Mislio sam da je moja riječ važna i da se loza služi prije ručka ali zajebao sam se. Moja riječ nije važna, a loza se ne služi dok se ne postavi jelo. Kad se postavi jelo, onda se služi vino. Tek potom, kad konobar odluči, stigne institutka u čašici sa postoljem.
U tom trenutku već sam užasno ljut i budući sluđen i naoružan bombom prilazim konobaru sa dosta pouzdanja. Uzimam viljušku i pucam ga ispod vratne žile pjevušeći Perhanovu verziju one stare romske pjesme.
Cijela jebena podgorička scena okupljena u restoranu Garden gleda me. Kakav je ovo divljački atak na slobodu jednog konobara da donese lozu kad se njemu svidi? Ne obazirući se na te poglede bodem šefa sale i okrećem se prema nekim nevinim žrtvama, kao da im želim reći, i teroristi su ljudi. To je posljednje što ću reći u životu, jer u sljedećoj sekundi letim na nebo pravedan, jer bio sam domaćin tom ručku i morao sam odbraniti čast gosta koji je samo htio još jednu lozu kao aperitiv, ali konobar nije htio da ga uvaži dok ne postavi ovale.
Čuje se eksplozija, sve ide u tri lijepe materine, ali tri čovjeka će preživjeti. Sva tri sa mog stola. Kao Gaspar, Baltazar i Melhior ratnog novinarstva. Ajde da ih možda i složim po starini: prvi je Veljko Đurović, legenda ratne reportaže, četiri decenije rata, bio u Ruandi, Nikaragvi, Iraku, Bejrutu, Belfastu... Nemam vremena da nabrajam, kola hitne pomoći stižu i prihvataju ranjenike.
Drugi novinar je ratni dopisnik Asošijejted presa Nino Bantić, godinama je izvještavao sa krvavih scena. Tu je i Adnan Rondić izvještač iz Sirije, Aldžazirin reporter, svi oni radili u Bosni, gledali mrtve, gledali kad je puklo u Tuzli, kad je ljudsko meso bilo na zidu do visine ramena, i svi oni ljubazni u tom restoranu bivaju iskulirani od jednog nabijeđenog konobara koji valjda čeka da mu dođe Blažo Đukanović pa da mu puva u prkno, dok je ova klijentela za njega smiješna.
Eto, zato sam pustio okidač, bila je to ujedno i pokazna vježba studentima koji su poslije ručka imali šansu da se ukažu na AP-ovom vorkšopu o terorizmu koji je vodio Bantić. Ali avaj, nakon iskustva konobara kome se jebe za njegov posao i ne donosi lozu na vrijeme, vidio sam da je i taj kurs novinarstva na najvišem nivou pohodilo samo petnaestak pametnih glavica sa FPN-a.
Pa gdje su ostali, pomislio sam. U tom trenutku sam se sjetio da zapravo nisam bacio bombu, da se nisam raznio i da sam živ i nema hitne pomoći, da Podgorica kao i svakog dana slavi sunce i da u punim baštama studenti FPN-a jedva čekaju dojč i misle kako da se kurtališu tih studija prije nego im država ukine fakultet. Ta mrtva trka traje godinama i nemaju kad oni da se bakću sa nekakvim Đurovićem koji je mjesecima živio sa Crvenim Kmerima i jeo samo pilav sa onim što bi ulovili na putu. Nemaju kad da čuju kako je Bantić izgubio dva druga u Sijera Leoneu, ma kakvi, nije terorizam tema za studente FPN-a, za ogromnu većinu koja ovih dana sluša o terorizmu iz crnogorskih medija i tovi se lošom propagandom, aproksimativnim ojkanjem i bijednim stilom.
I onda sam pomislio kako bi možda trebalo baciti bombu na FPN, ali sjetio sam se da ih je sedamsto na birou, i da nema veće kazne nego biti nezainteresovan za rođene studije. Da je možda jedino veća kazna od toga studirati politiku u Podgorici, nadati se da te možda zapadne služba kod Mugoše mlađeg, ili da nosiš akt tašnu sinu Gorana Rakoćevića Sita u Skupštini Crne Gore, jer krvna subordinacija je domet ove političke elite, i baš si se zajebao mladi čovječe što pristaješ na taj posrani dojč i što ljudi iz svijeta dolaze da ti objasne praksu a tebe nema.
Nema potrebe da atakujem na ičiju pažnju i govorim kako neformirani izlaze mladi novinari sa tog fakulteta, kako im tek onda redakcije jebu kevu svojom pogrešnom praksom, sve je to manje bitno, važno je da niko ne radi svoj posao, da konobari izigravaju političare, da studente ne interesuje da čuju vrhove svoje struke, i da se ovo društvo bliži kulminativnoj tački neznanja, što me čini apatičnim, vraćam svoju kašikaru u džep i namigujem konobaru, koji još nije donio tu prokletu lozu.
Bonus video:
