Svjedoči jedan od savremenika - na Dedinju, Broza je unutrašnji krug moći ubijedio da proglasi vanredno stanje, izvede vojsku na ulice i okonča studentski bunt koji je te 1968. na mnogo načina zbunjivao komunističku vlast u Jugoslaviji. Prvo, niste mogli stvar okačiti na dušu unutrašnjih neprijatelja ili zloglasne emigracije, jer su, gotovo do jednoga, kćerke i sinovi tadašnjih političara i generala, narodnih heroja i visokih partijskih funkcionera, bili dio studenstkog bunta, a drugo, što su sami studenti, odnosno njihove vođe nastupali sa nedvosmisleno lijevih pozicija. Proglašen je Crveni univerzitet, i većina zahtjeva je išla u pravu traženja crvenijeg komunizma, odnosno glorifikaciji Karla Marksa i njegovog učenja. Veljko Vlahović i Miloš Minić su bili spremni da prime batine zajedno sa studentima... Dakle, stvar nije bila u jednostavnim crno-bijelim odnosima kako je do tada navikao Brozov represivni aparat i njegova makar to bila mekša varijanta, ali svakako totalitaristička vlast...
Na putu prema televiziji odakle je trebalo da saopšti velike vijesti jugoslovenski vođa je uočio neke znake koji su ga zbunili, ili bar zamislili, svakako načeli njegovu odlučnost... U samoj zgradi televizije, u komunikaciji sa urednicima i novinarima, odnosno komunistima među njima, jer su samo takvi dolazili u obzir da budu prisutni kada u posjetu dođe “najveći sin naših naroda i narodnosti” takav utisak bio je vjerovatno dodatno potvrđen.
I, kada je ušao u studio, na zaprepašćenje najbližih saradnika, nije objavio nikakve vanredne mjere, niti je izveo vojsku na ulice. Uslijedio je čuveni, majstorski improvizovani govor - “kada je riječ o tome da su nas studenti preduhitrili...”
Drugim riječima, odao je priznanje studentima za prave razloge i ideološku budnost. I on se pridružio kritikovanju birokratije i sporosti u rješavanju nekih od najvažnijih pitanja našega društva, “naše socijalističke zajednice”, kako se tada govorilo...
Ostalo je već istorija - uslijedilo je kozaračko kolo, studenti su bili dirnuti i oduševljeni. Odmah je neko potegnuo, a svi prihvatili - Druže Tito mi ti se kunemo...
Naravno, bio je to najefikasniji način da se ubije studentska pobuna, da se otupi i pacifikuje taj lijepi bunt mladih ljudi. Stari majstor i potvrđeni pragmatik “nadigrao” je pobunjenike.
Ali, ova pričica pokazuje i da je Broz bio veći format ne samo od svojih savremenika, već i od ove pestokupljevine što se u naše doba izdaje za političare i državnike.
Studentska pobuna jedan je od najljepših evropskih manira našega vremena, odzvanja kontinentalnom savremenom istorijom kao neki refren od te 68. pa do danas...
Ali zašto je odjek toga refrena dok dođe do Crne Gore tako tanak, gotovo nečujan?
Koliko god razloga bilo oko nas - počev od toga da se jedna od Vučićevih pudlica nalazi na čelu crnogorskog parlamenta - nećete vidjeti ono što ovih dana gledate u Srbiji. Možete biti sigurni da ni to neće izazvati reakciju akademaca. Jer su, jednako kao u zlatno doba DPS, oni već podijeljeni i “korumpirani” real politikom. Od takvih zasigurno nikada nećete čuti - Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće...
U Srbiji gledamo nešto drugačije od svega do sada. Nova politička azbuka: nepristajanje se širi kao vatra, uzalud sramni mediji i podanička “elita”, uzalud lavež Vučićevih kerbera predvođenih Karleušom, Brnabićkom i Zvezdinim Delijama... Sve je uzalud. Atlas slobode u Srbiji drugačiji je iz dana u dan. Jedna po jedna kota pada, režim izgleda manje postojan nego u bilo kom trenutku svoga trajanja.
Ali, moram priznati da sam se za studentski protest u Srbiji zabrinuo kada sam vidio da ih je podržao i Novak Đoković. Što je sljedeće? Još samo da Vučić krene Titovim putem i objavi da su ga ti mladi ljudi preduhitrili...
Bonus video:
