Praviti pred izbore pjesmu za kampanju, odnosno bolje reći pjesmicu, zaista je glupo. Činiti to u svega dvije nedelje pred izbore prevazilazi glupost i govori o odsustvu plana kampanje, ukazuje da je vode laici i vjerovatno osobe koje su ubijeđene da su eksperti za marketing, a nažalost imaju zvanje samozvanog stručnjaka u advertajzingu.
Pjesma mora biti pjevljiva, pamtljiva i zarazna. Nova pjesma DPS-a je zastiđe, a pjesma koalicije Ključ je toliko loša da nije ni tužna. Motivacione pjesme moraju biti kratke i efektne, i obično se preinače neke starije verzije pjesama i poznatih melodija, upravo da bi se kratak rok kampanje naslonio i okoristio o već poznatu melodiju i stihove. Ali mi očito ne radimo tako, advertajzing stručnjaci bi da u roku do sedam dana građani u glas pjevaju njihove ekspres hitove.
Pomenute pjesme nisu ni za izvođenje u lokalnom pabu, pa čak ni da se pošalju u inbox ljubljenoj, jer bi i ona vjerovatno prevrnula očima na tekst i melodiju. Čudo je da sve što se od mladih očekuje oni ne ispune, jer su obje pjesme lišene energije, pjesma DPS-a na nivou da je energija lažno napumpana do te mjere da se vidi silovanje emocija, a pjesma koalicije Ključ je bespotrebno melanholična valjda sa ciljem da asocira na Šobića, sa velikom razlikom da je autor vjerovatno izgubio iz vida kontekst vremena i cilj, jer je Šobić nedostižan autor iz mnogo razloga, pa i na kraju zbog atmosfere i konteksta vremena.
Potpun paradoks je da „Pjesma mladih“ nosi u sebi stihove: Borimo se tiho, ne želimo puč. Toliko plitko „mladi“ prave otklon od DF-a da je reakcija nužno negativna. Kakva je to borba posrijedi, kad je tiha, i ne asocira na puč? Borba akademika, borba ujedinjenih roditelja, ili možda borba studenata i mladih koji imaju prethodnike u Bader Majnhof grupi ili pokretu Otpor. Mladi iz Ključa su izgleda trajno zaljubljeni u rano djetinstvo, sebe i poneku curu.
Naravno da niko nije imao na umu da se mladi danas protiv svega, pa istovremeno i protiv sistema i patetike bore apsurdom, bezobrazlukom ili provokacijom, a ne teško patetičnim stihovima poput: Dosta je bilo živjeti ovako/ jer nama mladima nije bilo lako, ili još teža varijanta: Prolaze dani vrijeme brzo leti/ kako žive mladi niko da se sjeti. Patetično poetisanje ove vrste jedino može da prođe ukoliko je riječ o parodiji, poput one koju je pjevao na stihove Balaševića Vudu Popaj, ili kad je Rambo Amadeus ispjevao Sokolov greben, skockan u odijelu ljubeć more.
Čini se da na našoj sceni rijetko ko ima viziju advertajzinga, i da je tačna definicija da je za analizu stanja u nekoj državi dovoljno pogledati reklame koje se proizvode. Nama je i dalje Šok glavni hit o kom se priča, na bilbordima mladi Aleksa okopava, a brkati profesor Radulović nosi na grudima Robija Vilijamsa, dok mladi kraj jezera i na krovovima pjevaju đetinje pjesmice vitlajući zastavama.
Toliko o advertajzingu, mladima i politici. Nadati se da neće do početka izbora još neka partija predstaviti novu pjesmicu, a treba da klečimo i molimo se svim bogovima, i novim i starim, samo da Pozitivna ne napravi pjesmicu, to tek javnost ne bi podnijela.
Bonus video:
