Često mi u ovim danima netrpeljivosti, pa i otvorene mržnje, padaju na pamet Srđo i Amir. O Srđanu Aleksiću pisao sam nekoliko puta, o Amiru Reku nisam. Srđo je svojom glavom, od „svojih“, platio to što je spasio glavu Alenu Glavoviću, u januaru 1993, u Trebinju, a Amir je, pola godine ranije, spasio 45 srpskih civila iz sela Bučje od sigurne smrti i to samo tri dana pošto su mu majka i djed spaljeni u njegovom rodnom selu Gudelj.
Poražavajuće je što o čojstvu i viteštvu njih dvojice i dalje isključivo, ili uglavnom, govore pripadnici „onog drugog naroda“.
* * *
Svjedočimo nekontrolisanoj razmjeni uvreda između partija na vlasti. To je toliko ružno da uopšte nije važno ko je prvi počeo niti da li u prepucavanjima ima istine. Ukoliko im je namjera da nam ogade 30. avgust, na dobrom su putu.
Od ovakve blasfemije, skrnavljenja izborne volje građana, vjerujem da je neprijatno čak i N. M, pioniru autodestrukcije treće decenije 21. vijeka.
* * *
Baranin koji je već nekoliko godina u devetoj deceniji i od koga ima šta da se nauči, ljekare dijeli na dobre, loše i – stare. Najviše povjerenja ima u stare. Nijedan stari ljekar koga zna, veli, nije rekao da se ne bi trebalo vakcinisati, naprotiv. Vakcina je jedino što može zaustaviti koronu, koja je samo u Baru odnijela mnoge divne ljude.
Ali, što bi rekli Starobarani – „sam si pametan“...
* * *
Nikad neću naučiti da ne kukuričem prije vremena. Istina, i dalje mi premijer nije antipatičan, ali ga više ne bih branio klizećim startovima. Makar samo zbog toga što se (još) nije vakcinisao.
Volio bih da znam da li ima zemlje, osim Crne Gore, čiji premijer nije vakcinisan protiv korone.
* * *
Citat iz domaće radinosti:
„Razmišljam o antimaskerima, tačnije o roditeljima koji ne dozvoljavaju svojoj djeci da nose masku dok su u školi i to pravdaju navodnim zdravstvenim razlozima. Biće da su to oni roditelji koji djeci za užinu kupuju koka-kolu, čips ili nešto drugo od brze hrane i dozvoljavaju im da ostanu budna do kasno u noć, pa dolaze pospana u školu. Gotovo sam sigurna da su to oni roditelji koji djeci već za treći rođendan kupe mobilni telefon i mnogo prije četrnaestog rođendana im otvore profil na instagramu. Pokušavam da razumijem o čemu se radi ali mi ne ide.“
* * *
Kad su kao studentkinje dolazile kući za ferije i praznike, govorio sam: „E, sad je stanje redovno!“ Posljenjih godina sve se promijenilo. Sad je stanje vanredno kad ugrabe, kao udate i zaposlene, da dođu na nekoliko dana. A redovno je kad su tamo daleko.
Ide vrijeme. Malo zastane jedino kad smo zajedno...
* * *
Gledam stanove barskih zgrada. Svi djeluju spolja slično, nekako postojano i mirno, posebno uveče kad gori svjetlo, kao da je u njima sve idilično. Zamišljam petočlanu porodicu (roditelji, djeca i baka) u kojoj svako svakog poštuje, svi su nasmijani, svi misle o dobru i raduju se svakom novom danu. Ali, ko zna šta se iza fasade krije, da li glava porodice, nezadovoljna sobom i svime oko sebe, maltretira ukućane ili to radi neko od nasljednika koji ne zna šta će ni kud sa svojim životom... Ko će znati?
* * *
Uhvatila me manija čitanja. Koristim to jer znam da će me opet snaći „nelok“, kad mjesecima ne mogu stranicu da pročitam.
Zanimljivo štivo jeste „Ljuba Tadić, poslednja traka za knjigu“, autora, meni nepoznatog, Branka Perića, o velikom glumcu i, po svemu sudeći, kvalitetnom čovjeku. Ali, trostrukog kralja Lira, nevoljno priznajem, nisam volio ni da slušam ni da gledam. Sve mi je kod njega bilo prenaglašeno, od smijeha do beonjača...
* * *
Lijepo je što su kolumnisti u brojnim regionalnim medijima, pa i u Crnoj Gori, navikli čitaoce na svoje tekstove određenog dana, ali bi još ljepše bilo da se većina njih javlja, recimo, na svake dvije sedmice. Imali bi vremena da bez trke i stresa osmisle i iznijansiraju ono o čemu misle da besjede.
* * *
Počinje nova košarkaška sezona u ABA ligi. Opet će nam u Bar, sa respektom i strahom od poraza, doći Crvena zvezda i Partizan. Malo li je?
Bonus video:
