Atomska bomba

O čemu li je sanjala dvoipogodišnja Sadako Sasaki tog jutra, 6. avgusta, prije 78 godina, kada je na njen grad, Hirošimu, sa visine od 10.000 metara, bačena atomska bomba? Deset godina poslije eksplozije, djevojčica je umrla od leukemije. Postala je simbol tog stravičnog zločina. U bolnici je pravila papirne ždralove nadajući se da će joj se, ako napravi hiljadu, po drevnom japanskom vjerovanju, ispuniti želja – da ozdravi. Nije uspjela…

* * *

Olako je prošla izjava Medvedeva da bi Rusija bacila atomsku bombu da je uspjela ukrajinska kontraofanziva. Strahujem da će se rat između bivših sovjetskih republika upravo tako i okončati, jer je teško očekivati da će Rusija dozvoliti da bude poražena, ma kolika sila na nju udarila.

Neophodni su, dakle, mirovni pregovori i to što prije…

* * *

Kao što je olako prošla informacija da su učenici desničari uspjeli da istjeraju dvoje profesora iz srednje škole „Mina Vitkojc”, u Burgu, na istoku Njemačke. Njih dvoje su pokušali da se suprotstave nasilnicima koji su prijetili da će pretući učenike imigrante. Uzalud su držali predavanja o nacističkoj prošlosti zemlje. U javnom pismu naveli su da se učenici međusobno pozdravljaju nacističkim salutiranjem, da crtaju „svastike” na klupama i da u hodnicima puštaju muziku sa rasističkim stihovima.

Ništa nije pomoglo. Anonimna grupa roditelja tražila je čak da Nikel, profesorica engleskog i istorije i Teske, profesor matematike i geografije, budu otpušteni. Poslije raznih neprijatnosti, odlučili su da odu, dodatno obeshrabreni zbog izostanka podrške od strane kolega, direktora i lokalne administracije.

* * *

Nedavni, nemili, događaj na plaži Utjeha izazvao je buru reakcija, posebno na društvenim mrežama. Neki nisu birali riječi, kao da su jedva dočekali da raspire vatru naših tinjajućih (vjerskih i drugih) netrpeljivosti. Sa druge strane, barski pravoslavci i barski muslimani još jednom su položili ispit: reagovali su, uglavnom, meko i uravnoteženo, u dobroj tradiciji ovdašnje viševjekovne vjerske tolerancije.

* * *

Umro je Srđa Dragašević, FIDE majstor i bivši predsjednik Šahovskog saveza Crne Gore. U njegovo vrijeme, kao i u vrijeme njegovog prethodnika, dr Blagoja Cerovića, u prvoj deceniji 21. vijeka, šah je u Crnoj Gori doživio uzlet. Bio je dobar tandem sa, takođe pokojnim, sekretarom ŠSCG Markom Markovićem.

Srđa je bio odan šahu. Decenijama je okupljao šahiste na raznim takmičenjima, od Rumunije do njegovih Đenovića, kao i u klubovima koje je finansirao. Ti šahisti, naročito mladi, talentovani igrači koje je istinski podržavao, bili su njegovi vječiti (zahvalni) prijatelji.

Jedan je od rijetkih koji je šahu dao više nego šah njemu.

* * *

Žao mi je što moj otac nije dočekao da pročita roman „Ponovo osuđen”, albanskog pisca, novinara i likovnog umjetnika Fatosa Ljubonje, koji je u kazamatima Envera Hodže proveo 17 godina. Iz zatvora je izašao tek 1991, poslije pada Berlinskog zida, šest godina nakon smrti diktatora, izuzetno okrutnog prema neistomišljenicima.

Fatosov otac, generalni direktor albanske radio-televizije osuđen je na 15 godina robije, a tast, član Centralnog komiteta KP Albanije, na 25. Fatosov dnevnik iz mladalačkih dana, pronađen u kući njegovog ujaka, bio je dovoljan da zaglavi u zatvoru.

Roman govori o ljudima i neljudima, o dobru i zlu. Strijeljanje (1979. godine!) čestitih ljudi Fadilja Kokomanija i Vanđelja Lježa, iako nagoviješteno i očekivano, ostavlja, kao i čitava, divno napisana knjiga, gorak utisak.

Ali, takav je život… što bi rekao jedan od junaka romana: „O mangi questa minestra, o salti dalla finestra!” (Ili pojedi ovu supu ili skoči kroz prozor).

* * *

U naslovu gotovo svih izvještaja sa brojnih koncerata koji se održavaju ovog ljeta na Crnogorskom primorju, u okviru festivala od Ulcinja do Herceg Novog, stoji da je taj i taj „oduševio” publiku. Ima li ikoga da je nije oduševio?

* * *

U nedjelju, 20. avgusta, na „Barskom ljetopisu”, biće promovisana knjiga „Bar u hodnicima sjećanja”. U njoj su 52 teksta koji su od marta 2022. do marta 2023. godine objavljeni na Bar Infu, sajtu Radio Bara. Tekstovi različitih autora izlazili su svake subote, tačno u 19 časova i bili su veoma čitani. Pokazalo se da Barani umiju da pišu i imaju čega da se sjećaju.