Prije neki dan sam pisao o duboko ukorijenjenom rasizmu, mačizmu, nasilništvu, mržnji, seksizmu, ksenofobiji i mizoginiji što su našli oduška kroz Trampov glasački listić. Raspoloživi novinski prostor nije dopuštao komentar o ostalim razlozima za Trampovu pobjedu i o širem ideološkom sklopu koji ta pobjeda predstavlja.
Iako se novoizabrani američki predsjednik tokom kampanje konstantno oslanjao na pomenute diskurse, i u svojim nastupima nije manifestovao veliku brigu za logiku i racionalnost, to nijesu bili jedini razlozi za podršku glasača. Njegovi glasači nijesu bili vođeni samo mržnjom i kolektivnom željom da se ostvari politički program bijelih suprematista.
Istini za volju, broj ekstremista koji su ga podržali nije zanemarujući, a njihov uticaj na političke tokove je značajno porastao Trampovom pobjedom. Pomenuta mržnja je odavno postojala, ali je bila pokrivena plaštom građanske pristojnosti koji je omogućavao dosadašnju koegzistenciju. Trampova pobjeda je to raskomadala, a njegovi glasači su odahnuli jer se konačno pojavio političar koji “kaže jasno ono što ja mislim”. Ovo je, čini mi se, najstrašnija ali i najtačnija definicija razloga za Trampovu izbornu pobjedu.
Donald Tramp je takođe prepoznao ekonomsku frustraciju velikog broja građana koji jedva sastavljaju kraj s krajem, i za koje je politički narativ o američkom snu nedostižan, i čak uvredljiv. Oni za koje globalizacija predstavlja prijetnju sopstvenoj ekonomskoj održivosti odbacuju izanđalu priču o fokusu na uspjeh, rad i odlučnost da se prevaziđu sve prepreke, te ekonomskom blagostanju koje iz toga zasigurno proizilazi. Američka posebnost je za njih samo cinična priča bogatuna iz njujorške Pete avenije.
Na ovom planu, Hilari Klinton nije glasačima ponudila ništa novo. Stoga ne iznenađuje da značajan broj mladih ljudi (i žena i muškaraca) sa diplomom koledža njoj nije dalo svoj glas. Demokratski kandidat je nudio da se glasa “protiv” isključivosti, seksizma, ksenofobije i rasizma koje je ponudio Donald Tramp, ali to ni izbliza nije bilo dovoljno za izbornu pobjedu. Analize koje je objavio Njujork Tajms pokazuju da su ovi izbori odlučeni glasovima bivših Obaminih glasača, koji ovog puta nijesu u dovoljnom broju zaokružili ime kandidata Demokratske partije.
Tramp je u izbornoj kampanji obećao poslove, bolji život i “nadu u bolje sjutra”, ali postoji osnovana sumnja da njegovi glasači mogu biti prva ekonomska žrtva njegove izborne pobjede. Pomisao na ujedinjeni desničarski font (Bijela kuća, Kongres, Senat) predvođen autoritarnim populistom je veoma zabrinjavajuća za sve progresivno misleće ljude, a posebno za one koji svoju četrdesetosatnu radnu nedjelju završavaju na minimalnoj plati.
Tramp nije novina na političkom nebu. Određene istorijske paralele sa fašistima iz 1930-ih su neupitne, ali postoje i mnoge savremene tačke poređenja. On predstavlja dio paradoksalnog savremenog političkog diskursa koji filozof Alan Badju definiše kao “demokratski fašizam”. Ovaj fašizam se uspostavlja i djeluje u okvirima demokratskog aparatusa, i njegovi elementi se mogu prepoznati u mnogim sredinama, uključujući Crnu Goru.
Riječ jse, između ostalog, o diskursu koji dislocira jezik i time dopušta da se kaže sve i svašta, a svemu izrečenom pridaje jednaku vrijednost. To nije jezik koji objašnjava bilo šta. Njegova svrha je da bude protiv, i da kreira određeni efekat i lažni osjećaj zajedništva. Termin “Trampovi glasači” naznačava obrise zajednice koju je njegov jezik ekstremizma i isključivosti formirao, a termin “trampizam” predstavlja začetak političkog diskursa koji svijet vidi kroz drugačije naočari, te legitimiše metode djelovanja nove američke administracije.
U ovome, Tramp nije pionir. Prva politička figura novog “demokratskog fašizma” je Silvio Berluskoni, koji ima mnogo sličnosti sa novoizabranim američkim predsjednikom: vulgarnost u nastupu, ksenofobija, nipodaštavanje demokratskih institucija i procedura, kriminalizacija političkih neistomišljenika, ekonomski protekcionizam, rasizam, određeni patološki odnos prema ženama, te spremnost da kaže i uradi stvari koje nijesu prihvatljive za većinu ljudi na planeti. Slični procesi se mogu prepoznati i u Mađarskoj, Poljskoj, Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, Francuskoj, Turskoj, Indiji, Filipinima…
Trampa treba posmatrati kao dio ovog šireg i novog političkog kursa koji, za razliku od fašizma iz 1930-ih, danas nema dostojnog protivnika.
Univerzitet Alberte, Kanada
Bonus video:
