(Istraživanje političke pravde i njenog uticaja na opštu vrlinu i sreću - Enquiry Concerning Political Justice and Its Influence On Morals and Happiness; William Godwin; priredio: Ajzek Kramnik; Penguin Classics; London, 2015; 740 str.)
"Vlast", napisao je Vilijam Gadvin (1756-1836) u Istraživanju političke pravde i njenog uticaja na opštu vrlinu i sreću (1793), "ne može imati više od dvije legitimne svrhe: spriječavanje nepravde protiv pojedinca unutar zajednice, kao i kolektivnu odbranu od vanjske invazije." To načelo, ni nakon 223 godine, nije moguće poboljšati. Ako tu prišljamčimo i Darvina, ono što je Gadvin htio da kaže u ovom prvom anarhističkom djelu jeste da je centralni cilj vlade da ublaži borbu oko preživljavanja - da njeguje i štiti čovjekovu čast usljed njegovog svakodnevnog brutalnog bivstvovanja. No, sve to je, naravno, nemoguće. Zbog toga se taj glasnogovornik individualističkog liberalizma odvažio da kritikuje državni autoritet, njegove zakone, a zatim i kazne.
Čovjek je za Gadvina bio tabula rasa kojeg nepobitno oblikuje država, na taj način tvoreći nepouzdanog pojedinca; polovina ljudi su, napisao je, ionako "puki papagaji" koji samo ponavljaju ono što čuju, ne shvatajući o čemu se radi. Umjesto države je zato trebalo iskovati novu vrstu političkog tijela; u suštini, ljude je trebalo ostaviti na miru. Idejna srž gadvinijanske filozofije nalazi se i u romanu Frankenštajn (1818), koji, ne samo što je donio slavu njegovoj ćerci Meri Šeli, nego je donio i suprugu Persiju Šeliju, Gadvinovom štićeniku.
Ajzek Kramnik, priređivač ovog izdanja, besprijekorno sumira vezu između Gadvina i Šelija: "Šeli je živio od Gadvinovih ideja, a Gadvin od pozajmica i poklona mladog poete."
Premda vaspitavan u kalvinističkom duhu sandemanijanizma što je na kraju dalo maha negodovanju i prema ocu i bogu, a onda, prirodno, i prema državi i crkvi, Gadvin je bio ateista dok je pisao Političku pravdu. Knjiga mu je u istovjetno donijela slavu i ozloglašenost, ali, srećom, nikada nije hapšen. Možda zato što su mu zaleđinu činili uticajni intelektualci ondašnjeg engleskog društva.
A možda i zato što je Gadvinov anarhizam bio tako iskren i krepostan i, na mahove skoro utopijski i elitistički naivan, no definitivno bezazleniji od tvrdokorne političke ekonomije Adama Smita - nešto što su vladari, htjeli ili ne, morali da pročitaju ako su željeli da sačuvaju svoje investicije odn. vlast.
Gadvin ne samo što nije zagovarao bilo kakav vid nasilja, kao što su mu protivnici u startu zamjerali, smatrajući da je zanesen Francuskom revolucijom, nego je u suštini bio pozitivan u pogledu ljudskih bića: njih jeste bilo moguće prepraviti i izvesti na pravi put, uprkos manama; on je odista vjerovao da je čovjeka bilo moguće naučiti moralnosti.
Izvjesni prezir koji je o državi ostavio njegov prijatelj, Tomas Pejn, u pamfletu Zdrav razum (1777), gdje se zalagao za nezavisnost američkih kolonija, Gadvin je popeo za stepenik više. Narodne mase su nasamarene "tajanstvenom i komplikovanom prirodom društvenog sistema", te je poredak stoga trebalo drastično simplifikovati. Najveći neprijatelj za njega je aristokratska privilegija, (rang i status), a najveće racionalno pomagalo u ostvarivanju idealne politike su ujedno i najveće ljudske zaostalosti: "istraživanje, komunikacija, diskusija." Lako je reći.
Gadvin potvrđuje da se zakoni ne rađaju iz dobrote i pameti vladara, već iz njihovih ambicija i strasti; samim tim, ti zakoni podstiču korupciju i vode do bezakonja, umjesto do pravde koju propagiraju. Na koncu, zakoni se prave za one kojima trebaju da služe. Bogataši su, dodaje on, "u svim ... zemljama direktno ili indirektno vezani za zakonodavstvo države". Međutim, takva (opresivna) država je, recimo, za Hobsa bila srodna utopiji, isto kao što je za Platona, u Republici, idealno mjesto bilo tlo lišeno stihoklepaca. Kod Gadvina je te zakone trebalo ukinuti i zamijeniti nečim što je on nazvao "situacionim mudrostima" gdje će, nažalost, trebati da prednjači isti taj kvarljivi ljudski razum.
On je vremenom modifikovao najradikalnije tačke svoje ideologije, držeći da život jednog intelektualca treba da se sastoji od učestale promjene mišljenja. Njegovo najtrajnije zavještanje ipak je bilo da etičnost i sreću predstavi kao najznačajniji čovjekov cilj bez uticaja natprirodnih sila, ali i bez loših okolnosti po druge.
Nedugo poslije objavljivanja Političke pravde, Gadvinova filozofija je pala u zaborav, ali nikada nije prestala da se doštampava, što pak dokazuje i ovo namjerno neskraćeno Pingvinovo izdanje iz prošle godine. Zaborav neosporno još traje, čim se Gadvin ne uvrštava u većinu kompilacija o anarhističkim spisateljima, gdje, čak i kod Čomskog, jednog od istomišljenika, najvećma prednjači Prudon (1809-65), prvi koji je sebe nazvao anarhistom.
U Političkoj pravdi, gdje je autor odmah uočio kardinalne greške i ispravljao ih do trećeg izdanja, ovaj politički filozof je oštro skrenuo s progresivnog mišljenja u Britaniji, a i od filozofa Prosvijetiteljstva poput Rusoa, Helvecijusa, Didroa i Kondorseta.
S te strane, Gadvin je odista prezirao fundamentalne poroke (pohlepu; nepravdu; neodgovornost; licemjerne vidove patriotizma; materijalizam...), ali nikada nije moralizatorski tvrdio da je iole bio imun na njih. Njemu je, recimo, uvijek trebao novac zbog dugova i nije prezao da pozajmljuje veće svote i da ih nikada ne vraća. Ironično ili ne, najposlije mu je prva vigovska vlada nakon Francuske revolucije, dala doživotnu penziju. Njegov anarhizam o jednakosti među ljudima, koji će imati odjeka i kod Marksa, propagirao je upravo to.
Gadvinov roman - proto-psihološki triler s elementima tada popularnog gotika - Kejleb Vilijams, ili stvari kakve jesu, napisan odmah nakon Političke pravde, 1794, krije ključ autorove ideologije. Biograf Vilijam Sen Kler u knjizi Godvinovi i Šelijevi (1989), uvrštava ga u najkvalitetniju prozu u bogatom intervalu engleske književnosti između Ričardsona i Ostinove i V. Skota. Radi se o djelu morbidne imaginacije koje govori o emotivnoj cijeni što se mora platiti zbog želje za slobodnom misli, pravdom za svakoga, spokojnim životom, mirom i ljubavi prema istini. Kao i u Političkoj pravdi, Gadvin je sjedinio svoju kritiku političkih institucija sa psihologijom individualaca koji su se našli pod njenim uticajem.
Ta priča o mladiću opterećenim tajnom svojeg bogatog dobročinitelja koji se izvukao sa ubistvom (neko drugi je pogubljen zbog zločina) i koji ovog jadnika goni svim silama zakona, zapravo je priča o konstantnoj prismotri: o tome kako taj izopačeni entitet - država - bez imalo problema može da se umiješa u nečiji život i da individualca ni-krivog-ni-dužnog postepeno uništi. Kao što primjećuje Martin Simor-Smit (i ako uzgred zanemarimo naknadno dopisani entuzijastični svršetak romana gdje je sve dobro ako se dobro svrši), radi se o paranoji i strahu od birokratije dostojnom Kafke.
Neki ne-anarhista kazao bi da je Kejleb Vilijams sam po sebi klinički paranoičan - da se radi o bolesnom posrnuću čovjeka koji, za razliku od Hobsa, nije uspio da shvati/prihvati nužnost državnog terora, pretjerano komplikovane birokratije, neumoljivog zakona i nehumane penologije, a posebno neprekidno vrenje antagonizma i straha. Vizavi toga, svakom apolitičkom čovjeku roman će demonstrirati način na koji je politička praksa, kao što je mi znamo, izmislila čovječanstvo gdje pojedinci moraju biti zatrovani paranojom iz prostog razloga što je njihova uljudnost obeshrabrena, ugrožena.
Na mahove otresito zajapurena i banalna, Gadvinova genijalna Politička pravda u sebi bez sumnje krije bajkovitu utopiju, ali koju je ovog puta barem u snovima možda i moguće realizovati.
Bonus video:
