Protekoše, veoma uspješno, “Dani Vita Nikolića 2016” zahvaljujući entuzijastičkom naporu Maksima Vujačića, Jelene Žižić i Dragana B. Perovića, uz premijernu projekciju sjajnog filma o Vitu, “U trag zaboravu”, mlađane Maje Janjušević.
Manifestacija je oživjela sjećanje na, kako Božo Bulatović svojevremeno reče, “posljednjeg pjesnika estradne, ali ljudski intonirane pjesničke riječi, koja je lansirana tako da će ravnoglasno plijeniti i patnike, kao što oduševljava nas savremenike”.
S jeseni 1969. pojavio se u „Pobjedi“, visok, krupan čovjek. Šetao bi, zamišljen, s rukama na leđima, dugim hodnikom gore-dolje, u staroj zgradi Redakcije, u Marka Miljanova 2, blizu Ribnice. Nerijetko bi odigrao partiju šaha sa Živkom Đurovićem, Jovanom Dujovićem, Markom Đonovićem…
Bio je to Vitomir Nikolić. Stanovao je tada na četvrtom spratu hotela „Crna Gora“.
Kolege je najčešće oslovljavao „Baśo“. („Ajmo, Baśo, na još po jednu“.)
A u ruci mi rješenje, datirano 23. maja 1971. godine, koje je svojeručno potpisao tadašnji glavni i odgovorni urednik „Pobjede“ Milo Kralj, u kojem stoji da se “utvrđuju nove startne osnove sljedećim radnicima, novinarima NIP „Pobjeda“, i to: Vujisić Miloradu, Vuković Slobodanu, Gojnić Luki, Boljević Slobodanu, Nikolić Vitomiru.
Kako su imenovani novinari”, naglašava se u obrazloženju, “u posljednjem tromjesečnom intervalu ispoljili zapažene radne kvalitete, to je na nekoliko sastanaka Redakcije, na predlog glavnog i odgovornog urednika, data saglasnost za adekvatnu korekciju, odnosno povećanje njihovih startnih osnova. Prema tome, mijenja se startna osnova Vujisić Miloradu od 1.200 dinara, i utvrđuje nova na 1.350 dinara, Vuković Slobodanu se povećava sa 1.280 na 1.350 dinara, Gojnić Luki sa 1.280 na 1.350, Boljević Slobodanu sa 1.155 na 1.350, i Nikolić Vitomiru sa 1.210 na 1.350 dinara”.
Bili smo reporteri; drumovali Crnom Gorom, od Ulcinja do Gusinja; od Pljevalja do Novoga… Uostalom, kako reče Vito, ko bi se sjetio svih onih krivudavih, uskih, izrovanih, prašnjavih drumova kojima smo lutali, tragali, putovali…
- O starim drumovima, kao i o starim ratnicima, nikada ne valja kazati ružnu riječ - bilježio je Vito Nikolić. - Oni su hrabro krenuli u prostor i neizvjesnost, časno služili dok je trebalo da služe i sada, kad ih mlađi, ljepši i sigurniji drumovi smjenjuju, oni se umorni i prašnjavi povlače u stranu, da se još koju godinu bijele u vidiku, sve dok ih jednog proljeća uporna trava ne odvuče u vječni mir i zaborav. Danas u Crnoj Gori ima takvih drumova, onaj od Danilovgrada do Bogetića, pa onaj od Bioča do Andrijevice, pa stari drum što preko Tomaševa, Pavina Polja i Vrulje ide za Pljevlja... Sjetimo se, ponekad, toga starog druma i nikad ne kažimo ružnu riječ o njemu. Bio je to, vjerujte, hrabar i čestit drum, konačno, on nas je i doveo dovde...
Vito Nikolić, majstor novinske reportaže, koja je, kako bi rekao Markes, za razliku od književnih vrsta, potanko i vjerno rekonstruisanje nekog događaja.
Veliki navijač “Sutjeske“, redovno je Vito, sa izvještačima „Pobjede“, išao na utakmice u Nikšić i vraćao se pravo u Redakciju, pjevušeći: Su-su-Sutjeska...
Nikad nam Crna Gora nije bila mala; no vazda velika, veličanstvena. Jezdili smo crnogorskim drumovima osluškujući “žubor života” i mudre ljude.
… Prolazimo kroz Mojkovac.
- Ajmo, Baśo - reče mi Vito - da svratimo kod predsjednika opštine, Dragana Jovanovića!
Volio je Dragan novinare; vazda ih lijepo dočekivao. Diplomirani pravnik, perspektivan mladi političar; posebno ga je osobio crnogorski revolucionar Veljko Vlahović.
- Eto, i ovu ću zimu da trunem u Mojkovcu - veli Dragan Jovanović. - Trebalo je da pređem u Titograd, ali je umjesto mene tamo otišao drugi…
Spominjemo Mojkovčanina, Džambasa, čudesnog bastadura, entuzijastu, strastvenog planinara i što sve ne.
- Jeste - kaže Dragan - ako treba, Džambas će cio Mojkovac za noć okrečiti...
Kod Dragana nema fajronta, od koga je Vito vazda zazirao! (“Ako od ičega dobijem infarkt, to će biti od fajronta!”)
A Mojkovac, staro leglo crnogorsko; prosperitetan. Okosnicu činio Kombinat drvne industrije „Vukman Kruščić“, sagrađen ubrzo poslije Drugog svjetskog rata, na Crnom Polju, koje se crnilo od rudače iz drevnog Brskova. (Bio sam svojevremeno prijatno iznenađen kada sam u Sidneju ugledao proizvode ove fabrike!). Uspješni direktor, Vasilije Barović, prvoborac; iz Bandića. Tada se baš nije biralo; išlo se đe Partija kaže.
Kada je Vasilije u mojkovačkom kombinatu odradio direktorski mandat, vratio se u Titograd.
- Đe bi ti sad, Vasilije? - pita ga Blažo Jovanović.
- Ja bi, druže Blažo, ako se može, u Skupštinu, u to plandište! - reče.
Tako i bi.
…Poklanja mi Dragan roman “Mojkovačka bitka” Ćamila Sijarića s posvetom: “Drugu Slobu Vukoviću u znak iskrenog prijateljstva, Dragan Jovanović, Mojkovac, 10. IX 1970. god.”
Roman “Mojkovačka bitka”, tvrde književni kritičari, otkriva cio jedan, dosad u našoj književnosti vrlo malo obrađivan, svijet i kraj oko tokova Tare i Lima. Taj svijet i kraj Sijarić je sagledao kroz njegove dramatične trenutke, idući za tim: da u jednoj izuzetnoj životnoj stvarnosti oslika ljudske karaktere, njihove puteve i sudbine, život i njihove želje, i prije svega da ih sagleda prema svojoj prošlosti, uvijek teškoj i uvijek herojskoj…
Krenusmo. Dragan skoči!
- Nećete, nećete… Ajte - veli - u hotel, da se odmorite!
Pozva telefonom upravnika “Sinjajevine” da nam pripremi sobe. Pa kad je tako, razbaškarismo se, besplatno, Vito i ja.
Hotel “Sinjajevina”, omiljeno sretište starih Mojkovčana, Milana i Đoše Mišnića, Boke Karadžića, Voja Pavića, Bata Vukovića, Đola Ćorića, Mirka Adžića…
Radostan je Vito; otvorili se putevi. (Pjevaju u meni drumovi snažni, drumovi dobri ko dlan očin…) Jeseni jedne ojdosmo i u moje Vasojeviće. Vito kresnu: Gori jesen, kaplju šljive u prvotok ljut,/ a mi grlom u Polimlje/ - nanio nas put./ Tri smo noći i tri dana/ tekli kao Lim/ od kazana do kazana/ uporedo s njim./ …Gori jesen, teče šljiva/ u prvotok ljut…/ Teško li je iz Polimlja/ niz trijezan put. I tako, drumovima crnogorskim…
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
