Premijerka je savjetnika Blera spustila u crnu kutiju mukle tišine, a predsjednik piše penzionerima ne odajući odakle mu adrese. Ustav izgleda uzalud jemči pristup informacijiama od javnog značaja ili tajnost podataka
Ko god živi u Srbiji trebalo bi da poštuje sebe. Samopoštovanje je povezano sa dostojanstvom. Ljudsko dostojanstvo nije lijepa floskula. Za njega postoji jemstvo u Ustavu Republike Srbije.
Ponekad valja zaviriti u taj tekst. On je mnogo bolji od srpske stvarnosti. Jedina utopija kojoj bi se valjalo približiti jeste ona ustavna. Da Srbija živi po svom Ustavu - imala bi skandinavski stepen slobode, u Briselu bi je molili da se priključi Evropskoj uniji.
Ovako, ne držimo se baš tih paragrafa ko pijan plota. Dobro, i obična pravila zajedničkog života najvećem broju ljudi izgledaju tek kao neobavezni prijedlozi.
Možda na osnovu rasprostranjenosti te mentalitetne crte koju jedni blagonaklono nazivaju opuštenost, a drugi samoživost, građani Srbije u velikom broju ipak gledaju kroz prste protivustavnoj zloupotrebi vlasti.
Inače bi bilo više samopoštovanja, a time i poštovanja Ustava. Samo u prethodnih nekoliko dana su premijerka i predsjednik, svako na svoj način, izrazili duboki prezir prema elementarnim pravima dijela građana.
Premijerka i član 51
Podsjetimo, na pitanje kolega iz Insajdera, ko plaća savjetodavne usluge instituta bivšeg britanskog premijer Tonija Blera premijerka Ana Brnabić je, nakon poznate mentalnogimnastičke figure izbjegavanja odgovora novinarima manje-više rekla da pitaju Tonija. Ni dinar iz budžeta ne ide na savjetovanje vlade, ali ono se odvija još od Vučićevoh premijerovanja kontinuirano i intenzivno.
Kakve ovo veze ima sa Ustavom? Hajde da citiramo član 51: „Svako ima pravo na pristup podacima koji su u posedu državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, u skladu sa zakonom“.
Brnabićka ne kaže da ne zna. Bilo bi glupo da premijerka neke zemlje nema pojma koji strani plaćenici usavršavaju rad njene vlade. I za čije babe zdravlje. Dakle zna.
Javnost Srbije je takođe zainteresovana za tu stvar. Jedne to kopka zato što u Toniju Bleru još vide onog fanatičnog militaristu iz 1999. kao i iz vremena invazije na Irak. Drugi imaju razlog da se pitaju: „Ako je nešto besplatno, šta je onda protivusluga?“. Za razliku od ozbiljnih nevladinih organizacija koje troše pare stranih država, a koliko i za šta može se uglavnom pročitati na njihovim sajtovima, aktuelna srpska vlada je zatvorila Blera u crnu kutiju mukle tišine, a kutiju spustila u neku Trajanovu rupu duboku kao trezor Narodne banke. Tako da građaninu Ustav garantuje to što mu premijerka ne želi dati. Pristup informaciji od javnog značaja.
Ako ništa, premijerki bi bilo pametno da uspostavi makar privid transparentnosti, jer trag diplomatskih glasina vodi u Abu Dabi. Neki mediji već spominju dil u stilu „vi nama Blera, mi vama Savamalu“.
To bi možda objasnilo fantomke, jer je neko dao riječ da će ledina biti čista, makar rebra polomili ljudskom dostojanstvu. Onom ustavnom.
Dakle, premijerka se brani ćutanjem. I time udaljava Srbiju od njenog Ustava. A svakog građanina od njegovih ustavnih garancija.
Predsjednikov legitimitet i duh ustava
Primjer broj dva je isto tako poučan. Aleksandar Vučić je u epskom zanosu na prošlosubotnje proteste reagovao obećanjem da neće ispuniti ni jedan jedini zahtjev šetača sa skupa „Stop krvavim košuljama“. Predsjednik je rekao da ne popušta ni u slučaju da svi odrasli građani Srbije izađu na ulicu: „Može pet miliona da vas se skupi“. Dobro, voli predsjednik te deseteračke alegorije. Deset na jednoga, a sve ću ih pobijediti. Pet milona, a neće popustiti. Doduše, jedini zahtjev protestnih šetača je bio da se zaustavi političko nasilje. „Ljudi koji su najgori nasilnici organizuju protest porotiv nasilja“, odgovara predsjednik. Ovo nije jezik poznog Nelsona Mandele ili Gandija. To je dinaroidni igrokaz.
Iza toga se krije izrazito iliberalno shvatanje demokratije. Većinska volja ustanovljena na izborima unaprijed opravdava svaku političku svinjariju. Država je plijen pobjednika na izborima, a reagovanje dijela građanstva po mišljenju predsjednika jeste pokriveno slobodama i pravima, ali u političkoj jednačini vladavine za Vučića ne znači ama baš ništa. Neki izašli da šetaju. Šaka jada. Jednu činjenicu Aleksandar Vučić prenebregava. Predsjednik svoj legalitet svakako crpi iz izbornog rezultata. Ali svojim političkim djelovanjem on može da okrnji svoj legitimitet. On može da bude legalan predsjednik sa ilegitimnim postupcima. Zato što je legalno ono što je formalno zakonski ispravno. A da bi to bilo i legitimno, potrebno je mnogo više od mehaničke većine. Potrebna je vladavina na osnovu principa i vrijednosti zabilježenih u Ustavu.
Recimo, „svako ima pravo da istinito, potpuno i blagovremeno bude obaveštavan o pitanjima od javnog značaja i sredstva javnog obaveštavanja su dužna da to pravo poštuju“. Na sve ovo predsjednik ima da izjavi: “Pozdravite Barbaru“. Dakle, predsjednik pokušava da opravda osobu čiji politički mentori ustavno pravo građana da budu obaviješteni „istinito, potpuno i blagovremeno“, krše već samim slanjem Barbare na „novinarski“ zadatak. Sve u korist predsjednika.
Tolerancija i naprednjaštvo
Ustav obavezuje prije svega predsjednika ali i sve građane da razvijaju duh tolerancije. „U oblasti obrazovanja, kulture i informisanja Srbija podstiče duh tolerancije i međukulturnog dijaloga i preduzima efikasne mere za unapređenje uzajamnog poštovanja, razumevanja i saradnje među svim ljudima koji žive na njenoj teritoriji, bez obzira na njihov etnički, kulturni, jezički ili verski identitet“. Ili kako to predsjednik voli da paušalizuje: „Ako hoćete da glasate za ove lopove“,...„neću da slušam njihove gluposti“, jer to su „nesrećnici koji mi sole pamet“ i „divljaci koji vređaju žene“. „Nasilnici“ su već citirani.
Aleksandar Vučić primjenjuje retoričku strategiju „pars pro toto“. Ako je među 10.000 ljudi jedan lopov, onda su to „lopovi“, jedan nasilnik ih čini agresivnom ruljom, a samo jedan divljak - divljacima. Pa čak i kada nema takvih, treba ih izmisliti. Na takvom skupu mora da se neko potukao kišobranima.
Predsjednik ne vlada baš uvijek u skladu sa duhom ustava koji zahteva unapređenje tolerancije. Njegovi agresivni nastupi podižu tenzije u društvu. Njegov izgovor glasi: Opozicija poziva na vješanje, silovanje i slično. Anonimni građani iz kloake interneta vrijeđaju njegove propagandiste. I sve to je djelimično tačno. Ali opet se primjenjuje princip „s kim si - takav si“ pa ako postoji nekoliko verbalnih izgrednika onda su svi takvi. Ako su neki divljaci vrijeđali Barbaru onda je to krunski dokaz da ona nije nevješto lagala po stranačkom nalogu. Ako je neki pobješnjeli tabloid napisao o Vučiću gnusne stvari, onda je i dobro utemeljena kritika kao rezultat rada ozbiljnih medija - bljuvotina. Sve je to na izložbi o „Necenzurisanim lažima“ tretirano na isti način. Čestitog čovjeka čiji ti se stav ne sviđa namažeš fekalijama i podvikneš mu da smrdi.
A izgovor „oni to rade“ jeste namjerno infantilan. Tačno je, „oni“ su očito dio iste kulturološke cjeline iz koje je ponikao predsjednik. Ali „oni“ to govore sa pozicije frustrirane nemoći, dok se Aleksandar Vučić tako ponaša sa pozicije frustrirane svemoći. Tako je njegova odgovornost za toksičnost u javnom prostoru višestruko veća.
Neustavna sitna knjiga
Zaštita podataka o ličnosti je takođe ustavno dobro. Član 42 kaže: „Zabranjena je i kažnjiva upotreba podataka o ličnosti izvan svrhe za koju su prikupljeni, u skladu sa zakonom, osim za potrebe vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije, na način predviđen zakonom“.
Vučićevo čuveno pismo penzionerima ne treba previše komentarisati. Predsjednik je uputio ovakvo pismo grupi građana na osnovu podataka koji su upotrijebljeni izvan svrhe za koju su prikupljeni. On je tu svojim ganutljivim pisanijem i potpisom ispod njega u direktnoj koliziji sa jednim ustavnim načelom.
Valjalo bi podsjetiti premijerku i predsjednika, pravnika koji se nikada nije bavio tim zanatom ali vrlo dobro poznaje i zakon i promaju koja svira kroz njegove rupe, da Ustav zemlje kaže kako je vladavina prava osnovna pretpostavka Ustava te da ona počiva na neotuđivim ljudskim pravima.
Da zaključimo: Ani Brnabić je draži Toni Bler od člana 51 Ustava Republike Srbije. Predsjedniku Aleksandru Vučiću draža je namjera da pismom dopre do duše svakog penzionera nego član 42 Ustava koji je zajemčio tajnost podataka o ličnosti i isključio njihovu upotrebu van svrhe skupljanja. Prevedeno na svagdašnji jezik: penzionerima može pisati penziono, ali ne i predsjednik države.
Predsjednik ne bi smio da se pojavljuje na nacionalnim televizijama deset puta više od političkih protivnika, a da pri tome i on i ti mediji ne budu u direktnom sudaru sa članom 51 Ustava. Da ne nabrajamo dalje.
Jedino što predsjednika trenutno zanima jeste preambula u kojoj je Kosovo Srbija. Na tom instrumentu sabornosti on umije da svira.
Nisu li osnovni prigovori koji u Beograd stižu iz Brisela upravo nedovoljna sloboda medija, nedovoljna vladavina zakona i korupcija? Ali ako predsjednik i njegova stranka zasnivaju svoju vladavinu upravo na kontroli medija, političkom uplivu na pravosuđe i na partokratijskoj vladavini koja nije ništa drugo do sistemska korupcija, kako onda da se odreknu toga? Imaju oni recept. Donijeće zakone, pa i novi ustav, iz kojih će kao iz samoposluge uzimati samo ono što im treba. I raspisaće nove izbore da obnove legalni okvir u kojem mogu da vladaju bez legitimiteta zasnovanog na bitnim ustavnim odredbama.
Kako da se onda građanin približi svom utopijskom dostojanstvu? Morao bi da počne da brani Ustav od vlasti.
Bonus video:
