Ne znam jeste li primijetili, ali prvo je nestalo bratstvo i jedinstvo. Do danas smo pogubili i solidarnost, i zajedništvo, i slogu. Što nam je preostalo? Tek zadnjih dana neobično popularna riječ - uključivost. Protagonisti našega političkog života kao da se utrkuju tko će pokazati više širine, otvorenosti, tolerancije i spremnosti na dijalog.
A da bi opisali svoju iskrenu posvećenost zadaći otopljavanja odnosa s osobama ili grupacijama na koje su do jučer gledali s prezirom ili, u najmanju ruku, s podozrenjem, više nitko ne poseže za, očito, demodiranom terminologijom. Friga se njih za jedinstvo, zajedništvo i slogu.
A gdje je suživot?
Čak su se i dionice famozne pomirbe strmoglavile na najnižu razinu u povijesti. Jedino što se danas računa je fantomska uključivost, prema kojoj moja malenkost gaji metodičnu skepsu. Jer, kad god bi se u javnome diskursu lansirao neki novi pojam, a zaboravilo na cijeli paket savršeno upotrebljivih, do jučer uvriježenih sinonima, ne bi ispalo dobro.
Tako je, primjerice, sigurno ćete se sjetiti, jedno vrijeme bilo strašno popularno govoriti o suživotu. Kao da životu bez prefiksa išta fali, tupilo se i gudilo o convivenzi, naravno, s figom u džepu. Trebalo je nekog vremena da shvatimo kako oni kojima su usta puna suživota misle zapravo na aparthejd: supostojanje dvaju svjetova koji se nikada ne susreću.
Slično stvari stoje i s mondenom uključivošću. Prvi koji je taj pojam izabrao kao svoj programski imperativ i prioritet bio je Andrej Plenković. Vrlo brzo postalo je jasno kako sadržaj te ljupke riječi on vrlo osebujno definira. Prorok inkluzije već je prvim potezima pokazao kako mu nije mrska ekskluzija, pa je iz predizborne koalicije isključio, i hvala bogu da je tako, HDZ-ove tradicionalne partnere, pravaše. Pojam kojim su donedavno baratali samo građanski aktivisti zaokupljeni integracijom svih društvenih slojeva, pa tako i manjinskih skupina, nakon Plenkovića počeli su koristiti i drugi političari, osobito oni koji su iskazali ambicije da se uključe u borbu za čelne pozicije u strankama koje su na izborima podbacile.
Formula uključivosti valjda im je zgodno zvučala kao nadomjesni termin za pokušaj mirenja svih zaraćenih frakcija i okupljanje što većeg broja pristaša. I u samo nekoliko tjedana jedna je riječ izgubila svoje izvorno značenje, potpuno devalvirala i zadobila sadržaj sasvim oprečan onome koji možemo pronaći u rječnicima.
Može - ali u rukavicama
Što se mene tiče, nemam ništa protiv. Dapače. Kao što su me nervirali pozivi na bratstvo, jedinstvo, pomirbu, slogu i zajedništvo, tako mi je od prvoga dana i uključivost išla na jetra. A znate li zašto? U našemu narodu, kad god iskrsne neka teška situacija - a kod nas je, kao što znamo, uvijek teško i vazda nešto iskrsava - možemo čuti kako je došlo vrijeme da se svi uhvatimo za isti štap. Meni je to, da prostite, potpuno nehigijenski. Ja, naime, dobro znam što sam sve rukama od jutros činio i kojim sam sredstvima tretirao svoje prste.
Znam i gdje živim i kakve su navade lijepoga dijela našega građanstva, pače seljaštva. Stoga sam taj štap spreman uhvatiti - ako je već dotle došlo da se i od mene traži domoljubni stisak - samo u rukavicama.
Ako se ičega u životu plašim, onda su to promiskuitetni pozivi na zajedništvo. Kako možemo biti jedno kada se brojimo u milijunima? I zašto bismo, uostalom, pristajali stupati skupa s ljudima koje uopće ne poznajemo? Neka mi svi znanci oproste, ali meni je i s ovo malo ljudi koje držim svojima koji put nelagodno biti. Valjda sam razmažen pa mi je osobni mir važniji od ičega drugog. Kako bilo da bilo, ne vidim ni jednog jedincatog razloga zagovarati uključivost.
Bratstvo u ratstvo
Neka se šteka komu je drago, na mene ne računajte. Draže mi je biti unplugged. Uostalom, znamo kako su sva naša bratstva, jedinstva i sloge završili. Što je počinjalo radosnim paradama i sletovima na širokim bulevarima, trgovima i stadionima, obično bi završavalo na grobljima. Povijesno gledano, svaka epoha u kojoj je cvalo silovano zajedništvo širokih narodnih masa kod nas je bila tek hvatanje zaleta za produbljivanje podjela i temeljito paranje svih spona među ljudima.
Zavodljivo bratstvo kod nas obično završi kao otrežnjujuće ratstvo. Svaki štap koji su nam znali ponuditi da bismo se kao jedan za njega uhvatili, uvijek bi se nekako izvrgnuo u batinu kojom bi nas onda misionari pomirbe mlatili po leđima. Meni se to uopće ne sviđa. Naprosto, nikada nisam vjerovao u onaj stari poučak kako je batina iz raja izašla. Prije će biti da je dospjela iz nekog Reicha. Eto, toliko, a sada mi dopustite da se isključim.
Bonus video:
