Je li se promjenom administracije u Washingtonu dogodila velika strukturna promjena Zapada ili je to tek redovita smjena vlasti, posljedica pomicanja izbornog klatna, koje je nakon osam godina demokratske administracije u Americi sada skliznulo udesno? Posljednje dvije godine svoga mandata Barak Obama je, upravo kao i Bill Clinton svojevremeno, u izvršnoj vlasti proveo s republikanskom većinom u oba kongresna doma, iako je svoj prvi mandat započeo s demokratskom većinom u oba doma.
Uostalom, slično je bilo i s 43. predsjednikom SAD, Georgeom Bushem mlađim, koji je tijekom mandata imao većinu u oba doma, a izgubio ju je u posljednje dvije godine svoje vladavine. Klatno jednostavno ide slijeva udesno i uglavnom je vjerojatnije da će predsjednika, kojem istječe drugi mandat, zamijeniti kandidat iz suprotnog pola, nego li onaj iz njegove stranke.
Ipak, izbori za 45. predsjednika SAD nisu bili tek obični izbori. Nikad do sada se u poziciji kandidata jedne od velikih stranaka nije našao netko tko nije bio "politički profesionalac", tko nije prošao dril rada u Kongresu ili u izvršnoj vlasti na razini neke od saveznih država.
SAD ostaje konsolidovana demokratija
Upravo je to, do neke mjere, olakšalo izborni nastup Donaldu Trumpu, koji ne pripada zatvorenim washingtonskim krugovima u kojima se kreiraju politike. Zanimljivo, tim krugovima u pravom smislu ne pripada niti njegov partner u predsjedničkoj utrci, novoizabrani potpredsjednik SAD Mike Pence, guverner Indiane, koji jest politički profesionalac, kojeg smatraju konzervativnim i pobornikom pokreta Tea Party, ali čiji politički profil izvan njegove savezne države nije bio snažno prepoznatljiv.
Tko god bio predsjednik, SAD su konsolidirana demokracija, gdje postoje institucionalizirani snažni interesi, koji utječu na donošenje političkih odluka, pa se, bez obzira na smjene vlasti, politika ne mijenja tako drastično. Doduše, predsjednik je u američkom sustavu individualni nositelj vlasti, pa prilikom smjene administracija dolazi i do velikih personalnih promjena u administraciji, a uobičajeno je čak i to da, naprimjer, veleposlanici SAD u svijetu, nakon smjene administracije, novom predsjedniku stavljaju svoj mandat na raspolaganje, i to podnošenjem formalne ostavke, koja se uglavnom ne usvaja.
Najmanje se promjene događaju u vanjskoj politici i one ne nastupaju odmah nakon smjene administracije. Diplomatski stroj State departmenta djeluje neprekidno, a velikim sustavima, i onda kad se događaju duboke promjene, treba "manevarskog prostora" za ozbiljnu promjenu politike.
Problem s novom administracijom u SAD je upravo u tome što Trump ne pripada krugovima koji oblikuju javne politike u SAD i što s tim krugovima nema ozbiljnih iskustava. Teško je procijeniti kako će oblikovati svoju administraciju, hoće li ona biti kompromis s Republikanskom strankom, čiju je nominaciju stekao, ali je izgubio povjerenje brojnih utjecajnih republikanskih lidera, koji su mu čak otkazali potporu tijekom kampanje, ili će na ključna mjesta u administraciji regrutirati svoje viriliste, svoje sljedbenike i pokušati donositi odluke autonomno od utjecajnih političkih gremija.
Borba za globalni uticaj
I u jednom i u drugom slučaju jasno je da će se američka vanjska politika mijenjati. Problem društvenih elita u Americi činjenica je da se one uglavnom nisu mogle pomiriti da je vrlo vjerojatno kako će Trump pobijediti na izborima, pa nisu ozbiljno niti promislile konzekvence ove smjene vlasti, a na osnovu onoga što za sada znamo, teško je procijeniti do koje će mjere Trump mijenjati američki odnos prema ključnim suparnicima SAD u borbi za globalni utjecaj.
Tijekom Obamina mandata definitivno je nestala slika svijeta kakva je bila na početku mandata Busha starijega. SAD više definitivno nema monopola svjetskoga utjecaja, a multipolarnost i globalni utjecaj Rusije i Kine sve su izraženiji. Ključne promjene, koje su dovele do takve slike svijeta, odvile su se u vrijeme prethodnih administracija.
Za Clintonova mandata dogodila se globalizacija, koja je karikirano trebala voditi prema tome da se cjelokupna privredna aktivnost u SAD svede na IT industriju i dostavu pizze, čime je proizvodnja alocirana u Aziju, velikim dijelom u Kinu. I dok je Kina svoju snagu generirala na rastu proizvodnje i utrci prema poziciji prve svjetske ekonomije, Rusija povratak na svjetsku scenu duguje Bushu mlađem i intervencijama na Bliskom istoku, koje su dovele do dramatičnog porasta cijena energenata, čime je Rusija, kao velika izvoznica nafte i plina, eksponencijalno ojačala. Očito je da se Obamina administracija nije znala nositi s porastom globalnog utjecaja Rusije V. Putina, a pritom je bilo očito i to da se demokratska predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton nije "proslavila" kao ključna sukreatorica te politike, tijekom prve polovice njegova mandata.
Veći izazov od Brexita
Vanjska politika uopće nije bila istaknuta tema predsjedničke kampanje. Republikanski klasični obrazac u prošlosti bio je svojevrsna izolacija Amerike u odnosu na globalne procese. Mnogi očekuju da će upravo tako postupiti i buduća Trumpova administracija. Povoda za takve ocjene Trump je davao višekratno, prije svega dovodeći u pitanje razložnost američkog trošenja na sustav kolektivne sigurnosti, osobito na Sjevernoatlantsko savezništvo.
Za razliku od demokrata, koji su EU smatrali ključnim političkim saveznikom i integracijom koja svojim zajedničkim politikama može predstavljati branu širenju ruskog utjecaja na Starom kontinentu, Trumpa ne zanima previše niti suradnja s institucijama Unije niti veliki angažman SAD u zaštiti ruba NATO-a. Pritom je u toku kampanje bio vrlo otvoren i od saveznica tražio da same preuzmu cijenu svoje obrane, pa čak i najavio da SAD neće sudjelovati u obrani onih koji ne ispunjavaju svoj dio financijskih obveza koje proizlaze iz članstva u NATO-u. U društvenom smislu, Trumpova pobjeda ojačat će radikalske pokrete u Europi, koji sustavno rade na rastakanju Unije, a u velikoj ih mjeri financira Putinova Rusija. Iako se o tome ne govori otvoreno, jasno je da je Trumpova pobjeda vjerojatno veći izazov za održivost sadašnjeg modela europske integracije, nego što je to Brexit.
Operacija preko Banja Luke
Bez snažne potpore SAD današnja EU još će teže odolijevati zaplotnjačkoj ruskoj politici. Naredno razdoblje, po svemu sudeći, bit će vrlo teško, prije svega za zemlje poput Poljske i baltičkih republika, koje su izravno izložene ruskom pritisku, ali će se dodatno promijeniti i odnosi na Balkanu. Trump u Bijeloj kući mogao bi bitno otvoriti političku nišu za utjecaj Rusije na Balkanu.
Srbija, kao što vidimo, unatoč velikim nadama, stoji na mjestu kad je riječ o procesu pristupanja EU, a svima kao da takav status odgovara. Beograd se ne uzrujava previše što ove godine, po svemu sudeći, neće biti otvaranja novih pregovaračkih poglavlja, a Bruxelles eufemizmima prikriva nedostatak napretka u institucionalnom dijalogu.
Europska unija, očito, nema snažnog magnetizma kojim bi Balkan vukla prema sebi. Rusija, s druge strane, sve više ulazi na balkanski prostor, ne samo u Srbiju, koja joj otvara vrata, nego i u BiH, i to posredstvom entiteta Republika Srpska, a Putin lukavo dio svojih operacija u Srednjoj Europi (potpora koruškom FPO i mađarskom Jobiku) logistički vodi upravo preko Banje Luke.
Hrvatska u rascjepu
U političkom smislu, posebno teška postaje pozicija Hrvatske, koja je svoju vanjsku i regionalnu politiku temeljila na članstvu u EU i NATO. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović osmislila je projekt vertikalnog povezivanja Europe, jačanja njezina "istočnog boka" strukturnim, sigurnosnim i političkim vezama baltičkih republika, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske i Hrvatske.
Povezivanje ove geopolitičke cjeline s Turskom, kao članicom NATO-a na Crnom moru, i oslanjanje na Bugarsku i Rumunjsku bilo je svojevrsno stvaranje štita od ruskog pritiska na rubu europskog kontinenta, a taj je projekt imao snažnu potporu demokratske administracije u SAD. Nitko ne zna kakav će biti odnos Trumpove administracije prema ovom projektu, upravo kao što je vrlo teško procijeniti kakav će biti odnos Trumpove Amerike i ambiciozne Turske R. Erdogana.
Smjena administracija u SAD ovog puta donosi veliku neizvjesnost vezanu uz američku vanjsku politiku, ali čini se da je stupanj neizvjesnosti na Balkanu i veći nego u drugim kriznim ili potencijalno kriznim regijama.
(Al Jazeera)
Bonus video:
