U formi anegdotskog naklapanja, priču o maloljetnom R.R. koji je zadužio srpstvo jedinicom iz istorije, pročitao sam prvo na onom sranju od sajta „Volim Podgoricu“ koje je svojevremeno huškalo narodne mase da linčuju roditelje jednog drugog dječaka O.R. nastradalog u Morači.
Naravno da ove inicijale više niko ne fura i da je Srpče tjedna, đak osnovne škole, jebiga, nije pisalo koje, potpisan punim imenom i prezimenom, kako i trebuje kad se ulazi u istoriju.
Od Skadra do Sent Andreje odjeknule su prkosne riječi inadžije da je Crna Gora sprska država, što je nastavnika navodno toliko ubilo u pojam da mu je odmah upisao jedinicu.
Beogradski Blic, koji zapravo javlja vijest, nudi čitaocu ime oca, pa još priču tjera dalje, dopušta gospodinu ocu da iskoristi prostor geostrateški i ocijeni da su Srbi u Crnoj Gori “najugroženija etnička zajednica u Evorpi”.
Gospodin otac krotko podnoseći budžetski izdatak novih patika koje je, kako čitamo, morao kupiti sinu kao nagradu za jedinicu, dobija gotovo kolumnističku ekskluzivu i bogme je junački koristi da kidiše na pažnju čitaoca u ime cijelog naciona, te veli roditeljski plus celomudreno, kako „ovo, naravno, nije dobro ni sveukupno za državu koja pledira na nekakve šire integracije”.
E sad, lako prepoznam rečenicu, poznam ritam, kao da sam ga čuo na nekoj tribini, ili čitao saopštenja potpisana baš tim imenom. I nađem, u ovoj već pomalo klaustrofobičnoj sotiji, kako ima tamo neki građanin istog imena, iz udruženja Crna Gora i Srbija, aktivista i moderator panela protiv NATO, te vrijedni kontributor sajta IN4S, tog ljupkog internet kutka koji svako malo proglasi početak trećeg svjetskog rata.
Dakle, sad roditelj možda i nije neki random pojedinac što kontemplira nad padom srpske Sparte, već marljivi nacionalni radnik, i ne daj bože da mu sumnjam u čast i riječ, ali volio bih kao čitalac štampe da znam više detalja i je li martirstvo kod dječaka nasljedni faktor.
Volio bih, velim, da ne bazam kroz opskurni pripovjedni stil kvazi reportaže „koja je zapalila internet“, već da mi se ponudi kao mislećem biću odgovor na osnovna pitanja, posebno jer se članak bavi tako jezivom temom kao što je nacionalna diskriminacija djece - ko su ljudi umiješani u priču, ko je nastavnik, koja je škola, šta kaže direktor, šta veli ministarstvo, je li kome slučaj prijavljen, kojekude ombudsmane, etc, ne bih li se makar za promil odvojio od forme vica sa poukom, koji završava ovako:
“Inače, kako je mali Rade preneo, većina drugara je ustala i aplaudirala mu, a nastavnik je bio šokiran, rezigniran i ljut.…’Radu je bilo krivo, ali kaže da ne odustaje od istinite istorijske činjenice da je Crna Gora srpska država’“. Sugestivno kao u pismenom sastavu nekog osnovca, nastavnik je prikazan kao oličenje zla, neko kočićevsko drugo, ili što bi rekli novocrnogorci „drugost“ koja prijeti mladoj srbadiji. Ali kako se hrabri dječak R.R, mada možda ne bi trebalo da ga štitim kad ga rođeni ćaća pokazuje po novinama, kako se malac poispravi i grunu ono o srpskoj državi, tako nasta opšti izliv oduševljenja, a nastavnik, vjerovali vi to ili ne, anno domini 2016. u informativnom štivu biva opisan kao „šokiran, rezigniran i ljut“.
I dok zebem je li se nastavnik ubio, je li priznao na kraju da je i on Srbin ili štogod, još jednom plačem nad pokojnom i bivšom novinarskom profesijom koja sred upalančenih mikrojebina kakve su Srbija, Crna Gora, Hrvatska i druge, ne da nema nikakvu budućnost, već se vraća u doba svadbarskih zađevica diljem Bosne, kroz staru dobru formu, nazovimo je zlokobno, predratnog novinarstva.
Ne treba više da postoje ni portal Index, ni B92, koji šire ovako sklepane storije, mjeru svemu neka daju podzemni žutaći, nelegalni blogovi, nek se burom sve raznese, da se tako jugoslovenski izrazim u znak sjećanja na dane kad je novinarstvo bilo tako ozbiljna profesija da sam kao dječak mislio kako je Tanjug zasigurno robot.
I na kraju, što je najtužnije, mogu da zamislim nastavnika koji daje jedinicu pod rečenim okolnostima. Čuo sam za učitelja koji je rekao djevojčici - vala si tog čovjeka nacrtala kao da je Šiptar. Možda je mene nekad nastavnik htio gađati ključevima da sam rekao da je Crna Gora crnogorska država. Poznato mi je to. Obrazovni sistem je dio kancerogene srži cijelog i sve luđeg regiona. Da nije tako, ne bi ni novine bile takve, ni urednici, ni čitaoci, ni roditelji, i ne bi Večernje novosti izbile na pijedestal profesionalizma sa naslovom „Kec u dnevnik, slava doveka“, ispod kojeg konačno saznajem da se slučaj vezuje za školu Vladimir Nazor, i odahnem kad pročitam da je predsjednik opštine Čajetina ponudio malom Njegoševom imenjaku odmor na Zlatiboru.
Sve bi, kažem, bilo drukčije i ne bi se objavljivala fotografija maloljetnika koji pozira sa tri prsta, da se knjiga malo bolje prima u narodu, što reče onaj veliki Srbin, parafraziram, da je malo manje jebenih zvona i praporaka.
Bonus video:
