U avgustu 2015. godine na Tviteru sam napisao da će nam „biti vrijeme za skloništa “ ako predsjednik SAD postane Donald Tramp.
Izbor Trampa tada se smatrao malo vjerovatnim, a ipak se to dogodilo. I mada za sklonište, možda, još nije vrijeme (za sad), naš svijet je neusmnjivo postao opasniji.
Prije skoro dvije godine bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost SAD i državni sekretar Henri Kisindžer upozorio je komitet Senata za oružane snage da „u čitavom svijetu, kuda god da se okrenemo, vidimo potrese i konflikte“. Kao što je primijetio Kisindžer: „SAD se od kraja II svjetskog rata nisu susretale sa takvim raznolikim i komlikovani 'buketom' kriza“.
A ono što je s tačke gledišta Vašingtona izgledalo tačno i istinito, pokazalo se bar dvostruko tako ako se pogleda iz evropske perspektive. Jednostavnije govoreći, Evropa se osjeća kao da je u vatrenom prstenu: na istoku revizionstička i revašistička Rusija, na jugu mnogobrojne krize na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.
Od kako je u proljeće 2014. godine Rusija započela sa eskalacijom konflikta u Donbasu i drugim djelovima Istočne Ukrajine, tamo je poginulo 10.000 ljudi a broj preseljenih je dostigao 2 miliona. A te su brojke, naravno, u sjenci humanitarnih katastrofa u Siriji, Libiji i Jemenu.
Dalje, NATO planira da razmjesti snage na sjevero-istoku Poljske i u tri baltičke zemlje - Estonji, Letoniji i Litvaniji - dok istovremeno Evropska unija s mukom izlazi na kraj sa neprekidnim prilivom izbjeglica i kontrolom svojih spoljnih granica.
Osim toga, prijetnja bezbjednosti koja dolazi od Rusije izazvala znači da Evropa postepeno povećava troškove za odbranu i saradnju u sferi bezbjednosti. Iako je tradicionalno EU na prvoj liniji mira i prosperiteta, sada je prinuđena da bezbjednost stavi kao najviši prioritet. To je suštinska promjena.
„Komlikovani 'buket' kriza“ nije zaobišao ni zemlje poput Saudijske Arabije, odakle i pišem. Po svemu sudeći, niko nema odgovor na fundamentalna pitanja kao što je kako povratti stabilnost u Jemenu i Levantu, ali svi znaju da se sa produžetkom konflikata povećava vjerovatnoća destabilizacije cijelog regiona. To je prijetnja koju ne smijemo ignorisati.
Takvu zabrinutost izazivaju glasovi iz Vašingtona koji pozivaju na obnovu konfrontacije sa Iranom odmah nakon što se, zahvaljujući nuklearnom sporazumu između te zemlje i P5+1 - Kine, Francuske, Rusije, Velike Britanije, SAD, a takođe i Njemačke - uspjelo u sprečavanju takve konfrontacije (ako ne i otvorenog rata).
Na takvom promjenljivom fonu, nova, Trampova administracija u potpunosti može sprovoditi politiku sasvim različitu od one koju smo do sada imali prilike da gledamo. Sudeći po nekoliko posljednjih sedmica, izgleda da ćemo se morati pomiriti sa svakodnevnim spektaklom međunarodne destabilizacije - preko Tvitera.
Na primjer, dovevši u sumnju davni američki politički princip „jedne Kine“, Tramp je pokazao da u njegovom mandatu čak i najfundamentalniji aspekti spoljne politike SAD mogu biti predmet novih pregovora i novih „dilova“. U svim svjetskim prestonicama, nesumnjivo, osjećaju nespokojstvo u vezi sa tim šta očekivati ubuduće.
Naravno, smjena američke administracije uvijek je za sobom vukla period određene neizvjesnosti; novom timu potrebno je vrijeme da uđe u radni ritam i formuliše politiku na osnovu informacija koje su ranije mogle biti nedostupne njegovim članovima, kao što su na primejr izvještaji obavještajnih službi. Krizni menadžment je vrsta umjetnosti koja se može naučiti samo kroz iskustvo i treninge.
Ipak, poslije nekoliko godina jačanja haosa i neizvjesnosti, nemamo drugog izbora nego da pretpostavimo da nas čeka još više događaja tipa „crni labud“. Od Donbasa do Sjeverne Koreje i regiona Persijskog zaliva - ne fali nam mjesta na kojima razvoj događaja može dovesti do šokantnih obrta.
U obična vremena složenost međunarodnih odnosa je toliko predvidljiva, zasnovana na iskustvu i stabilna da čak i neočekivani događaji postaju podložni kontroli i ne izazivaju konfrontacije širokih razmjera. Nešto slično tome se u protekloj deceniji dešavalo, ali katastrofa koje se ne mogu kontrolisati nije bilo.
Ali, moguće je da su ta vremena prošla. Ulazimo u period geopolitičke turbulentnosti; nestabilnih saveza i rastuće neizvjesnosti. Ne treba preuveličavati rizik od toga da situacija može izmaći kontroli; ali ne treba ni negirati da sljedeća kriza može biti mnogo širih razmjera nego što smo navikli - makar zbog toga što će njime biti teže upravljati. I to je samo po sebi uznemirijuće.
Na kraju krajeva, svijet će se navići na Trampovu administraciju, a Trampova administracija na svijet. Ali sada, kada je nepredvidljivost na djelu, a kolektivni egoizam pustio korijene, moramo se pripremiti na mogućnost da haos postane globalan.
Drugim riječima, iako još nije vrijeme za sklonište, ne bi smetalo imati ga u blizini.
Autor je predsjedavajući Globalne komisije za upravljanje internetom i član Svjetskog ekonomskog foruma; bio je premijer i ministar inostranih poslova Švedske; bio je specijalni izaslanik EU za nekadašnu Jugoslaviju, visoki predstavnik za BiH, specijalni izaslanik UN za Balkan i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
