Nakon što je desetak godina vodio stranku, izgubio sve izbore osim onih koje mu je dobilo hrvatsko Tužilaštvo uhapsivši Sanadera uoči glasanja 2012., Zoran Milanović lider hrvatske ljevice napušta politiku. Plaća ceh vlastoljublju i osionosti koji su ga obuzeli toliko da je pomislio kako umjesto građanske stranke lijevog centra vodi i predstavlja populistički, primitivni desničarski pokret. Milanović je uspio da od SDP-a odbije čak 200 hiljada birača. Nekad velika stranka Ivice Račana je toliko urušena da se analitičari u Zagrebu pitaju da li je ljevica, nakon Mađarske i Poljske, sahranjena i u Hrvatskoj?
Milanovićev primjer može biti veoma poučan za Crnu Goru. Gubitak na izborima je kao debakl nacionalnog tima na svjetskom prvenstvu ili Olimpijadi – selektori podnose ostavke, politički lideri pakuju kofere i mijenjaju profesiju. Crna Gora nije imala za ove tri decenije takvo iskustvo. Đukanović je na poznati nedemokratski način čuvao vlast i time pravdao svoj ostanak na čelu stranke, dok su opozicioni lideri uvijek nalazili razlog za poraz u nekom drugom, i ostajali nepromijenjeni. Vrijeme je da oktobarski izbori napokon i u ovom smislu donesu promjene. Jasno je da će Đukanović u slučaju poraza abdicirati i više brinuti o svojoj slobodi nego o svojoj partiji. To je pozicija za koju je mnogo više zaslužan on sam nego uroci i kletve njegovih oponenata.
Čak i u slučaju pobjede, došlo je vrijeme da se lider DPS-a definitivno povuče i oslobodi i društvo i svoju stranku balasta korumpirane vladavine. To treba tražiti i od opozicionih vođa - ako ne smijene DPS ni na ovim izborima, onda se nijedan od njih ne može pravdati najboljim rezultatom u opozicionoj, gubitničkoj kvoti. Eventualna pobjeda DPS-a morala bi biti razlog preispitivanja odgovornosti svih lidera i povlačenje poteza nalik Milanovićevom.
Još jedan aspekt slučaja Milanović je zanimljiv za poređenje sa našom situacijom. Više se odnosi na birače nego na lidere. Novi predsjednik HDZ-a, evropski parlamentarac Andrija Plenković, iako je preuzeo stranku u svojevrsnom rasulu nakon skandala Karamarko i pada Vlade, pobijedio je Milanovića najviše iz jednog razloga – bio je u kampanji pristojan. Otuda i naslov u jednoj hrvatskoj novini, ispod slike Plenkovića: ,,Došao, šutio, pobijedio”! Iako je nastupao u ime tradicionalne i pučke stranke koju su pratile podrugljive opaske kako joj prosječni glasač ima par zuba u vilici, Plenković je briselskim stilom zadobio njihovo povjerenje a možda i uticao da dobar dio lijevih glasača ostane kod kuće. Bilo ih je sramota da pored uglađenog Plenkovića glasaju za đilkoša i kabadahiju Milanovića.
Crna Gora nema takvo iskustvo. Posebno kada su u pitanju glasači DPS-a. Zato i imamo paradoks da ta stranka ne samo da vlada tri decenije, već konstantno dobija podršku sirotinje za svoj neolibaralni i turbo-kapitalistički ekonomski koncept. DPS je član Sociajlističke internacionale, a u lokalu je Đukanović glavni neprijatelj otvorenog društva i vrijednosti koje ono simbolizuje. Poput Milanovića sklon je uvredama, prijetnjama, omalovažavanju ali mu se nikada nije desilo da ga njegovi birači zbog toga kazne.
DPS je samo formalno ljevičarska stranka, a suštinski interesna grupa izrasla iz ratnih i kriminalnih 90-ih. Niti je ikad bila, niti se trudila da bude pristojna partija. Đukanović je dobijao kod svojih poene i glasove što je više vrijeđao konkurenciju i kritičare. Tako je u Crnoj Gori jezik ulice postao uobičajen, gotovo zvanični jezik političke klase. Prvo DPS-a, a onda i jednog broja opozicionara. Opet, sve zahvaljujući DPS-u i njegovoj propagandi koja je bila i jeste nosač zvuka primitivne i vulgarne političke kulture.
U zaostalom, pretpolitičkom stadijumu razvoja, Crna Gora čeka 16. oktobar sa dosta bahatih i samoljubivih, a malo pristojnih i vaspitanih. Treba se ipak nadati da će ti izbori donijeti i promjene i veliko provjetravanje političke scene i vođstva partija. Kako bi tri decenije nakon pada Berlinskog zida konačno dobili normalne partije, lijevog i desnog centra, pristojne lidere, koji bi se u fer utakmici 2020. borili za pobjedu svojih programa i ljudi. Vrijeme je da igru krimosa i budala, četnika i partizana, izdajnika i patriota, ostavimo iza nas.
Preuzeto iz nedjeljnika Monitor
Bonus video:
