonus video:
