Nakon pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima, duboko podijeljena američka javnost je zasuta pozivima političara na nacionalno jedinstvo i ozdravljenje poremećenih odnosa među političkim neistomišljenicima i zajednicama.
Pitanje je, međutim, šta se podrazumijeva pod ovim jedinstvom i ozdravljenjem? Glasanje na upravo završenim izborima je nedvosmisleno bilo glasanje o podjelama i isključivosti. Tokom svoje kampanje, izabrani predsjednik Donald Tramp je jasno i često govorio o tome da su mnogi stanovnici SAD za njega “pogrešni ljudi”.
Za te i tako obilježene građane SAD, ovi izbori znače nipodaštavanje i strah - sada, i u budućnosti. Kako ovi građani (“oni”) mogu da odgovore na poziv za jedinstvom? Kako da se njihove političke “rane” zaliječe kada se oni boje da najgore za njih tek dolazi?
Prvi predsjednički potez Donalda Trampa za mnoge ne zvuči ohrabrujuće. Naime, po instrukcijama novoizabranog predsjednika, njego tranzicioni tim Agencije za zaštitu životne sredine će voditi Miron Ebel - jedan od najpoznatijih skeptika po pitanju klimatskih promjena.
Kako se bilo ko u SAD može pretvarati da su dešavanja od 8. novembra “samo politika” i ništa više od toga? Kako prihvatiti neku formu nacionalnog jedinstva koja tvrdi da se izdiže iznad riječi i djela osobe koju je ta nacija upravo izabrala za svojeg predsjednika? Kako da sada, nakon mjeseci vrijeđanja i prijetnji, pristanu na “puj, pike, ne važi” i obećanje da će u Bijeloj kući biti predsjednik koji misli drugačije od onog zajapurenog i osvetoljubivog šarlatana sa izbornih pozornica širom Amerike?
Konačno, ko su ti “pogrešni ljudi”? O tome možemo suditi na osnovu političke platforme i ideološke matrice na kojoj je Tramp pobijedio. Ta platforma i matrica, po njegovim riječima tokom kampanje, iz američkog kolektivnog bića isključuju nedokumentovane i eksploatisane doseljenike, Amerikance koji praktikuju islamsku vjeru, jednopolne porodice, ljude koji ne mogu da imaju zdravstveno osiguranje zbog prethodnih zdravstvenih problema, te one koji su preživjeli seksualne napade, kao i crnačku omladinu koja se plaši policije, i još ponekoga.
Činjenica da novoizabrani predsjednik nije izgubio značajan dio podšrke birača nakon što su njegovi rasistički, ksenofobni, i mizogini stavovi postali opštepoznati, navodi na pomisao da takva osjećanja i stavovi možda imaju duboke korijene u američkom društvu? Stiče se utisak da su glasači u SAD, nakon decenijskog negiranja snage sopstvenih najgorih instikata, za svog predsjednika izabrali epitomiju baš tih instikata. Parafrazirajući Farida Zakariju, koji je nedavno ustvrdio da je Donald Tramp “rak na tijelu američke demokratije”, može se reći da su glasači odlučili da u Bijelu kuću pošalju nešto što može satrijeti tu demokratiju. Izbor novog predsjednika je legitimizovao sve antisemitske, rasističke, ksenofobne, seksističke, mizogine i izolacionisticke poruke i slogane koji su se čuli na njegovim predizbornim mitinzima, ali i utemeljio očekivanja glasača da te poruke i slogani budu pretočeni u političke odluke. Ovo je, mislim, spoznaja koja proizvodi najveći strah.
Bilo kakav i bilo čiji iskreni poziv za post-izborno nacionalno jedinstvo se mora oslanjati na jasnu i javnu kritiku retorike podjela, netrpeljivosti, straha od razlika, te nipodaštavanja demokratskih institucija i procedura. Drugim riječima, mora se oslanjati na kritiku retorike koja je Donaldu Trampu otvorila vrata Bijele kuće. Istorija nas, međutim, uči da se ovakva kritika neće desiti, pa sadašnji pozivi za premošćavanje razlika i liječenje društvenih podjela ostaju samo i jedino isprazna politička retorika.
Bonus video:
