Reče mi, još za mojih početaka, Ratko Đurović: „Nemoj na kucanoj strani (šlajfni) ponoviti istu riječ!”
Đavolski teško; ali može.
I: kad god uvrzem papir u pisaću mašinu, ili otvorim računar, sjetim se ovih riječi teatrologa, leksikografa, filmologa, scenariste, profesora, rektora Univerziteta umetnosti u Beogradu, sveznadara… Pamtim ga još kao dječak, kada je bio direktor Centralne narodne biblioteke “Đurđe Crnojević”, na Cetinju, smještenoj u divnoj zgradi nekadašnje francuske ambasade.
S Kikom, svojom lijepom suprugom, Ratko je i stanovao u tom zdanju. Zračio je nekom naročitom otmjenošću, opuštenošću; izdvajao se. Nosio je sako od tvida i braon, antilop cipele…
Početkom aprila 1981. na poziv čelnih ljudi Titograda, prešao sam iz “Pobjede” u “Titogradsku tribinu”, neđeljni list; izabran za glavnog i odgovornog urednika i direktora Informativno-dokumentacionog centra Titograda. U želji da podignem kvalitet “Tribine”, okupio sam ugledne spoljnje saradnike, među njima Ratka Đurovića. Poslao mi je odmah tekst “Cetinje Crne Gore”, koje danas živi i kao grad i kao spomenik; trajno zadržava svoju istorijsku ulogu. A onda je do mene doprla iz Beograda poruka Ratka Đurovića: “Tom mladiću treba pomoći”. Značajno ohrabrenje. Dopisivali smo se, sretali. On bi mi pisao sitnim rukopisom, na ceduljicama, ili na onom srebrnastom papiru iz kutije cigareta.
Već 18. oktobra 1981. stiže pismo:
“Dragi Slobodane, Očito si urednik od prave fele: moguće saradnike ne puštaš iz vida. Tako i treba. Moja je obaveza da za Tebe napišem nešto sa stare Ribnice. I uskoro ću to uraditi, svakako. Za sada o Leksikografskom zavodu CG ne možemo se ništa popričati, sve dok njegova Enciklopedija Crne Gore, njena koncepcija i njen alfabetar ne postanu stvar čitavog društva. A to će biti krajem godine. Tada - peke džanum! Stojimo Ti, urednici i ja, na raspolaganju. Mnogo pozdrava, Ratko Đurović”.
Šalje mi 6. jula 1983. godine tekst za svečani broj.
“Dragi Slobodane, Ništa drugo i duže nijesam mogao da Ti za sada pripravim. Uz neku fotografiju ili crtež iz španskog rata (“No pasaran!”) možda bi se ova bilješka mogla povezati sa 13. julom. Izvini što šaljem u rukopisu. U moje ime zamoli nekog kod Tebe da ovo prekuca. Zahvaljujem. Pozdrav, Ratko Đurović”.
Izabran je 6. decembra 1983. godine za glavnog urednika Enciklopedije Crne Gore.
Obraćam mu se s molbom da napiše nešto za svečani prvomajski broj. Ratko iz Beograda, 18. aprila 1986. šalje tekst uz propratno pismo:
“Dragi Slobodane, Ama baš nikako da napišem nešto valjano za našu ‘Tribinu’. Taman sam bio nešto počeo, pa me prekidoše. Moram za Pariz s našom filmskom delegacijom. Na brzinu preturih neke svoje papire i pronađoh ovaj neobjavljeni a prekucani tekst - scenario za poetsko-muzički film. Ako ništa drugo, a ono sadrži vedrinu - prvomajsku. Veoma žalim što je ovako ispalo. I što ovo nije o ono pravo. Vidi sam da li je ovako nešto raspjevano za vas. Mnogo pozdrava, Čika Ratko”.
Jednako je poznavao pozorište, film, novinarstvo, istoriju, slikarstvo, vajarstvo, sport… Majstor komunikacije; odmjeren, otmjen… Strani su mu bili površnost, glupost, primitivizam.
- Ratko Đurović je vođen životnim iskustvom, ali mu nije robovao. Izgradio je vlastitu strategiju u odnosu na životne stranputice - veli Ratko Božović, sociolog kulture. - Dovoljno se prisjetiti njegove lapidarne misli da “put koji nema prepreka, nikuda ne vodi” pa da se shvati kakav je bio njen autor. S vještinom velemajstora znao je da razmrsi zamršene ljudske situacije i da se prema njima odredi. Znao je da razlikuje ljude i njihove stvaralačke vrijednosti. Imao je razumijevanja za ljudske slabosti. Nastojao je, čini se, više da ih opravda nego da ih osudi, više da ih razumije nego da ih kastiguje. I pored toga nije pristajao na moralni relativizam jer je nastojao da jasno razlikuje ljude od neljudi. Humanitet je bio središna tačka njegove ljestvice vrijednosti… Ratko Đurović je bio čovjek od mjere…
Slao sam mu na čitanje moje tekstove, feljtone, pa i rukopis za knjigu putopisa i intervjua; u njoj reportažu “Neki naši dani”.
Na margini mi Ratko ispisa: “Šteta što nemaš u knjizi više ovakvih toplih zapisa? Zašto ovaj ne bi proširio? Dobar naslov. Bio bi možda i za knjigu: Neki naši dani”.
Stavih taj naslov. Recenzent: Ratko Đurović.
Piše mi 9. septembra 1991. godine:
“Dragi Slobo, Bitno je da navučeš pare. Ostalo će sve biti kako valja. Recenzija će stići na vrijeme, samo da sklopim tekst za dugometražni dokumentarni film o prirodi CG, povodom njenog proglašenja za ekološku državu. (Vezano je za rok). Neka idu reportaže pa intervjui. Po svojoj prirodi, oni su udarniji, neposredniji (življi) i aktuelniji, a zahtjev je da kvalitet djela raste što se više ide njegovim posljednjim stranicama. Svima mnogo pozdrava, Čika Ratko”.
Stiže 13. septembra 1991. recenzija i Ratkovo pisamce na foliji kutije cigareta.
“Dragi Slobo,
Nemam više moje daktilografkinje, pa zato budi dobar i daj vašoj daktilografkinji da ovaj tekst prekuca. I zahvali joj u moje ime.
Zašto je baš ovako napisano? Išao sam ka vrijednosti djela u cjelini i suštini, a ne na podrobnosti.
Dopiši, molim Te, poslije Tvoga imena naslov rukopisa.
Mnogo pozdrava, Čika Ratko.
P.S. Kako ide s parama? R”.
Znao je da se novac za štampanje knjiga ne nalazi lako.
U recenziji, pored ostalog, Ratko Đurović je napisao: “Zalažem se da se objavi, u posebnom izdanju, rukopis odabranih reportaža i intervjua Slobodana Vukovića. Rukopis Slobodana Vukovića je, u svojoj cjelovitosti, autorsko djelo, odnosno individualni kreativni čin. Iza svakog teksta u ovom rukopisu stoji ličnost autora, koja, u ovoj vrsti duhovnog posla, posjeduje znanje i umijeće - visoku profesiinalnu pismenost i etiku.
U današnjoj gomili žurnalističkih radova, od kojih su mnogi nižeg stepena razumijevanja ili podastiranje obmana i domišljanja, ova zbirka novinskih tekstova je daleko od svake dehumanizacije.
Ona je konkretna i kritična. I odgovorna.
Nema u njoj ni jednog retka koji se ne zalaže za istinu i pravdu, kao osnovne ljudske kategorije. Niti bilo čega što ne nastoji da se ponovo uspostavi humanitet ondje gdje je bio narušen.
Bit cjeline ovog izbora je da je u njemu, na kraju, sve upravljeno ka uspravnom ljudskom življenju. Zapravo, da je ovdje riječ o životnim pojavama, koje nijesu - kako se kaže - samo ono što jesu, nego i ono što bi mogle da budu, u svom najplemenitijem vidu i smislu…”
Knjigu “Neki naši dani” promovisao sam u prepunim prostorijama Kulturno-umjetničkog društva “Stanko Dragojević”, na Ribnici. Ratko nije mogao doći; poslao mi je iz Beograda telegram: “Žalim što nisam večeras na promociji zajedno sa našom dragom publikom, preduzimljivim izdavačem i sa tobom kao autorom kvalitetne knjige. Želim ugodno veče. Pozdrav čika Ratko”. Sarađivali smo uspješno. Dragocjen mi je bio svaki njegov savjet. I: nijesam ga, kako veli, kao mogućeg saradnika puštao iz vida!
Tako je bilo i kada sam bio glavni i odgovorni urednik “Pobjede”, uređujući najstariji crnogorski dnevni list u najtežoj deceniji novije istorije Crne Gore.
I: opet draga pisma Ratkova; pa i ovo, datirano 27. marta 1996.
“Dragi Slobo, Imao si promociju nove knjige. Čestitam! Sve je kod Tebe valjano, ali samo ako nije na štetu Tvoga zdravlja i Tvoje porodice. Pričuvaj se, sokole! Drži mjeru u svojoj aktivnosti! Sada jedna molba. Šaljem Ti tekst moga dobrog mlađeg prijatelja, vrlog Beba Brajovića. To je neka rasprava sa A. Isakovićem, dokumentovana i potrebna. Vidi kako stoje Tvoje uređivačke stvari, pa gledaj, molim Te, da je objaviš. Autoru je do toga veoma stalo, a i drugima koji su čitali rukopis. Zahvaljujem. Tvoje i Tebe pozdravlja Čika Ratko.
P.S. Kad dođeš u Beograd - svrati! R”.
Brajovićev tekst sam, naravno, objavio, kao i druge koje mi je Ratko slao.
Ratko Đurović, rođen u Nikšiću 25. novembra 1914. godine, umro u Beogradu 17. juna 1998.
Bio je zorni crnogorski sin.
Bonus video:
